Razlika između izmjena na stranici "Ujedinjenje Njemačke"

Dodano 4.688 bajtova ,  prije 2 mjeseca
nema sažetka izmjene
m
 
::''Za članak o ujedinjenju Zapdne i [[DDR (država)|Istočne Njemačke]] nakon [[Hladni rat|Hladnog rata]], pogledajte članak [[Reunifikacija Njemačke]].''
 
'''Ujedinjenje Njemačke''' u politički i administrativno integriranu [[Nacionalna država|nacionalnu državu]] se zvanično dogodilo 18. januara 1871. godine u [[Dvorana ogledala|dvorani ogledala]] [[Versajski dvorac|Versajskog dvorca]] u Francuskoj. Svi vladari njemačkih država, osim Austrije, su se okupili u Versaju kako bi pruskog kralja [[Vilhelm I, car Njemačke|Vilhelma I]] proglasili njemačkim carem (kajzerom) nakon francuskog poraza u [[Francusko-pruski rat|Francusko-pruskom ratu]]. Međutim, prelazak većine njemačkog govornog stanovništva u federalnu organizaciju država se razvijala već neko vrijeme kroz zvanične i nezvanične saveze između vladara. Sopstveni interes različitih strana je otežavao postupak skoro jedno stoljeće autokratskim eksperimentima koji su započeli [[Napoleonovi ratovi|Napoleonovim ratovima]] što je dovelo do raspada [[Sveto Rimsko Carstvo|Svetog rimskog carstva]] i porasta njemačkog nacionalizma.
[[1848]].-[[1849|49]]. godine, tokom [[revolucija|revolucije]], pokušaj ujedinjenja njemačkih zemalja nije urodio plodom. No, sredinom [[19. vijek]]a događa se nagli privredni razvoj [[Pruska|Pruske]]. Pod vodstvom [[Otto von Bismarck|Otta von Bismarcka]], kancelara Pruske, ona počinje provoditi ujedinjenje, ali ratovima tj. "''krvlju i željezom''". Najprije je, zajedno s [[Austro-Ugarska|Austrijom]], povela, zbog pokrajina Schleswig i Holstein, rat protiv [[Danska|Danske]]. No, taj rat vodio je drugom.
 
Ujedinjenje Njemačke je bilo izloženo tenzijama zbog religijskih, lingvističkih, društvenih i kulturnih razlika među stanovnicima nove nacije, što ukazuje da je 1871. godina predstavljala samo jedan trenutak u kontinuumu velikog procesa ujedinjenja. Iako je car Svetog rimskog carstva često nazivan "carem svih njemaca", mnoge njemačke države su zbog negostoljubivih planinskih predjela razvijali vlastitu obrazovnu, lingvističku i religijsku kulturu što je dovelo do velikih razlika u dugom vremenskom periodu. Takvo veliko i različito Sveto rimsko carstvo, koje je uključivalo više od 500 nezavisnih država, se potpuno raspalo nakon abdikacije cara [[Franjo II, car Svetog Rimskog Carstva|Franje II]] 6. augusta 1806. godine. Uprkos pravnom, administrativnom i političkom poremećaju koje je nastalo nakon raspada carstva, narodi koji su govorili njemački jezik su imali zajedničku lingvističku, kulturnu i pravnu tradiciju koja je ponudila intelektualnu osnovu za ujedinjenje osporavajući [[Dinastija|dinastičke]] i [[Apsolutistička monarhija|apsolutističke]] modele društvene i političke organizacije; liberalna njemačka manifestacija je naglašavala značaj tradicije, obrazovanja i jezičkog jedinstva. Ekonomski gledano, stvaranje [[Pruska|pruske]] [[Njemačka carinska unija|carinske unije]] 1818. godine i naknadno proširenje na države [[Njemačka konfederacija|Njemačke konfederacije]] je smanjilo konkurenciju između država i unutar njih. Pojavom različitih načina prevoza robe olakšana su poslovna i rekreativna putovanja, što je dovelo do kontakta među narodima njemačkog govornog područja širom srednje Europe.
Naime, izbio je spor s Austrijom zbog podjele osvojenih pokrajina u ratu s Danskom. Taj je spor [[1866]]. godine eskalirao ratom između Pruske i Austrije. Austrija je poražena, a '''Njemački savez''' se raspada. Sljedeće je godine, na čelu s Pruskom, formiran '''Sjevernonjemački savez''', koji je carinski ujedinio njemačke zemlje.
 
Model diplomatskih [[sfera uticaja]] koji je proizašao iz [[Bečki kongres|Bečkog kongresa]] 1814. godine je povećao [[Austrijsko carstvo|austrijsku]] dominaciju u srednjoj Europi. Pregovarači u Beču nisu uzimali u obzir rastuću snagu Pruske među njemačkim državama pa su odbili stvoriti drugu koaliciju njemačkih država pod pruskim utjecajem. Ovaj [[Austrijsko-pruski rivalitet|njemački dualizam]] se mogao završiti samo na dva načina: [[Njemačko pitanje|ujedinjenjem svih njemačkih država bez Austrije]] (Kleindeutsche Lösung) ili [[Njemačko pitanje|ujedinjenjem svih njemačkih država sa Austrijom]] (Großdeutsche Lösung). Historičari raspravljaju o tome da li je glavni plan [[Otto von Bismarck|Otta fon Bismarcka]] bio da proširi [[Sjevernonjemačka konfederacija|Sjevernonjemačku konfederaciju]] na ostale nezavisne njemačke države ili da proširi moć [[Kraljevina Pruska|Kraljevine Pruske]]. Ti su faktori, pored Bismarckove [[Realna politika|realne politike]], doveli do reorganizacije političkih, ekonomskih, vojnih i diplomatskih odnosa kao reakcije na uspon danskog i francuskog nacionalizma. Njemački vojni uspjesi - naročito pruski - su stvorili entuzijazam i ponos koji su političari iskoristili u svrhu ujedinjenja, pa je političko i administrativno ujedinjenje Njemačke bez Austrije barem privremeno riješilo problem dualizma.
No, konačno ujedinjenje Njemačke je provedeno tek nakon rata s [[Francuska|Francuskom]]. Naime, Bismarck je uspio izazvati [[Napoleon III|Napoleona III]] da zarati s Pruskom zbog španskog nasljedstva. Francuska je doživjela poraz, a ujedinjenje Njemačke je proglašeno u [[Versailles]]u [[18. januar]] [[1871]]. godine. Za njemačkog [[car]]a proglašen je pruski kralj [[Wilhelm I]]. [[Njemačka]] je priključila francuske pokrajine Alsace i Lorraine, koje će sljedećih decenija izazivati sukobe među Francuskom i Njemačkom.
 
== Njemačko govorno područje početkom 19. stoljeća ==
{{Diplomatija Velikih sila}}
{{Glavni|Sveto rimsko carstvo}}Do 1803. godine, njemačko govorno područje je uključivalo više od 300 država od kojih je većina bila u sastavu [[Sveto Rimsko Carstvo|Svetog rimskog carstva]] ili [[Habsburška Monarhija|Habsburške monarhije]]. Njihova veličina je varirala od malih i složenih teritorija kneževske [[Hohenloh (dinastija)|dinastije Hohenloh]] do značajnih i dobro definiranih teritorija poput [[Kraljevina Bavarska|Kraljevine Bavarske]] i [[Kraljevina Pruska|Kraljevine Pruske]]. Osim ovih teritorija, njemačko govorno područje je uključivalo i [[Slobodni carski grad|slobodne carske gradove]] različitih veličina poput moćnog [[Augsburg|Augsburga]] i malog [[Weil der Stadt|Weil der Stadta]], crkvene teritorije različitih veličina poput bogate [[Opatija Reichenau|opatije Reichenau]] i moćne nadbiskupije u Kelnu i dinastičke države poput [[Vojvodstvo Wurttemberg|Wurttemberga]]. Od 15. stoljeća, carski [[izborni kneževi]] su za cara Svetog rimskog carstva birali poglavare [[Habsburg (dinastija)|dinastije Habsburg]] jer su im omogućavali samostalno rješavanje sporova između seljaka i zemljoposjednika čime su konsolidirali svoje resurse i promovirali regionalnu i ekonomsku saradnju i vojnu zaštitu.
 
Nakon poraza carskih i savezničkih snaga od [[Napoléon Bonaparte|Napoleona Bonaparte]] tokom [[Rat druge koalicije|rata druge koalicije]] (1799. - 1802.), [[Linevilski mir|Linevilskim mirom]] 1801. godine i [[Njemačko posredovanje|njemačkim posredovanjem]] 1803. godine sekularizirana je crkvena svojina čime su ukinuti slobodni carski gradovi, pa su ove teritorije zajedno sa njihovim stanovnicima apsorbirale dinastičke države [[Kraljevina Wurttemberg|Wurttemberg]] i [[Veliko vojvodstvo Baden|Baden]]. Nakon uspješne pobjede nad Pruskom u [[Bitka kod Jene|bici kod Jene]] 1806. godine, Napoleon je stvorio [[Rajnska konfederacija|Rajnsku konfederaciju]] u čijem sastavu su bile sve manje njemačke države pa je car Franjo II raspustio Sveto rimsko carstvo.{{Diplomatija Velikih sila}}
 
[[Kategorija:Historija Njemačke]]