Razlika između verzija stranice "Max Theiler"

Nakon prolaska virusa žute groznice kroz laboratorijske miševe, Theiler je otkrio da tako oslabljeni virus daje imunitet [[Rezus makak|rezus makakama]].<ref name=":1">{{Cite journal|last=Frierson|first=J. Gordon|date=June 2010|title=The Yellow Fever Vaccine: A History|journal=The Yale Journal of Biology and Medicine|volume=83|issue=2|pages=77–85|issn=0044-0086|pmc=2892770|pmid=20589188}}</ref> Theiler je pripremio fazu za razvoj vakcine protiv bolesti nakon čega je prvo osmislio test efikasnosti eksperimentalnih vakcina. U njegovom testu, miševima su ubrizgavani serumi vakcinisanih ljudi kako bi se utvrdilo da li miševe štite od virusa žute groznice. Ovaj "test zaštite miša" korišten je s varijacijama kao mjera imuniteta do nakon [[Drugi svjetski rat|Drugog svjetskog rata]].<ref name=":1" /> Na osnovu subkultivirajućeg, posebno virulentnog soja Asibi iz zapadne Afrike u pilećim embrionima, Rockefeller tim pokušao je dobiti oslabljeni soj virusa koji ne bi ubio miševe kada bi im se virus ubrizgao u mozak. Trebalo je do 1937. godine i više od 100 subkultura u pilećim embrionima da Theiler i njegov kolega Hugh Smith dobiju oslabljeni soj, koji su nazvali "17D". Ispitivanja na životinjama pokazala su da je oslabljeni 17D mutant siguran i imunizirajući. Teilerov tim brzo je dovršio razvoj 17D vakcine, a Rockefeller fondacija započela je ispitivanja na ljudima u Južnoj Americi. Između 1940. i 1947. godine, Rockefeller fondacija proizvela je više od 28 miliona doza cjepiva i konačno okončala žutu groznicu kao glavnu bolest.

Za ovo djelo Theiler je 1951. dobio Nobelovu nagradu za fiziologiju ili medicinu. Theiler je također nagrađen Chalmersovom medaljom Kraljevskog društva za tropsku medicinu i higijenu 1939. godine, Flattery medaljom Univerziteta Harvard 1945. godine i Laskerovom nagradom Američkog udruženja za javno zdravlje 1949. godine.<ref name=":0" /