Razlika između verzija stranice "Bizantijska umjetnost za vrijeme vladavine dinastije Komnen"
| [pregledana izmjena] | [pregledana izmjena] |
Uklonjeni sadržaj Dodani sadržaj
No edit summary |
No edit summary |
||
Red 112:
reljefne skulpture od bjelokosti bile su popularni oblik umjetničkog izraza još od [[Rimsko Carstvo|Rimskog Carstva]]. Zlatno doba izrade reljefnih skulptura od bjelokosti započelo je u makedonskom periodu, a nastavilo se bez prekida i u komnenski period. Stoga je izazov precizno
određivanje starosti djela urađenih od slonovače iz ovih perioda. Odražavajući obnovljeno zanimanje za klasičnu umjetnost, umjetnici su prikazivali figure s prirodnim draperijama na haljinama i kontrapunktom. Originalnost se ne prepoznaje, naprotiv, koristi se jedna vrsta modela koji umjetnici više puta koriste. Mnoge skulpture su kasnije dospjele u Evropu (posebno za vrijeme križarskih ratova) i još uvijek se čuvaju u riznicama crkvenih institucija, muzeja, ali i u privatnim kolekcijama. Utjecaj bizantijske umjetnosti može se uočiti u Veneciji i na Siciliji, gdje je ova vrsta umjetnosti bila na zadovoljavajući način oponašana.<ref>EVANS, Helen C.; WIXOM, William D.. Art and Culture of the Middle Byzantine Era, A.D. 843-1261ň. New York : Metropolitan Museum of Art, 1997. ISBN 9780870997785. str. 218 – 220.</ref>
== Primijenjena umjetnost ==
Primijenjena umjetnost već dugo vremena održavala veliki kvalitet i popularnost u Bizantiji. Bizantijsko zlatarstvo doživjelo je vrhunac za vrijeme vladavine makedonske i komnenske dinastije, pri čemu su se predmeti urađeni od dragocjenih metala (čak i zajedno sa starijim primjercima) izvozili po cijeloj Evropi. Bizantijski umjetnički predmeti urađeni od dragocjenih metala bili su naručivani, posebno u kulturno obližnjoj Veneciji. Upotreba reljefnih radova sa [[filigran]]om, dragim kamenjem i malim [[emajl]]iranim pločicama bila je široko rasprostranjena. Bizantijska umjetnost bila je visoke kvalitete u umjetnosti obrade metala i lijevane [[Bronza|bronze]]. Nakon pada Konst antinopolja 1204. godine, nekoliko elemenata sa Zapada također je ušlo u bizantijsku primijenjenu umjetnost.
=== Metalski zanati i zlatarski radovi ===
[[Datoteka:Byzantine - Icon of the Virgin - Walters 571818.jpg|thumb|250px|lijevo|Bizantijská reljefna ikona Bogorodice, 12. vijek]]
[[Datoteka:Darbringung Christi KGM 27-19.jpg|thumb|250px|desno|Žrtva Gospodnja (u bizantijskom obredu ''Gospodnji susret''), emajl na zlatnoj ploči, 12. vijek]]
Bizantinci su poboljšali oblik gleđi nazvan kasnije pregradni emajl. Zlatne trake zalemljene na metalnu osnovu sačinjavaju obris slike na visokoj temperaturi. Odabrani razmaci između zlatnih vrpci ili žice zatim su ispunjeni obojenom caklinom bilo koje boje. Na bizantijskom emajlu obično je prikazivana osoba od interesa, često član carske porodice ili svetac. Emajlirane cakline izrađene su od skupih materijala, npr. zlata i zbog toga su često vrlo male. Povremeno su se izrađivale u medaljonima koji su služili kao nakit ili su se stavljali na korice knjiga ili na liturgijsku opremu poput kaleža ili patene. Neki su činili dio kraljevskih kruna. Zbirke malih emajla također su sastavljene da bi stvorile veći narativni izraz, npr. oltar [[Pala d'Oro]].<ref>CAMPBELL, Marian. An Introduction to Medieval Enamels. Owings Mills, Maryland : Stemmer House Publishers Inc., 1983. ISBN 0112903851. str. 11.</ref>
Radionice za izradu emajlirane cakline u Bizantijskom Carstvu usavršavale su svoje tehnike promatrajući klasične grčke primjere. Zlatne trake pričvršćivane su caklinom na ravnu podlogu, a kasnije su osnovnom komadu dodavali staklenu pastu ili materijale slične današnjem vodenom staklu. Čitav rad je zatim preliven rastopljenom staklenom pastom u okvir da bi se stvorio zaštitni sloj. Ova tehnika naziva se ''champleve'' (caklina) i mnogo je jednostavnija od tehnike emajliranja odjeljaka.<ref name="WK"> WESSEL, Klaus. Byzantine Enamels. Greenwich : New York Graphic Society Ltd., 1967. str. 11.</ref>
Većina danas poznatih bizantijskih emajliranih caklina potječe od 9. do 12. vijeka. Međutim, mnogi primjeri bizantijske emajlirane cakline poznati danas su kasnije ponovo korišteni u novom okruženju. Križari, koji su osvojili Konstantinopolj 1204. godine, sa sobom su u Evropu ponijeli mnoge predmete ukrašene emajlom (caklinom). U slučajevima kada nije bilo natpisa ili osoba koje mogu identifikovati, za klasifikaciju djela moraju se izvršiti procjene datuma datog predmeta zbog upoređivanjem stila i materijala sa sličnim predmetima s poznatim datumima. Radove s bizantijskim staklom je slično teško identificirati.<ref name="BRITT">{{cite web|url=https://www.britannica.com/topic/metalwork/Western-metalwork|title=Metalwork - Middle Ages: Byzantine Empire|work=britannica.com|accessdate=6. 10. 2020}}</ref>
Jedan od načina za procjenu porijekla djela je ispitivanje kvaliteta grčkog pisma. Što je grčko pismo tačnije, to je vjerovatnije da je djelo došlo direktno iz Bizantijskog Carstva.<ref name="WK"> WESSEL, Klaus. Byzantine Enamels. Greenwich : New York Graphic Society Ltd., 1967. str. 11.</ref> Venecija u riznici Crkve svetog Marka ima neviđenu seriju bizantijskih kaleža, ukrašenih korica knjiga i drugih bizantijskih metalnih predmeta. Međutim, bizantijski zanati se mogu naći i u Kijevu, Moskvi i Sankt Peterburgu.<ref name="BRITT">{{cite web|url=https://www.britannica.com/topic/metalwork/Western-metalwork|title=Metalwork - Middle Ages: Byzantine Empire|work=britannica.com|accessdate=6. 10. 2020}}</ref>
== Literatura ==
| |||