Razlika između verzija stranice "Wikipedia:Igralište"

Uklonjeni sadržaj Dodani sadržaj
No edit summary
No edit summary
Red 5:
■■■■■■■■■■■■■■■■■■■■■■■■■■■■■■■■■■■■■■■■■■■■■■■■■■■■■■-->
[[File:Peak Korzhenevskoi Pamir from Borodkina ridge at sunset.jpg|mini|desno|Vrh Korženjevske (7105 m.) na [[Pamirske planine|Pamir]]u. bio je prvi vrh preko 7.000 m. koji su zajednički ispenjali Mujo Mulaosmanović i [[Branimir Maltarić]]]]
 
Kao član Planinarskog društva Željezničar, Mujo Mulaosmanovic, počeo je 1975. treniranje alpinizma. Četiri godine kasnije, u julu mjesecu 1979. god. [[Branimir Maltarić|Branimirom Maltarić]] i Mujo Mulaosmanović postali su [[Historija alpinizma u Bosni i Hercegovini|prvi bosanskohercegovački alpinisti]] koji su ostvarioli uspon na vrh viši od 7.000 m.nv.
<ref name="Mujo">{{Cite web |url=https://www.sarajevotimes.com/mujo-mulaosmanovic-first-bosnian-climbed-7000-meters-tall-peak/ |title=Mujo Mulaosmanovic, the first Bosnian who climbed a 7,000 meters tall Peak |work= Sarajevo Times , 17.03. 2018.|accessdate= 15. 2. 2020}}</ref>
Line 40 ⟶ 41:
 
 
[[File:Peak Korzhenevskoi Pamir from Borodkina ridge at sunset.jpg|mini|desno|Vrh Korženjevske (7105 m.) na [[Pamirske planine|Pamir]]u. bio je prvi vrh preko 7.000 m. koji su zajednički ispenjali [[Mujo Mulaosmanović]] i [[Branimir Maltarić]]]]
Arhivu Zone-2000 upotpunili smo materijalom objavljenim u štampi nakon uspona na Pik Korženjevska 1979 g., prvi bosansko-hercegovački sedamtisućnjak. Ovdje donosimo interesantne detalje i utiske sa uspona, kao i originalne fotografije koje nam je ustupio Salih Mulaosmanović.
'''Jugoslavenska ekspedicija na Pamir 1979.''' predstavljala je jedan od najznačajnijih događaja u [[Historija alpinizma u Bosni i Hercegovini|historiji bosanskohercegovačkog alpinizma]]. Ekspedicije "Pamir 79" se sastojala od 12 penjača iz [[Slovenija|Slovenije]] i dva iz [[Bosna i Hercegovina|Bosne i Hercegovine]], [[Mujo Mulaosmanović]] (PD Željezničar) i [[Branimir Maltarić]] (PD Bukovik) ostvarili su uspon na Vrh Korženjevske (7.105 m.) što je bio prvi uspon na vrh preko 7.000 m. jednog alpiniste iz Bosne i Hercegovine. Istovremeno, bio je to i prvi jugoslavenski uspon na ovaj vrh.
Bez sumnje, ovo je bio jedan od najznačajnijih događaja u povijesti bosansko-hercegovačkog alpinizma, svojevrstan stimulans i potvrda da je čovjek sa našeg podneblja, našeg iskustvenog nivoa i našeg mentaliteta mogao uspješno da se nosi sa izazovima sedamtisućnjaka.
 
Vezano za povijest BiH ulaganja u osvajanje ovog vrha reći ćemo da je Pik Korženjevska osvojen iz drugog pokušaja. Godine 1976 grupu u sastavu (prezimena abecedno) Erol Čolaković, Branimir Maltarić, Miodrag Rakić, Muhamed Šišić i Alija Vatrenjak sniježna lavina spriječila je u osvajanju vrha, kada su dva člana ekspedicije bila sarno 60 metara od cilja.
Vrh Korženjevska osvojen iz drugog pokušaja. [[Prva bosanskohercegovačka planinarska ekspedicija|Godine 1976. ekspediciju na Pamir]] u sastavu: Erol Čolaković, Branimir Maltarić, Miodrag Rakić, Muhamed Šišić i Alija Vatrenjak sniježna lavina spriječila je u usponu na vrh, kada su dva člana ekspedicije bila samo 60 metara od cilja.<ref name="PamirŠ">{{Cite web |url=https://www.hps.hr/hp-arhiva/197711.pdf |title=Muhamed Šišić i Miodrag Rakić: Pamir 1976 - Prva ekspedicija iz Bih- NAŠE PLANINE, Revija PSH i PSBiH, 11-12, 1977 |accessdate= 15. 2. 2020}}</ref><ref name="Maltarić">{{Cite web |url=https://www.hps.hr/hp-arhiva/197711.pdf |title=Branimir Maltarić: Vrh Korženjevska - NAŠE PLANINE, Revija PSH i PSBiH, 11-12, 1977 |accessdate= 15. 2. 2020}}</ref>
Nova šansa ukazala se 1979 g. U sastavu Jugoslovenske ekspedicije "Pamir 79", koja se sastojala od 12 slovenaca i dva bosanca, njena dva člana, B. Maltarić (PD Bukovik) i M. Mulaosmanović (PD Željezničar) dobili su priliku da penju i osvoje Pik Korženjevska. Ovo je inače bio i prvi jugoslovenski uspon na ovaj vrh
 
Najteža prepreka do prvog bosansko-hercegovačkog sedamtisućnjaka bio je - novac. Kao i obično! Na molbu o finansijskoj pomoći oglušile su se zvanične strukture grada Sarajeva kao i bivši Savez organizacija fizičke kulture SOFKA. Sredstva su gotovo u cijelosti obezbjedili PD Željezničar, PD Bukovik i firme Unioninvest i Vranica. "Ostatak nam je posudio PS BiH uz dogovor da po povratku izmirimo svoje dugove" kazao je B. Maltarić. Ovakav "kratkovid" stav Planinarskog saveza BiH prema tako značajnom poduhvatu bitno je pomenuti i promijeniti.
Nova šansa ukazala se 1979 g. prilikom Jugoslovenske ekspedicije "Pamir 79". Najteža prepreka do prvog bosanskohercegovačkog vrha preko sedam hiljada bio je - novac. Zvanične strukture grada Sarajeva, kao i Savez organizacija fizičke kulture (SOFK) nisu učestvovali u finansiranju. Sredstva gotovo u cijelosti obezbjedili su PD Željezničar, PD Bukovik i firme [[Unioninvest]] i [[Vranica (preduzeće)|Vranica]]. Ostatak je posudio Planinarski savez Bosne i Hercegovine, uz obavezu da se po povratku izmire dugove.
17. jula 1979. naveza Mulaosmanović - Maltarić, već iskusna i oslobođena šoka prvog susreta sa tako visokim planinama, a i svojim ciljem, odvojila se od ostatka Jugoslovenske ekspedicije "Pamir 79" i uputila u pravcu Korženjevska. Smijer Budanova, kojom je naveza namjeravala popeti vrh, nosi ocjenu 5B, što je za te uvjete prilično zahtjevna težina. Naveza je, sticajem okolnosti, izvršila dobru aklimatizaciju, tako da su teži problemi sa visinom izbjegnuti
 
Bosanskoheercegovački dio ekspedicije se 17. jula 1979. naveza Mulaosmanović - Maltarić, već iskusna i oslobođena šoka prvog susreta sa tako visokim planinama, a i svojim ciljem, odvojilaodvojio se od ostatka Jugoslovenske ekspedicije "Pamir 79" i uputilauputio u pravcu Korženjevska. Smijer Budanova, kojom je naveza namjeravala popeti vrh, nosi ocjenu 5B, što je za te uvjeteuslove prilično zahtjevna težina. Naveza je, sticajem okolnosti, izvršila dobru aklimatizaciju, tako da su teži problemi sa visinom izbjegnuti.
 
26.07.1979. naveza M. Mulaosmanović i B. Maltarić, sa dvadesetak kilograma hrane i opreme i u društvu trojice sovjetskih alpinista, uhvatila se u koštac sa Budanovim smijerom, pravcem kojim su do tad prošle samo četiri grupe.
Prvi dan završio se olujnim vremenom. Nakon savladanih 1200m visine, noć su proveli stisnuti u šatoru na 5200m. "Svako meškoljanje u ovom malom prostoru izazvalo bi lavinsku reakciju istovjetnih pokreta kod ostale četvorice, popraćenu burnim negodovanjem. Zahvaljujući tome, svo spavanje se svelo na dremuckanje."
 
Slijedećeg dana, nakon 700m savladane visine, navezu su dočekali prvi strmi pragovi orijaške stijene. Vrijeme je bilo vedro. Uspon u "alpskom stilu", bez fiksnih užadi, stjenoviti skokovi težine III i IV, te sniježne padine nagiba 35 - 50 stepeni nedvosmisleno su značili - iz tog smijera nema povlačenja. Slijedilo je novo nevrijeme i noć provedena na 6100m u šatoru na uskoj polic
Novi dan, novi problemi - plivanje do pojasa u prhkom, blještavom snijegu, bez čvrste podloge. Uz izuzetne napore dosegli su desetak metara visok kamin u grebenu. Taj ključni dio uspona težine V, savladan je tečno, ali... Slijedio je strmi, ledom okovani žlijeb. Pod pritiskom izloženosti i nesigurnosti ne uspijevaju napraviti osiguravalište u stijeni, već pokušavaju improvizovati sidrište na cepinu. Primjećuju stare klinove u stijeni koji spašavaju situaciju i eliminišu možda najkritičniji momenat. Slijedi još četiri sata uspona, još nekoliko stjenovitih skokova i treće razapinjanje šatora na 6500m.
Line 54 ⟶ 58:
Peti dan nije se razlikovao od prehodnog. "Kada me je Mujo pitao koji je ovo dan uspona, ostavio sam ga bez odgovora." pisao je B. Maltarić. "Posljednja dva dana nismo ni razgovarali, potpuno smo bili zaokupljeni sami sobom..." Kasno popodne, na manjoj zaravni ispod pretposljednjeg vrha u grebenu, podigli su šator. Visina 7000m. U tom trenutku sunce je obasjalo vršni greben.
"Gledali smo kao opčinjeni širok sniježni greben koji se završavao elegantnom bijelom kupom vrha. Do ovog laganog terena ispriječio se samo još jedan četrdesetmetarski stjenoviti skok. Poneseni onim što smo vidjeli, spakovali smo netom podignuti šator i krenuli dalje. Ubrzo smo zaronili u maglu i vjetar. Iako nam se vrh učinio tako blizu, hodali smo do njega punih pet sati. Konačno u 20h, 30.07.1979. stajali smo na vrhu. Sunce je već potonulo na zapadu, ali su se Pamirski vrhunci još žarili. Ozareni smo bili i mi. Suze su mi se nekontrolisano kotrljale niz lice. Imao sam dojam kao da su i ovi beskrajni prostori oko nas ispunjeni našom srećom. Bio je to prvi bosansko-hercegovački sedamtisućnjak
== Reference ==
{{Refspisak}}