Razlika između verzija stranice "Josif Staljin"

{{Infokutija politički vođa

| ime = Josif Staljin<br/>იოსებ სტალინი<br/>Иосиф Сталин

| nasljednik = [[Nikita Hruščov]]

| datum_rođenja = {{Datum rođenja|1878|12|08}}

| datum_smrti = {{Datum smrti i godine|1953|03|05|1878|12|08}}

| puno_ime = იოსებ ბესარიონის ძე ჯუღაშვილი<br/>Ио́сиф Виссарио́нович Джугашви́ли Ста́лин<br/>Josif Visarionovič Džugašvili Staljin

| nacionalnost = Sovjet

| potpis = [[Datoteka:Stalin Signature.svg|70px]]

}}

 

Gruzijski revolucionarni markist, i kasnije doživotni diktator [[SSSR]]-a ([[1928]]. - [[1953]].). Rođen je 18. decembra [[1879]]. godine u mjestu [[Gori]]kao sin postolara i bivšeg kmeta. Bio je i student [[Teologija|teologije]] u pravoslavnom sjemeništu u [[Tifilis]]u iz kojeg je izopćen [[1899]]. godine jer se godinu dana ranije ([[1898]].) pridružio ilegalnoj Ruskoj socijaldemokratskoj radničkoj stranci.

 

 

Karijeru revolucionara započeo je kao propagandist među željezničarskim radnicima u [[Tbilisi]]ju. Policija ga je [[1902]]. godine uhapsila u [[Batumi]]ju da bi proveo više od godine dana u [[zatvor]]u, nakon čega je protjeran u [[Sibir]] odakle je pobjegao [[1904]]. godine. Između 1902. i [[1913]]. godine Staljin hapšen osam i protjerivan sedam puta, a ukupno šest puta je uspjevao pobjeći. Njegov zadnji izgon desio se [[1913]]. godine i trajao je sve do [[1917]]. godine. Po povratku iz Sibira 1904. godine Staljin se vjenčao. Njegova prva supruga Jekaterina Svanidze umrla je 1910. godine. Druga supruga Nadežda Alilujeva, s kojom se oženio 1919. godine počinila je samoubistvo 1932. godine. U zadnjim godinama carske Rusije od 1905. do 1917. Staljin je bio više sljedbenik nego vođa. Uvijek je podržavao bolješvičku frakciju unutar stranke, ali njegov je doprinos bio više praktični nego teoretski. Godine 1907. pomogao je u organizaciji prepada banke u Tbilisiju kako bi izvlastili fondove. Vođa boljševika [[Lenjin]] u to vrijeme kooptirao ga je u boljševički Centralni komitet. Naredne godine na kratko je bio urednik partijskog lista Pravda, a na Lenjinov poticaj napisao je svoje prvo veliko djelo: Marksizam i nacionalno pitanje. Nakon ruske revolucije u februaru 1917. godine Staljin se vratio u Petrograd (sada: [[Sankt Peterburg]]), gdje je nastavio uređivati partijski list. Zajedno s Levom Kamenevim Staljin je dominirao pri donošenju partijskih odluka, sve do Lenjinovog dolaska u aprilu. Politiku saradnje s privremenom vladom koju su njih dvojica vodili Lenjin je odbacio.

 

Iako bez osobite uloge u pripremi Oktobarske revolucije ušao je u sovjetsku vladu kao komesar za neruske narodnosti te postao član Politbiroa Komunističke partije 1917. godine. Zajedno sa Jakovom Sverdlovim i [[Lav Trocki|Lavom Trockim]] pomogao je Lenjinu riješiti sva goruća pitanja u teškim vremenima građanskog rata. Staljin je u građanskome ratu učestvovao i kao zapovjednik. Godine [[1922]]. postao je generalni sekretar Komunističke partije. Nakon Lenjinove smrti Staljin je sa Zinovjevim i Kamenevim vodio zemlju. S tim privremenim saveznicima Staljin je napao Trockog, kandidata sa najviše šansi da nasljedi Lenjina. Kada je uklonio Trockoga Staljin je promijenio smjer udružujući se s Nikolajem Buharinom i Aleksejem Rikovim protiv Zinovjeva i Kameneva. Do svoga 50-og rođendana [[1929]]. godine Staljin je učvrstio svoj položaj na mjestu Lenjinovog nasljednika. Godine 1928. pokrenuo je kampanju nasilne kolektivizacije agrikulturnih dobara što je imalo kobne posljedice na razvoj sela. Sredinom 1930-ih Staljin je pokrenuo opsežnu kampanju političkog terora. U montiranom suđenju Staljinovi bivši rivali unutar stranke (Zinovjev, Kamenev, Tomski, Rikov, Buharin), vlade, vojske (Tuhačevski, Bliher i dr.) i inteligencije u kojima su milioni tzv. neprijatelja naroda utamničeni su, izgnani ili ubijeni. Svi oni priznali su svoje navodne zločine protiv države. Sve to imalo je katastrofalne posljedice na državu, a najvidljive je bilo u vojsci jer su čistke izvršene među visokim vojnim dužnosnicima imale katastrofalne posljedice na spremnost [[Crvena Armija|Crvene armije]] na početku [[Njemačka|njemačkog]] napada na Sovjetski Savez. Zbog svega toga strah od tajne policije, [[KGB]]-a, postao je temeljni dio sistema vladavine.

 

Nakon besplodnih pregovora o vojno-političkom savezu sa Zapadnim silama sklopio je [[1938]]. sporazum s [[Nacizam|nacističkom]] Njemačkom. Nakon njemačkog napada na Sovjetski Savez (1941.), o kojoj je bio više puta obaviješten ali je više vjerovao [[Adolf Hitler|Hitleru]] nego vlastitim obavještajcima i njemačkim vojnim prebjezima, Staljin kao ratni vođa uzima titulu generalisimusa. U vrijeme i nakon 2. svjetskog rata učestvovao je na konferencijama u [[Teheranska konferencija|Teheranu]], [[Konferencija u Jalti|Jalti]] i [[Potsdamska konferencija|Potsdamu]], a koje su rezultirate time da zemlje Istočne i Srednje Evrope potpadnu pod sovjetsku vlast. Zbog nastojanja da svojoj politici podredi nove socijalističke zemlje i njihove komunističke stranke te time nametne svoju volju cijelom komunističkom pokretu izazvao je [[1948]]. godine sukob s jugoslavenskim komunistima sa [[Tito]]m na čelu. To je prouzročilo udaljavanje Jugoslavije od komunističkog bloka i približavanje Zapadu. Posljednje godine svoje vladavine u januaru [[1953]]. godine naredio je hapšenja mnogim moskovskih doktora, uglavnom [[Židovi|Židova]], optužujući ih za medicinska ubistva. Činilo se kako se sprema repriza Velikog terora iz sredine 1930-ih ali je Staljinova iznenadna smrt 5. marta spriječila još jedno krvoproliće. Tri godine nakon njegove smrti na 20. partijskom kongresu posmrtno ga je [[Nikita Hruščov|Hruščov]] optužio za zločine protiv Partije i izgradnje kulta ličnosti.

 

 

{{Wikicitat|Josif Staljin}}

 

{{Hladni rat}}

{{Osobe Hladnog rata}}

 

[[Kategorija:Rođeni 1878.]]

[[Kategorija:Umrli 1953.]]