Razlika između verzija stranice "Bošnjačka književnost"

Moguće je izvršiti izvjesnu periodizaciju u tokovima bosanske srednjevjekovne pismenosti. Prvi period traje od nedovoljno jasnih početaka u 10. stoljeću do druge polovine 12. stoljeća (vrijeme vladavine Kulina bana). '''Kulinova''' ''[[Povelja Dubrovčanima]]'' iz 1189. godine, istovremeno označava kraj tog prvog perioda i najavljivanje novih mogućnosti i nastojanja pismenog izražavanja. Njih će najbolje iskazati: brojne bosanske ''[[Povelja|povelje]], darovnice, pisma'' ali i ''[[zapisi na marginama]]'' (rubovima, krajevima) knjiga i [[Epitaf|epitafi]] - tekstovi uklesani na nadgrobnim biljezima. Sve vidove stare bosanske (i humske) pismenosti moguće je grupisati na osnovu njihove forme i sadržine ili prema njihovoj konkretnoj namjeni.

Posebno mjesto u staroj bošnjačkoj književnosti pripada književnom radu na orijentalnim jezicima (turskom, arapskom i persijskom), koja svoj procvat doživljava u periodu od 15. do 17. stoljeća, nastavlja sa nešto slabijim intenzitetom u 18. i traje do polovine 19. stoljeća. Od [[Adni Mahmud-paša Anđelović|Adnija]] (umro 1474.) do [[Arif Hikmetbeg Rizvanbegović|Arifa Hikmeta]] (umro 1903.). Još od prvih dana prihvatanja islama u Bosni, brojni Bošnjaci školuju se u domaćim medresama, zatim u Carigradu. Mnogi od njih, svojim radom, stječu ugledna mjesta u orijentalnim islamskim književnostima i nauci. Ostavljajući po strani teološku književnost i naučna djela većinom pisana arapskim jezikom, te rad na gramatici, leksikografiji i historiji, poetska djelatnost Bošnjaka, najviše na turskom i persijskom, obuvata veliki broj autora od kojih su neki ušli u klasiku ovih književnosti. Tako, dr. [[Safvet-beg Bašagić]] u svojoj disertaciji ''Bošnjaci i Hercegovci u islamskoj književnosti,'' 1912., opisuje život i rad oko 130 pjesnika i ljudi od pera, a [[Mehmed Handžić]] je objavio ''Književni rad bosanskohercegovačkih muslimana"'', 1934. godine, u kojoj govori o životu oko 200 pjesnika i naučnika. Dr. [[Hazim Šabanović]], poslije dugo godina rada, uspio je kompletirati ''Književnost Muslimana BiH na orijentalnim jezicima'', koja sadrži bio-bibliografske podatke o poznatim i do njega nepoznatim piscima. Safvet-beg Bašagić o ovim piscima u svojoj disertaciji kaže: ''... pjesnici iz naših krajeva većinom čine neki poseban genre na polju turskog pjesništva. Bez svake sumnje oni su stajali pod uplivom naše narodne poezije, koja imade toliko obilje turskoj književnosti nepoznatih pjesničkih izraza i slika. Mjesto da pozajmljuju sve pjesničke ljepote od Arapa i Persijanaca, kao što su to činili i turski pjesnici, posegnuli bi kat-kad i za bogatom riznicom naše usmene poezije, pa iz nje u finoj formi izložili na turskom Parnasu mnogu dragocjenu umotvorinu.'''[1]''''' Od nekoliko stotina pisaca koji su pisali na orijentalnim jezicima najviše ih je pisalo na turskom jeziku, neki od njih napisali su cjelovite zbirke pjesama (''divane'') što je razumljivo jer je turski jezik bio jezik administracije nove vlasti. Mnogo djela napisano je na persijskom jeziku. Persijski jezik je u Bosni i Hercegovini imao tradiciju. Bio je obavezan predmet u mnogim medresama a kao klasični jezik istočne poezije proučavali su ga predstavnici više intelektualne i feudalne klase, te pripadnici derviških redova. Poseban značaj u širenju persijskog jezika imali su derviši mevlevijskog reda, koji su po tekijama i drugim mjestima čitali, predavali i tumačili ''Mesneviju'' djelo svoga osnivača [[Dželaludin Rumi|Dželaludina Rumije]]. Poetski rad Bošnjaka na arapskom jeziku sasvim je ograničen. Istina neki od njih pisali su prozne spise kićenim stilom na ovom jeziku. Nastalo u jedinstvenom islamsko-orijentalnom krugu, pjesništvo Bošnjaka na turskom i persijskom jeziku može se posmatrati kao kulturni fenomen analogno hrvatskom latinitetu, tim prije što je kod ovih pisaca postojala puna svijest o vlastitom porijeklu i bosanskoj zavičajnoj pripadnosti. Kao i na turske pjesnike i na većinu Bošnjaka koji su pisali na orijentalnim jezicima uticala je klasična persijska književnost, a naročito književni rad dvojice velikih perzijskih pjesnika [[Omar Hajjam|Omera Hajjama]] (umro 1123.) i [[Hafiz (pjesnik)|Hafiza]] (umro 1389.) U svojim [[Rubaija|rubaijama]] i [[Gazel|gazelama]] (naročitim pjesničkim oblicima) oni su uglavnom pjevali (često u mističnom zanosu) - o ljubavi, vinu i životnim radostima. Ti ljubavni, bekrijski i hedonistički motivi preovladavaju i u orijentalnoj književnosti Bošnjaka. Značajno je da su oni često unosili i duh i ton narodne usmene pjesme svoga zavičaja. Taj narodni duh izvire iz poezije [[Derviš-paša Bajezidagić|Derviš-paše Bajezidagića]], iz gazela [[Muhamed Nerkesija|Muhameda Nerkesije]], prisutan je i u ljubavnoj poeziji [[Habiba Stočević - Rizvanbegović|Habibe Stočević - Rizvanbegović]]. Sam [[Arif Hikmetbeg Rizvanbegović|Arif Hikmet]] jednom je kazao da je njegov narod najveći pjesnik. Dakle, nesumnjiv je uticaj sevdalinke u njegovom djelu. Niz motiva koji se javljaju u ovoj poeziji; ljubav, ljepota i erotika, proširuju se ka hedonizmu, lirsko-bekrijskom zanosu da bi na kraju prešao u mistiku. Od ljubavi i vina ostaje samo mistično-simbolična poetska alegorija na putu približavanja Bogu i saznanja Boga, odnosno sjedinjenje s njim. Poetika ove poezije ima osoben karakter, zasnovana je na poetsko-estetskim principima orijentalne poetike koji se razlikuje od evropskih shvatanja poetske ljepote. Sam spisateljski čin predstavlja pojam lijepog u ovoj poetici. U njoj stih je samostalna estetska i sadržajna jedinica (kao geometrijska arabeska). Oko jednog iskaza u stihu konstituira se nova cjelina. Pjesnički doživljaj ne izražava se neposredno nego putem simbola. I poređenje se vrši posrednim putem, bez poredbene partikule, čime se omogućava višeznačnost, metaforičnost, a veze realnog svijeta zamjenjuju se u orijentalnoj metafori vezama fantastičnog svijeta. Ovu poeziju odlikuje kićenost, fantastična metaforičnost vezama fantastičnog svijeta. U osmanskoj literaturi u vremenu o kome govorimo (1463-1878) dominira divanska poezija. To je definicija za literaturu nastalu sa osmanskim dvorom koja i nastaje s njim, odnosno početkom Tanzimta. Ona nije karakteristična samo za Osmansko Carstvo, zahvatala je i mnogo šire prostore sa lokalnim specifičnostima. Divanska poezija ima svoje zakonitosti kojih su se pridržavali svi koji su joj pripadali. Ona baštini dosta od Iranaca i Arapa, ne samo u formi nego i u tematici i leksici. Zato je pisanje ove književnosti od autora zahtijevalo ne samo poznavanje filozofije, filozofije islama, tradicije i historije, nego i perzijskog i arapskog jezika. I kod nas divanska književnost počinje dolaskom osmanskih Turaka i općenito islamske civilizacije. Prvi naši divanski pjesnici su i prvi intelektualci obrazovani u nekom od islamskih centara, prije svih u Istambulu. Ti pjesnici, već su se u medresama u Bosni susreli sa tom poezijom, a u daljem usavršavanju određenih znanosti i jezika počeli su i sami pisati. Oni su se tu susreli sa već formiranom turskom divanskom školom. Tako prve pjesnike imamo već u 15. stoljeću. Divanska i poezija persijskih i arapskih klasika bila je prisutna i u tekijama, koje se takođe osnivaju u tom stoljeću. Za divansku poeziju karakteristično je da je to stvaralaštvo visokointelektualnih krugova i da je njima namijenjeno. Ta poezija puna je arapskih i persijskih termina i fraza, likova iz tih tradicija, te simbola iz predislamske i islamske epohe. Stoga je ona, uz vrlo strogu unaprijed određenu formu, metar i rimu, stavljala pred autora i druge teške zahtjeve, ali isto tako i pred čitaoca. Iako je zasnovana pretežno na zasadama islamske religije i tradicije, iako često ima čisto vjerske teme i motive, ona se ne može označiti kao religijska poezija. Divansko pjesništvo počiva na bejtu (distihu) koji je zasebna sadržajna cjelina, poruka, pa se može izlučiti iz pjesme, a da sadrži svoj smisao i značenje i da ne naruši arhitektoniku cjeline. Divan - zbirka te poezije - je komponiran po određenim uzusima i zadatim vrstama. Potpun divan sastavljen iz više od deset različitih žanrova po tematskoj hijerarhiji. Gotovo je obavezno da svaki divan sadrži ''tevhid'' ili ''[[tehlil]]'' kao uvod u cjelinu. U njemu pjesnik očituje Božije jedinstvo i pjeva u Njegovu glasovitost, a zatim obično iznosi svoje meditacije o smislu svijeta i ljudskog postojanja. Slijede zatim, ''munadžat'' i ''nat'', ode Bogu i Poslaniku Muhammedu a.s. Obavezan dio divana je kasida, koja nema manje od trideset stihova a često sadrži preko stotinu. Tu su još lirske vrste preuzete iz persijske književnosti gazel i rubaijja. Među ostalim vrstama su još ''kit'e'' (epigrami), ''ter kibi-i bend'' u kojem se jedna strofa ponavlja kao refren i ''terdž-i bend'' gdje se ponavlja posljednji stih. Kao zasebno pjesničko djelo a nekad i kao dio divana javlja se mesnevija, pjesma vrlo bogatog tematskog kruga. Ona je najčešće vjerska pjesma, koja uzima sadržaje iz Kur'ana i hadisa, ili opisuje život ili smrt Poslanika Muhammeda a.s. Ponekad se u divanu nađe i pjesma o gradovima, kao i tarih mada se češće javljaju samostalno. Divan, naravno ne mora da sadržava sve ove vrste. Zapravo su rijetki, a to su oni klasični, u kojima se mogu naći nabrojane i još poneka forma.