Razlika između verzija stranice "Stjepan Tomašević, kralj Bosne"

| Vladavina =[[10. juli]] [[1461]] - [[5. juni]] [[1463]]

| Krunidba =novembar [[1461]].<ref name=Velikonja>Mitja Velikonja, ''Religious separation and political intolerance in Bosnia-Herzegovina'', Texas A&M University Press, 2003, 39. strana</ref>

| Vladavina1 =[[1. april]] [[1459]] - [[20. juni]] [[1459]]

| Datum smrti =[[25. maj]] [[1463]]

Dana [[1. april]]aaprila [[1459]]. oženio je [[Mara Jelena Branković|Jelenu Branković]],<ref name=MTCAHT>Franz Babinger, William C. Hickman, Ralph Manheim, ''Mehmed the Conqueror and His Time'', Princeton University Press, 1992. godine, stranica 383.</ref> dvanaestogodišnju kćerku srpskog despota [[Lazar Branković|Lazara]] i bizantijske princeze [[Jelena Paleolog|Jelene]] koja je nakon muževe smrti ostala ''de facto'' vladar Srbije. Brak je sklopljen kako bi Stjepan Tomašević preko nje dobio [[iure uxoris|pravo]] na srpsku despotovinu, a bračne pregovore vodili su Marina majka, tada već udovica, i kralj Stjepan Tomaš.

Stjepan Tomašević je došao na vlast u Bosni nakon očeve smrti [[10. juli|10. jula]] [[1461]]. godine. Svjestan opasnosti koja mu je prijetila Tomašević je već [[1461]]. godine u poslanici [[Papa|papi]] predvidio tursku najezdu velikih razmjera i zamolio ga za pomoć.

Budući da su Osmanlije sve više nadirali, novi se kralj pomirio s hercegom Stjepanom i pismeno molio evropske vladare da mu pomognu u odbrani Bosne. Kao znak podrške [[papa Pio II]] poslao mu je krunu kojom je u Crkvi svete Marije u [[Jajce|Jajcu]] u novembru [[1461]]. godine okrunjen za bosanskog kralja od strane papinog delegata.<ref name=Velikonja/>

Stjepan Tomašević je priznavao prevlast ugarsko-hrvatskog kralja [[Matija Korvin|Matije Korvina]], nadajući se obećanoj pomoći. Stoga je [[3. jun]]ajuna [[1462]]. otkazao sultanu plaćanje danka. Na početku [[1463]]. godine obratio se opet [[Mleci]]ma upozoravajući ih da Osmanlije smjeraju tog ljeta zauzeti svu Bosnu, a da će nakon toga zaprijetiti i mletačkim posjedima u [[Dalmacija|Dalmaciji]].

Velika osmanlijska vojska pod vodstvom [[Mehmed II|Mehmeda II]] okupila se u proljeće [[1463]]. u Adrianopolu ([[Edirne|Edirnu]]) i krenula na Bosnu. Kralj je pobjegao iz kraljevskoga grada [[Bobovac|Bobovca]], koji je bez otpora predao zapovjednik Radak [[20. maj]]amaja [[1463]]. Stjepan se najprije sklonio u Jajce, a onda u utvrđeni grad Ključ na [[Sana|Sani]]. Tu se Mehmet-paša Anđelković pismeno i pod zakletvom obvezao da će mu poštedjeti život i pustiti da slobodno ide kamo hoće ako preda grad. Kad se nakon pregovora predao, zarobio ga je i odveo sultanu Mehmedu u Jajce, koji ga je natjerao da potpiše naredbu svim zapovjednicima da predaju gradove Turcima. Ujedno je sultan Mehmedovu zakletvu proglasio nevaljanom i u svom taboru pred Jajcem [[25. maj]]amaja dao pogubiti kralja, njegovog strica [[Radivoj Ostojić|Radivoja]] i mnogo bosanske [[Vlastela|vlastele]]. Tako je smrću posljednjega bosanskog kralja Bosna izgubila svoju samostalnost i postala turski [[Bosanski sandžak]].