Razlika između verzija stranice "Bizantijsko Carstvo"

[pregledana izmjena][pregledana izmjena]
Uklonjeni sadržaj Dodani sadržaj
No edit summary
mNo edit summary
Red 146:
Tokom vladavine Makedonske dinastije Konstantinopolj je postao najveći i najbogatiji grad u Evropi sa 400.000 stanovnika. Tada je Bizantijsko Carstvo imalo snažnu državnu službu koja je nadgledala naplatu poreza, unutrašnju i vanjsku politiku. Poticanje trgovine sa zapadnom Evropom dovelo je do pokrštavanja Bugara i [[Pokrštavanje Slavena|Slavena]]. Međutim, stalni ratovi su izazvali smanjenje broja vojnika, pa je Bizantijsko Carstvo sve više zavisilo od stranig plaćenika. Kako su plaćenici bili sve skuplji, tako je carska riznica bila sve praznija. Nasljednici Bazilija II nisu imali nikakav vojni i politički talenat, pa su ogromni napori za oživljavanje bizantijske ekonomije rezultirali ozbiljnom inflacijom i slabljenjem zlatne valute. Tada se vojska doživljavala kao nepotreban trošak i politička prijetnja. U isto vrijeme Bizantijsko Carstvo suočilo se s novim neprijateljem koji je sve više ugrožavao njene teritorije na Apeninskom poluostrvu. Zategnuti odnosi između istočne i zapadne crkve kulminirali su [[Crkveni raskol|crkvenim raskolom]] 1054.
 
Nakon navale Normana na Siciliju [[Konstantin IX Monomah|Konstantin IX]] rasformirao je Iberijsku vojsku, koja se sastojala od 50.000 ljudi, čime je nanio katastrofalnu štetu u očuvanju istočne granice Carstva. To je dovelo do vanredne situacije u kojoj je vojna aristokratija postavila svog generala [[Roman IV Diogen|Romana Diogena]] za cara. On je poduzeo veliki pohod pokušavajući da privuče Seldžuke u bizantijsku vojsku. Nakon iznenađujućeg poraza u [[Bitka kod Manzikerta|bici kod Manzikerta]] 1071. godine, bio je zarobljen od strane sultana [[Alp Arslan|Alpa Arslana]] koji se prema njemu odnosio sa poštovanjem. Nakon državnog udara i dolaska na vlast [[Mihael VII Parapinak|Mihaela VII]] (1071. - 1078.1071–1078), Seldžuci su proširili svoju vlast nad cijelom Anadolskom visoravni od Jermenije na istoku do [[Bitinija|Bitinije]] na zapadu.
 
=== Dinastija Komnen ===
{{Glavni|Bizantijsko Carstvo tokom dinastije Komnen}}
Tokom vladavine [[Komnen|dinastije Komnen]] (1081. - 1185.1081–1185) obnavlja se vojna, teritorijalna i ekonomska moć Bizantijskog carstva. Tada je ono, pomažući krstašima tokom krstaških ratova u Svetoj zemlji, imalo ogroman kulturni i politički utjecaj u Evropi, na Bliskom istoku i u zemljama Sredozemlja. Trgovačka saradnja s mletačkim i italijanskim trgovcima dovela je do prisustva velikog broja latinskih plaćenika, koji su proširili bizantijsku tehnologiju, umjetnost, književnost i kulturu na cijeli latinski zapad. Zahvaljujući miru i prosperitetu, Konstantinopolj je postao najveći i najbogatiji grad hrišćanskog svijeta. Nakon ponovnog interesovanja za [[Starogrčka filozofija|klasičnu grčku filozofiju]] i izdavanja sve većeg broja knjiga na grčkom jeziku, Bizantijska umjetnost i književnost je zauzimala istaknuto mjesto u Evropi. Konstantinopolj je bio ne samo središte Bizantijskog Carstva, nego i trgovinsko raskršċe Istoka i Zapada. Do 1180. godine u gradu je bilo 60. 000 stranaca, koji su bili lahko prepoznatljivi po svojim maternjim jezicima i odijevanju, te su živjeli i trgovali u gradskim komercijalnim četvrtima. Skladišta i tržnice bile su preplavljene raskošnom [[Svila|svilom]], sjajnim nakitom, emajliranim metalnim predmetima, delikatno izrezbarenom bjelokošću, parfemima, začinima i kožnim proizvodima, kao i svim vrstama predmeta za svakodnevni život. [[Francuska|Francuski]] ljetopisac Geoffroi de Villehardouin zadivljeno je zapisao: "teško da se može povjerovati da postoji tako bogat grad na cijelom svijetu."<ref name="BE">''Bizantijsko Carstvo 330 - 1453: kakav je bio život usred sjaja, raskoši i spletki", izdavač Time Life Inc. 1998. godine, {{ISBN|0-7835-5457-5}}, str. 89}}</ref>
 
Novi vladar [[Aleksije I Komnen]] suočio se s normanskim vojskovođom [[Robert Gviskard|Robertom Gviskardom]] i njegovim sinom [[Bohemund I, knez Antiohije|Bohemundom I]], koji su zauzeli [[Drač]], [[Krf]] i [[Larisa (grad)|Larisu]]. Nakon smrti normanskog vojvode i otklanjanja normanske opasnosti Aleksije I je pobijedio i uništio [[Pečenezi|Pečeneze]] u [[Bitka kod Levuniona|bici kod Levuniona]] 1091. Postigavši stabilnost na zapadu, Aleksije I skrenuo je pažnju na ozbiljne ekonomske poteškoće i raspad tradicionalne odbrane Carstva. Kako nije imao dovoljno vojnika da povrati izgubljene teritorije u Maloj Aziji, poslao je izaslanike [[Papa Urban II|papi Urbanu II]], kome je objasnio da bez pomoći Zapada ne može spasiti hrišćane koji pate pod muslimanskom vlašću. Papa Urban II je 27. novembra 1095. godine sazvao [[Klermonski sabor]] pozvavši sve prisutne da uzmu oružje i pokrenu oružano [[hodočašće]] kako bi oslobodili Jerusalem od muslimana. Aleksije I Komnen je očekivao pomoć u obliku plaćenika, ali je bio potpuno nespreman za neizmjernu i nedisciplinovanu silu koju su predvodili normani i njihov vojskovođa Bohemund I. Pošto je križarska vojska morala proći kroz Konstantinopolj, Aleksije I Komnen je tražio da se zakunu da će Bizantijskom Carstvu vratiti sve gradove i teritorije koje su Seldžuci osvojili. Nakon osvajanja mnogih gradova i ostrva, krstaši su, prema [[Devolski sporazum|Devolskom sporazumu]] 1108, postali Aleksijevi vazali.
Red 158:
=== Pad ===
{{Glavni|Pad Bizantijskog Carstva}}
Nakon smrti Manuela I na bizantijsko prijestolje dolazi njegov 11-godišnji sin [[Aleksije II Komnen]]. Kao izrazito nesposoban vladar, svrgnut je od rođaka [[Andronik I Komnen|Andronika I Komnena]], koji je, koristeći se ogromnom vojnom popularnošću, potakao [[pokolj Latina]]. Nakon eliminacije potencijalnih suparnika iskorijenio je korupciju i uveo reforme koje su dovele do znatnog napretka Carstva. Uprkos ekonomskom napretku, nije uspio pobijediti ugarskog kralja [[Bela III, kralj Ugarske|Belu III]], koji je zauzeo Hrvatsku, i srpskog kneza [[Stefan Nemanja|Stefana Nemanju]], koji je proglasio nezavisnost Srbije. Nakon neuspješne odbrane od snaga sicilijanskog kralja [[Vilim II, kralj Sicilije|Vilima II]] (1166. - 1189.1166–1189), Andronik I je svrgnut od strane [[Isak II Angelos|Isaka II Angelosa]] (1185 - 1195.1185–1195). Tokom njegov vladavine Normani su protjerani iz Grčke, što je dovelo do pobune Bugara i stvaranja [[Drugo Bugarsko Carstvo|Drugog Bugarskog Carstva]]. Njegova unutrašnja politika karakterizirana je rasipanjem javnog bogatstva i fiskalnim nepravilnostima.
 
To je dovelo do slabljenja bizantijske moći što je navelo [[Papa Inocentije III|papu Inocentija III]] da organizira novi krstaški rat čija je namjera bila osvajanje [[Egipat u srednjem vijeku|Egipta]], centra muslimanske moći na [[Levant]]u. Krstaška vojska stigla je u [[Venecija|Veneciju]] u ljeto 1202. i unajmila venecijansku flotu, s kojom se dogovorila da zauzme dalmatinsku luku [[Zadar]], koju je zauzela Ugarska 1186. godine. Ubrzo nakon toga, sin svrgnutog cara Isaka II, [[Aleksije IV Angelos|Aleksije Angelos]], je uspostavio kontakt sa krstašima ponudivši ponovno ujedinjenje bizantijske crkve sa Rimom, plaćanje 200.000 srebrnjaka i osiguranje svih potrepština za odlazak u Egipat u zamjenu za dolazak na bizantijsko prijestolje. Križari su nakon toga stigli u [[Konstantinopolj]] i podmetnuli veliki požar koji je oštetio velike dijelove grada. Nakon što je [[Aleksije III Angelos|Aleksije III]] pobjegao, Aleksije Angelos postavljen je na bizantijsko prijestolje kao [[Aleksije IV Angelos|Aleksije IV]]. Budući da nije mogao ispuniti svoja obećanja, svrgnut je od krstaša, koji su zauzeli i opljačkali grad. Nakon uspostavljanja reda krstaši su postavili [[Balduin I Flandrijski|Balduina Flandrijskog]] za cara novog [[Latinsko carstvo|Latinskog carstva]], a Venecijanca [[Tomas Morosini|Tomasa Morosinija]] za patrijarha. To je dovelo do rata između Latinskog Carstva i bizantijskih zemalja nasljednica [[Nikejsko carstvo|Nikeje]], [[Trapezuntsko carstvo|Trapezunta]] i [[Epirska despotovina|Epira]].
 
Nakon zauzimanja Konstantinopolja i uspostavljanja Latinskog carstva 1204. godine, Nikejsko carstvo je nastojalo preživjeti sljedećih nekoliko decenija. Slabljenje [[Rumski sultanat|Rumskog sultanata]] nakon invazije Mongola 1243. godine je omogućilo mnogim [[Anadolski bejluci|bejlucima]] i [[Gazija|gazijama]] uspostavljanje vlastitih kneževina u Anadoliji. Nikejsko carstvo, koje je osnovala [[dinastija Laskaris]], je uspjelo poraziti Epir i zauzeti Konstantinopolj 1261. godine. To je dovelo do kratkotrajnog oživljavanja Bizantijskog carstva tokom vladavine [[Mihael VIII Paleolog|Mihaela VIII Paleologa]], koji je započeo saniranje ratnih šteta. Umjesto da se drži posjeda u Maloj Aziji, Mihael VIII Paleolog je odlučio proširiti carstvo postižući kratkotrajan uspjeh. Kako bi izbjegao novi krstaški rat, primorao je crkvu da se pokori Rimu što je dovelo do slabljenja moći Carstva. Ogromni napori njegovog sina [[Andronik II Paleolog|Andronika II]] i unuka [[Andronik III Paleolog|Andronika III]] su obilježili posljednje istinske pokušaje vraćanja bizantijske moći. Nakon smrti Andronika III dogodio se [[Bizantijski građanski rat (1341-1347)|šestogodišnji građanski rat]] koji je razorio carstvo, što je iskoristio srpski car [[Stefan Uroš IV Dušan|Stefan Dušan]] (1331. - 1346.1331–1346) uspostavivši [[Srpsko carstvo]]. Nakon završetka bizantijskog građanskog rata, [[Osmanlijsko Carstvo|Osmanlije]] su porazili Srpsko carstvo i zauzeli veliki dio Balkanskog poluostrva.
 
Nakon što je bizantijski car [[Konstantin XI Paleolog]] zatražio pomoć zapada, papa je poslao pismo u kojem je zahtijevao ujedinjenje pravoslavne i katoličke crkve. Jedinstvo crkve moglo je biti postignuto samo carskim ukazom, ali je to odbijeno žestokim negodovanjem pravoslavnog građanstva i sveštenstva. Pošto papa i europski vladari nisu ništa učinili u vraćanju bizantijskih teritorija, Konstantinopolj je bio nedovoljno naseljen. To je iskoristio sultan [[Mehmed II]] koji je sa vojskom od 80.000 vojnika izvršio opsadu Konstantinopolja. Uprkos očajničkoj odbrani grada od strane 7.000 vojnika, Konstantinopolj je nakon dvomjesečne opsade pao 29. maja 1453. Nakon [[Pad Konstantinopolja|pada Konstantinopolja]] jedina slobodna teritorija Bizantijskog carstva je bila [[Morejska despotovina]] ([[Peloponez]]), kojom su vladala braća posljednjeg bizantijskog cara, [[Tomas Paleolog]] i [[Dimitrije Paleolog]]. Morejska despotovina je nastavila dalje kao nezavisna država, plaćajući godišnji danak Osmanlijama. Neplaćanje godišnjeg danka i pobuna protiv Osmanlija je dovela do invazije Mehmeda II na Moreju 1460. godine. Nakon nekoliko mjeseci, preostalo je samo ostrvo [[Monemvasija]] kojim je kratko vladao aragonski gusar. Kada ga je lokalno stanovništvo protjeralo, dobili su Tomasov pristanak da se stave pod papinu zaštitu do kraja 1460. godine. Posljednje područje koje je odolijevalo osmanlijskim napadima bio je [[dvorac Salmeniko]], kojim je zapovijedao bizantijski vojskovođa [[Graitzas Paleolog]]. Nakon predaje Graitzas i njegov garnizon su pobjegli u [[Mletačka Republika|Mletačku republiku]], pa je Trapezuntsko carstvo postalo posljednja država nasljednica Bizantijskog carstva. Napori cara [[David Trapezuntski|Davida]] da regrutira europske sile za protivosmanlijski krstaški rat su izazvali Osmanlijsko-trapezuntski rat u kojem je nakon jednomjesečne opsade grad pao 14. augusta 1461. godine. Posljednji ostatak Trapezuntskog carstva, [[Kneževina Teodoro]], se predao Osmanlijama 1475. godine.