Razlika između verzija stranice "Bizantijska umjetnost"

U središtu pažnje bizantijskog vjerskog iskustva bila je crkvena građevina, koja je ujedno bila i najvažnija arena za bizantijsku umjetnost, a umjetnost u okviru same crkvene građevine je bila blisko vezana sa vjerskim iskustvom koje se tamo upražnjavalo. Od samog početka razvoja ove vrste umjetnosti korišten je bazilikalni tip crkve. Od prvog zlatnog razdoblja Bizantijske umjetnosti u prvoj polovini 6. vijeka su uglavnom građene crkve sa centralnim planom, a ta praksa biċe nastavljena sve do danas.

Danas se crkve sa centralnim planom mogu veoma često vidjeti na područjima današnje [[Srbija|Srbije]] i Grčke.

Obje vrste veċ navedenih crkvi nudile su razne vrste niša, sve vrste prostora unutar njih koje će ranim hrišċanskim umjetnicima omogućiti da ih ukrase sa mozaicima ili freskama. Izrada mozaika je također preuzeta od Rimljana, koji su ih koristili kao podne ukrase.

Rani hrišċanski umjetnici su preuzeli ovaj umjetnički oblik i stavili su ih na unutrašnje zidove crkvenih građevina mijenjajuċi tako medijum. Stvorili su novu vrstu mozaika na kojima su bili prikazani izduženi likovi, koristeċi pri tom zlatnu podlogu koja je predstavljala svjetlost duhovnog svijeta. Naglasak je bio na predstavljanju ozbiljnih i strogih likova sa stopalima koja kao da lebde, sa velikim očima, koji su bili visoko iznad na zidovima, a koji su trebali da izazovu divljenje vjernika. Svrha svega ovoga je da se prenese vjerska poruka, a ne predstavljanje likova u njihovom prirodnom obliku kao što su to ranije radili klasični umjetnici.