Razlika između verzija stranice "Wikipedia:Igralište"

'''Švicarska ekspedicija na Mount Everest i Lhotse''' organizovana 1956. godine, bila je druga uspješna ekspedicija na Mount Everest. Bili su to drugi ([[Ernst Schmied]] i [[JuergJürg Marmet]]) i treći ([[DolfDölf Reist]] i [[Hans-RudolfHansruedi von Gunten]] usponi uopšte. Ostvarila je nekoliko značajnih rezultata:

Brodom iz [[ĐenovaGenova|Đenove]] putovali su do Bombaja u [[Indija|Indiji]] a zatim vozom do [[Jainagar]]a na rijeci [[Gang]], svega nekoliko metara nadmorske visine. Odatle su pješačili 4 nedjelje do Baznog logora sa Nepalske strane. U manastiru Thiangboche Fritz Luchsinger se bio razbolio ali se oporavio visokom dozom antibiotika. Imali su 10 tona materijala koji je prenijelo 350 nosača. Od Baznog logora 30 Šerpa je prenosilo materijal prema visinskim logorima.

Sa sobom su stalno nosili dvoje merdevina i nekoliko drvenih greda koji su im pomagali prelazak preko pukotina. Na najtežim mjestima koristili su se stalno postavljenim užadima. Kao vodiči, ispred je uvijek išlo nekoliko [[Šerpe (n|arodnarod)|Šerpa]] koji u to vrijeme još uvijek nisu imali neko veliko iskustvo kao vodiči. Švicarci su se uvijek kretali u navezi (međusobno povezani užadima).

Postavili su ukupno 7 kampova. Istureni Kamp III bio je u [[Dolina tišine|Dolini tišine]], Kamp V na sjevernoj strani Lhotsea, kamp VI na Južnom prevojprevoju i kamp VII na 8.4000 metara, na grebenu Everesta.

[[Ernst Reiss]] i [[Fritz Luchsinger]] ispenjali su se na Lhotse 18. maja 1956, po jednom izuzetno vjetrovitom danu, penjući se iz jednog privremenog logora (šatora) na [[Ženeva kuk]]u sa sjeverne strane Lhotsea.

Sedam dana kasnije, 23. maja Ernst Schmied i Juerg Marmet popeli su se na Mount Everest i bili drugi tim na vrhu (poslije [[Edmund Hillary|Hillarya]] i [[Tenzing Norgay|Norgaya]] 1953.)<ref name="Švicarc">{{Cite web |url=http://www.everesthistory.com/climbers/marmet.htm EverestHistory.com: |title=Jürg Marmet |work=EverestHistory |accessdate= 13. 9. 2020}}{{en simbol}}</ref>

Jedan dan kasnije na vrhu su bili i Dolf Reist i Hans-RudolfHansruedi von Gunten (treći svjetski uspon). Za uspon im je trebalo 4 sata od Kampa 7. Na vrhu su proveli dva sata, jer je vrijeme bilo izuzetno lijepo. Utrošili su dva sata za silazak bez kisika (koji im je nestao još na vrhu) do Južnog prevoja.