Razlika između verzija stranice "Bošnjačka književnost"
| [pregledana izmjena] | [nepregledana izmjena] |
Uklonjeni sadržaj Dodani sadržaj
m Vraćene izmjene korisnika Discipulus19 (razgovor) na posljednju izmjenu korisnika Mhare oznaka: vraćanje |
→Bosanska srednjovjekovna književnost: Izmjene koje su potrebne da bi se unaprijedila stranica o Bošnjačkoj književnosti. |
||
Red 3:
=== Bosanska srednjovjekovna književnost ===
Iako u Bosni ne nailazimo na cjelovite glagoljske tekstove to, ipak, ne treba da bude dokaz slabog razvoja pismenosti u prvim stoljećima nakon Ćirila i Medotija. Naprotiv, bosansko područje dalo je najstarije sačuvane pisane spomenike. Spomenici pismenosti koji su u novije vrijeme pronađeni u raznim našim krajevima ne samo da dokazuju širinu i inetenzitet nego još više povećavaju starost naše azbuke.
Moguće je izvršiti izvjesnu periodizaciju u tokovima bosanske srednjevjekovne pismenosti. Prvi period traje od nedovoljno jasnih početaka u 10. stoljeću do druge polovine 12. stoljeća (vrijeme vladavine Kulina bana). '''Kulinova''' ''Povelja Dubrovčanima'' iz 1189. godine, istovremeno označava kraj tog prvog perioda i najavljivanje novih mogućnosti i nastojanja pismenog izražavanja. Njih će najbolje iskazati: brojne bosanske ''povelje, darovnice, pisama'' ali i ''zapisi na marginama'' (rubovima, krajevima) knjiga i epitafi - tekstovi uklesani na nadgrobnim biljezima. Sve vidove stare bosanske (i humske) pismenosti moguće je grupisati na osnovu njihove forme i sadržine ili prema njihovoj konkretnoj namjeni.
Nisu to književni rodovi i vrste u današnjem smislu riječi. Ipak, sve što je tada napisano u Bosni možemo prihvatiti kao vid umjetničkog, literalnog oblikovanja prilika, psihe i naravi jednog vremena kada nije bilo moguće imati književnost koja bi odgovarala punim estetskim zahtjevima. Pisana djela srednjevjekovnog bosanskog perioda razvrstavamo (radi bolje preglednosti) u nekoliko grupa koje čine razni oblici pisane riječi: ''povelje, testamenti, pisma, darovnice, zapisi na prepisanim knjigama i epitafi na stećcima''. Izuzev prepisa, svi ovi oblici znače i orginalne radove, koji imaju veću vrijednost od prepisivačke djelatnosti. Bez obzira što nema karakter orginalnog pisanja prepisivački rad u srednjevjekovnoj Bosni ima zasebnu funkciju i značaj. On je, pored ostalog, znak kontinuiteta u našoj staroj pismenosti, a i dobar materijal za utvrđivanje istorije našeg jezika i ortografije. Uz stara pisma, povelje su sada najvjerodostojniji izvor za rekonstrukciju bosanske istorije od 12. do 15. stoljeća. Prirodno je da ove povelje nisu imale i književnu formu niti im je bio cilj da postignu neki efektan književni izraz. Usmjerene na regulisanje određenih društvenih i političkih odnosa, povelje su pravno-administrativni akti koji i najbolje pokazuju embrionalne oblike državne regulative. Stare bosanske povelje samo uslovno dovodimo u vezu sa književnim radom u Bosni. Od povelje Kulina bana iz 1189. godine, testamente, darovnica, pisama i drugi spisi pisani su tradicionalnim stilom bosanskih kancelarija. Bio je to jezik koji je, radi svoje praktičnosti i striktne namjene poprimio uzvišen i patetičan ton.
Posebno zanimljiv vid stare bosanske pismenosti predstavljaju ''testamenti'' (oporuke ili zaviještanja) mogu se svrstati u posebnu grupu svjetovne književnosti a naročito onda kada nose jače poetske ili misaone poruke. Stari testamenti nastali u našim krajevima. Stari testamenti nastali u našim krajevima najčešće nose dvije osnovne poruke testatora: duhovni račun pred Bogom i razgraničenje svojih materijalnih dobara među nasljednicima.
''Epitafi i crteži'' na stećcima su očit primjer izuzetnog likovnog i poetskog izraza. Stećci sve više postaju objekt istraživanja radi svojih umjetničkih elemenata. Predstavljaju jedinstven i neponovljiv izraz i vid likovnog transponovanja života i trajnu umjetničku vrijednost. U ovom periodu književni izraz se najbolje ispoljava u nadgrobnim natpisima pa ih treba i posebno posmatrati. Bosanski epitafi nastali u srednjevjekovlju ne odražavaju u potpunosti duh nijedne od tri današnje konfesije mada pokazuje preplitanje raznorodnih religijskih elemenata. Ovi pjesnički zapisi u kamenu najčešće nose neke univerzalne poruke, vječne misli i stavove ogoljelog čovjeka, bespomoćnog pred razuzdanom snagom smrti i pred košmarskim satiranjima u vojnama. Oni uzvikuju i prkose toj istoj smrti i ističu istovremeno čudnu vjeru u neugasivost životnih izvora i nebeskih svijetila. Često preuzete setence, široko rasprostranjene ali i mnogo više - pravi životni detalji koji su zabilježili jedan trenutak u dugim erama čovjekovog trajanja.
Bez sumnje, književnost srednjevijekovne Bosne ima, pored ostalog, i umjetnička obilježja i značaj.
<br />{{Proširiti sekciju}}
=== Književnost Osmanskog perioda ===
Ulaskom Bosne u sastav Osmanskog carstva dolazi do razvoja svih segmenata života jer je Turska u to vrijeme bila jedna od najrazvijenih Imperija Svijeta. Napredak se ogledao u ukupnoj kulturi življenja: obrazovanje, arhitektura, medicina, putna infrastruktura... Bila je to prava revolucija u svakodnevnom načinu življenja: kuhinja je obogaćena brojnim Slavenima nepoznatim jelima, voda je postala neistavni dio u održavanju higijene, sećije, jastuci, jorgani, dušeci postaju svakodnevni namješataj. Sve u svemu stvoren je sasvim novi ambijent u kojem književnost dobija puni zamah i ovoj umjetnosti realizirat će se na stotine bošnjačkih pisaca. Književnost se razvijala u četiri glavna toka.{{Proširiti sekciju}}
==== Književnost Bošnjaka na orijentalnim jezicima ====
Posebno mjesto u staroj bošnjačkoj književnosti pripada književnom radu na orijentalnim jezicima (turskom, arapskom i persijskom), koja svoj procvat doživljava u periodu od 15. do 17. stoljeća, nastavlja sa nešto slabijim intenzitetom u 18. i traje do polovine 19. stoljeća. Od Adnija (umro 1474.) do Arifa Hikmeta (umro 1903.). Još od prvih dana prihvatanja islama u Bosni, brojni Bošnjaci školuju se u domaćim medresama, zatim u Carigradu. Mnogi od njih, svojim radom, stječu ugledna mjesta u orijentalnim islamskim književnostima i nauci. Ostavljajući po strani teološku književnost i naučna djela većinom pisana arapskim jezikom, te rad na gramatici, leksikografiji i historiji, poetska djelatnost Bošnjaka, najviše na turskom i persijskom, obuvata veliki broj autora od kojih su neki ušli u klasiku ovih književnosti. Tako, dr. Safvet-beg Bašagić u svojoj disertaciji ''Bošnjaci i Hercegovci u islamskoj književnosti,'' 1912., opisuje život i rad oko 130 pjesnika i ljudi od pera, a Mehmed Handžić je objavio ''Književni rad bosanskohercegovačkih muslimana"'', 1934. godine, u kojoj govori o životu oko 200 pjesnika i naučnika. Dr. Hazim Šabanović, poslije dugo godina rada, uspio je kompletirati ''Književnost Muslimana BiH na orijentalnim jezicima'', koja sadrži bio-bibliografske podatke o poznatim i do njega nepoznatim piscima. Safvet-beg Bašagić o ovim piscima u svojoj disertaciji kaže: ''... pjesnici iz naših krajeva većinom čine neki poseban genre na polju turskog pjesništva. Bez svake sumnje oni su stajali pod uplivom naše narodne poezije, koja imade toliko obilje turskoj književnosti nepoznatih pjesničkih izraza i slika. Mjesto da pozajmljuju sve pjesničke ljepote od Arapa i Persijanaca, kao što su to činili i turski pjesnici, posegnuli bi kat-kad i za bogatom riznicom naše usmene poezije, pa iz nje u finoj formi izložili na turskom Parnasu mnogu dragocjenu umotvorinu.'''[1]''''' Od nekoliko stotina pisaca koji su pisali na orijentalnim jezicima najviše ih je pisalo na turskom jeziku, neki od njih napisali su cjelovite zbirke pjesama (''divane'') što je razumljivo jer je turski jezik bio jezik administracije nove vlasti. Mnogo djela napisano je na persijskom jeziku. Persijski jezik je u Bosni i Hercegovini imao tradiciju. Bio je obavezan predmet u mnogim medresama a kao klasični jezik istočne poezije proučavali su ga predstavnici više intelektualne i feudalne klase, te pripadnici derviških redova. Poseban značaj u širenju persijskog jezika imali su derviši mevlevijskog reda, koji su po tekijama i drugim mjestima čitali, predavali i tumačili ''Mesneviju'' djelo svoga osnivača Dželaludina Rumije. Poetski rad Bošnjaka na arapskom jeziku sasvim je ograničen. Istina neki od njih pisali su prozne spise kićenim stilom na ovom jeziku. Nastalo u jedinstvenom islamsko-orijentalnom krugu, pjesništvo Bošnjaka na turskom i persijskom jeziku može se posmatrati kao kulturni fenomen analogno hrvatskom latinitetu, tim prije što je kod ovih pisaca postojala puna svijest o vlastitom porijeklu i bosanskoj zavičajnoj pripadnosti. Kao i na turske pjesnike i na većinu Bošnjaka koji su pisali na orijentalnim jezicima uticala je klasična persijska književnost, a naročito književni rad dvojice velikih perzijskih pjesnika Omera Hajjama (umro 1123.) i Hafiza (umro 1389.) U svojim rubaijama i gazelama (naročitim pjesničkim oblicima) oni su uglavnom pjevali (često u mističnom zanosu) - o ljubavi, vinu i životnim radostima. Ti ljubavni, bekrijski i hedonistički motivi preovladavaju i u orijentalnoj književnosti Bošnjaka. Značajno je da su oni često unosili i duh i ton narodne usmene pjesme svoga zavičaja. Taj narodni duh izvire iz poezije Derviš-paše Bajezidagića, iz gazela Muhameda Nerkesije, prisutan je i u ljubavnoj poeziji Habibe Stočević - Rizvanbegović. Sam Arif Hikmet jednom je kazao da je njegov narod najveći pjesnik. Dakle, nesumnjiv je uticaj sevdalinke u njegovom djelu. Niz motiva koji se javljaju u ovoj poeziji; ljubav, ljepota i erotika, proširuju se ka hedonizmu, lirsko-bekrijskom zanosu da bi na kraju prešao u mistiku. Od ljubavi i vina ostaje samo mistično-simbolična poetska alegorija na putu približavanja Bogu i saznanja Boga, odnosno sjedinjenje s njim. Poetika ove poezije ima osoben karakter, zasnovana je na poetsko-estetskim principima orijentalne poetike koji se razlikuje od evropskih shvatanja poetske ljepote. Sam spisateljski čin predstavlja pojam lijepog u ovoj poetici. U njoj stih je samostalna estetska i sadržajna jedinica (kao geometrijska arabeska). Oko jednog iskaza u stihu konstituira se nova cjelina. Pjesnički doživljaj ne izražava se neposredno nego putem simbola. I poređenje se vrši posrednim putem, bez poredbene partikule, čime se omogućava višeznačnost, metaforičnost, a veze realnog svijeta zamjenjuju se u orijentalnoj metafori vezama fantastičnog svijeta. Ovu poeziju odlikuje kićenost, fantastična metaforičnost vezama fantastičnog svijeta. U osmanskoj literaturi u vremenu o kome govorimo (1463-1878) dominira divanska poezija. To je definicija za literaturu nastalu sa osmanskim dvorom koja i nastaje s njim, odnosno početkom Tanzimta. Ona nije karakteristična samo za Osmansko Carstvo, zahvatala je i mnogo šire prostore sa lokalnim specifičnostima. Divanska poezija ima svoje zakonitosti kojih su se pridržavali svi koji su joj pripadali. Ona baštini dosta od Iranaca i Arapa, ne samo u formi nego i u tematici i leksici. Zato je pisanje ove književnosti od autora zahtijevalo ne samo poznavanje filozofije, filozofije islama, tradicije i historije, nego i perzijskog i arapskog jezika. I kod nas divanska književnost počinje dolaskom osmanskih Turaka i općenito islamske civilizacije. Prvi naši divanski pjesnici su i prvi intelektualci obrazovani u nekom od islamskih centara, prije svih u Istambulu. Ti pjesnici, već su se u medresama u Bosni susreli sa tom poezijom, a u daljem usavršavanju određenih znanosti i jezika počeli su i sami pisati. Oni su se tu susreli sa već formiranom turskom divanskom školom. Tako prve pjesnike imamo već u 15. stoljeću. Divanska i poezija persijskih i arapskih klasika bila je prisutna i u tekijama, koje se takođe osnivaju u tom stoljeću. Za divansku poeziju karakteristično je da je to stvaralaštvo visokointelektualnih krugova i da je njima namijenjeno. Ta poezija puna je arapskih i persijskih termina i fraza, likova iz tih tradicija, te simbola iz predislamske i islamske epohe. Stoga je ona, uz vrlo strogu unaprijed određenu formu, metar i rimu, stavljala pred autora i druge teške zahtjeve, ali isto tako i pred čitaoca. Iako je zasnovana pretežno na zasadama islamske religije i tradicije, iako često ima čisto vjerske teme i motive, ona se ne može označiti kao religijska poezija. Divansko pjesništvo počiva na bejtu (distihu) koji je zasebna sadržajna cjelina, poruka, pa se može izlučiti iz pjesme, a da sadrži svoj smisao i značenje i da ne naruši arhitektoniku cjeline. Divan - zbirka te poezije - je komponiran po određenim uzusima i zadatim vrstama. Potpun divan sastavljen iz više od deset različitih žanrova po tematskoj hijerarhiji. Gotovo je obavezno da svaki divan sadrži ''tevhid'' ili ''tehlil'' kao uvod u cjelinu. U njemu pjesnik očituje Božije jedinstvo i pjeva u Njegovu glasovitost, a zatim obično iznosi svoje meditacije o smislu svijeta i ljudskog postojanja. Slijede zatim, ''munadžat'' i ''nat'', ode Bogu i Poslaniku Muhammedu a.s. Obavezan dio divana je kasida, koja nema manje od trideset stihova a često sadrži preko stotinu. Tu su još lirske vrste preuzete iz persijske književnosti gazel i rubaijja. Među ostalim vrstama su još ''kit'e'' (epigrami), ''ter kibi-i bend'' u kojem se jedna strofa ponavlja kao refren i ''terdž-i bend'' gdje se ponavlja posljednji stih. Kao zasebno pjesničko djelo a nekad i kao dio divana javlja se mesnevija, pjesma vrlo bogatog tematskog kruga. Ona je najčešće vjerska pjesma, koja uzima sadržaje iz Kur'ana i hadisa, ili opisuje život ili smrt Poslanika Muhammeda a.s. Ponekad se u divanu nađe i pjesma o gradovima, kao i tarih mada se češće javljaju samostalno. Divan, naravno ne mora da sadržava sve ove vrste. Zapravo su rijetki, a to su oni klasični, u kojima se mogu naći nabrojane i još poneka forma.
----[1] Safvet-beg Bašagić ''Bošnjaci i Hercegovci u Islamskoj književnosti.'' Prilog kulturnoj historiji Bosne i Hercegovine (i) Znameniti Hrvati, Bošnjaci i Hercegovci u Turskoj carevini. Prvi dio priredio i predgovor napisao Džemal Čehajić. Drugi dio priredio i napomene Amir Ljubović. Svjetlost. Sarajevo, 1986{{Proširiti sekciju}}
==== Krajišnička pisma ====
Bošnjaci, vojni zapovjednici u sližbi Porte, pisali su tzv. krajišnička pisma dubrovačkim vlastima, glavarima u Crnoj Gori, uskočkim starješinama, hrvatskim starješinama u službi Austrije i Venecije. Ona su pisana na bosanskom jeziku, većinom ikavski, ali ih ima i ijekavskih ako su pisana iz Hercegovine, pisana su bosančicom (kurzivnom ćirilicom). Ovaj vid epistolarne književne tradicije ima karakteristike epske pjesme. Najčešće imaju epsko-agonalnu strukturu, ali ima i takvih pisama u kojima je prisutna svijest o nužnosti zajedničkog i neposrednog življenja, u kojima se iznosi sav besmisao sukoba. Takvo jedno pismo napisao je Mustaj-beg Lički 1648. godine i uputio ga, uskočkom harambaši, Petru Smiljaniću u Ravne Kotare. Pisma sa mletačko-turske granice karakteristična su po dobrosusjedskom tonu, izuzev pojedinačnih. U njima se najčešće govori o trgovini sa obje strane, o ženidbama preko granice, o zakupu njiva i sl. Pisma bosanskih Krajišnika upućena preko sjeverne i sjeverozapadne granice u 16. i 17. stoljeću oštrijeg su tona, budući da se u njima govori o posljedicama krvavih sukoba, bitkama i razbojništvima s obje strane. Najčešća im je tema razmjena ili otkup zarobljenika (čest motiv i u muslimansko-krajiškim junačkim pjesmama). Pisana iz praktičnih razloga, s namjerom razrješenja nekog lokalnog događaja, pojedinačnog slučaja, pograničnog spora, bez literalnih pretenzija, ova pisma imotskih i kliških aga, makarskih i dvorskih dizdara značajna su kao živo pamćenje epskih vremena, kao svijedočanstvo o junačkoj časti i zadanoj riječi, o brizi za svoje zarobljene. Značaj ovih pisama ''knjiga,'' kako su ih nazivali i kako ih naziva narodna pjesma, jeste u pismu i jeziku, pisana su bosansčicom i bosanskim jezikom, a u pojedinim pismima kazivanje o ljudskoj sudbini literalno je uobličeno.{{Proširiti sekciju}}
==== Alhamijado književnost ====
Pod pojmom alhamijado književnosti podrazumjeva se književnost na narodnom jeziku pisana arebicom. Naziv je izveden od arapske riječi ''al adžemije'' što znači strani, tuđi, nearapski. U naroda, kod kojih je vladavina Arapa i islamiziranih Turaka trajala duže vremena i gdje je književnost na orijentalnim jezicima dosezala do svog zenita, u njenoj sjnci egzistirala je i književnost na narodnim jezicima, pisna arapskim pismom. To se dešavalo u Španiji, Grčkoj, Albaniji, Poljskoj, Bjelorusiji a posebno bogatstvo primjera ovakve književnosti susrećemo u književnosti BiH. Ona je vezana isključivo za muslimansku sredinu i sa književnošću drugih konfesionalnih grupa nema dodirnih tačaka. U razdoblju nešto dužem od oko tri i po stoljeća živjela je i razvijala se bosanska alhamijado književnost. Najstariji, do sada pronađeni, tekst muslimanske pisane književnosti na narodnom jeziku je ljubavna pjesma ''Hirvat turkisi'' iz 1588/89. godine od Mehmeda Erdeljca dok je posljednji izvorni tekst alhamijado književnosti ''Fikhul - ibadet'' (šerijatskopravne norme o izvršavanju vjerskih obaveza) od Muhameda Seida Serdarevića, objavljen u Sarajevu 1941. godine. U istom vremenskom razdoblju egzistirala je i književnost Bošnjaka na orijentalnim jezicima koja je dostigla visok umjetnički stupanj ali to nikako ne zanači da je alhamijado književnost bez umjetničke vrijednosti i značaja. Alhamijado književnost je raznovrsna, kako ''po temama'': ljubavna, ''na narodnu'', rugalice, političke, društvene, intimne, ilahije, kaside, mevludi, udžbenici, epistole, kratke priče, vjerske pouke, mistika, glosari itd., tako i ''po formama'': u prozi često dijaloški oblik, u poeziji raznovrstan stih od pet slogova do osamnaesterca i od sažete lirske forme do razvijene epske poeme. Dakle, nije to literatura sa dva ili tri tematska područja nego je to književnost sa svim temama koje mogu literaturu zanimati. Jedino što začuđuje je veoma mali broj imena autora pojedinih rukopisnih tekstova. Autori su se rijetko potpisivali ispod svojih djela mada su nam pjesnici svoje ime ugradili u stihu i stilu kojim je pjesma ispjevana. To osobito vrijedi za A. Ilhamiju, H. Kaimiju, M. H. Uskufiju, Šejh Abdurahmana Siriju i jednog od posljednjih alhamijado pjesnika - Muhameda Rušdiju. Po temama raznovrsna alhamijado književnost nije većeg značaja poklanjala ljubavnoj lirici. Ostao je pomen troje autora sa nekoliko pjesama koje samo nagovještavaju talentovane pisce. Od posebnog su interesa i vrijednosti oni bosanskohercegovački alhamijado tekstovi koji govore o društveno-političkim prilikama u BiH u vrijeme osmanskog perioda. Kao crvena nit provlači se, već od početka 17. stoljeća, tužaljka radi nepravde koja je bila prisutna a posebna odjeka dobit će u pjesmi S. A. Ilhamije ''Čudan zeman nastade''. Brojni su i drugi tekstovi koji govore o teškom stanju u BiH. Posebno mjesto pripada pjesnicima poput M. H. Uskufija, H. Kaimije, Mustafe Firakija. Poznato je da je ilahija pjesma kojom se slavi i veliča Bog. Međutim, u bosanskoj alhamijado književnosti ona ima šire i kompleksnije značenje; ona ne predstavlja samo pohvalu i veličanje Boga, nego većinom poprima obilježje praktičnih uputa o načinu života, o vrijednostima pojedinih islamskih učenja i vjerskih obaveza, o vjerovanju u njih, jer je njihovo izvršavanje samo put do spoznaje Boga, do sticanja Njegove naklonosti i osiguranja čovjekovog ulaska u džennet. Upravo zbog udaljavanja od svog primarnog značenja najveći broj naših pjesama naslovljen je kao ilahija. Sve do pojave Muhameda Rušdije (1825 - 1905) one su bile najpopularnija vrsta književnog stvaranja Bošnjaka i na narodnom i na orijentalnim jezicima. Ilahije na bosanskom jeziku često su se prepisivale, a učile su se i napamet gdje su se podvrgavale doradi i usavršavanju. Tako je ona od individualne prerasla u kolektivnu narodnu tvorevinu. Pored poezije razvijala se i prozna alhamijado književnost. Dok u poeziji nailazimo na raznovrsnost tema, prozna književnost je jednoobrazna u svom osnovnom cilju: učenja vjeri, njenim vrijednostima i obredima, te moralno-duhovnih poruka. Svi prozni tekstovi mogu se podjeliti na dvije grupe: tekstovi vjerske pouke i tekstovi poučnog i odgojnog karaktera. Razvoj alhamijado književnosti se ne završava sa 1878. godinom. Ona se čak intezivira, posebno u štamparskoj djelatnosti i nakon izvršene reforme pravopisa bosanske arebice, koju su uradili Mehmed Dž. Čaušević i Hamdija Mulić. Tako je život arebice produžen do početka 2. svjetskog rata ali se djela nisu širila prepisivanjem nego štampanjem.
'''Proza alhamijado književnosti'''
Početak prozne alhamijado književnosti pada znatno kasnije od poezije. Koliko smo do sada mogli ustanoviti, prvi prozni tekst zabilježen je 1171. godine po Hidžri (1757/58.) sa jedinim naslovom ''Sene 1171'' (''Godina'' ''1171'') - traktat sa moralnim poukama o lijepom vladanju i o vjerovanju. Dok u poeziji nailazimo na raznolikost tema, prozna književnost je veoma jednoobrazna u svom osnovnom cilju: naučavanju vjere, njenih dogmi i obreda, te moralno-duhovnih pouka. U vezi s tim nailazimo i na takve tekstove koji ne stoje u tijesnoj vezi s islamom, prije bi se reklo da, i pored moralno-vjerske pouke, oni imaju karakter apokrifne književnosti. To osobito važi za tekst ''Hdza muhdbbet bu dir'' (''Ovo je razgovor'') u kome se razgovoru poslanika Muhameda a. s. sa njegovim ashabima o tome koje tri stvari svaki od njih najviše voli (u jednom tekstu je ''najvoli'') priključuju meleci, pa i sam Bog, čime se ličnosti meleka i Boga konkretiziraju, što je u očiglednoj suprotnosti sa islamskim vjerovanjem. Svi prozni tekstovi, a njih ima znatan broj i većinom su bez oznake autora ili čak i zapisivača, mogu se tek aproksimativno podijeliti u dvije grupe: prva i brojnija je ''tekstovi vjerske obuke,'' i druga, znatno malobrojnija, ''tekstovi odgojnog i poučnog karaktera.'' Striktna podjela, međutim, ne može se potpuno provesti, jer se u svakom tekstu, manje ili više, isprepliću obje ideje: ako je čovjek dobar vjernik i nauči vršiti vjerske obrede i vjerovati u njih, onda se on mora kloniti svega što kvari vjeru, pa će na taj način biti ispravan vjernik i stići će svom krajnjem cilju - ulasku u džennet. Van ove grupacije imaju tri teksta potpuno svjetovnog sadržaja. Jedan je objašnjenje nekih narodnih poslovica, drugi je jedna ''ljekaruša'' i treći, i najvredniji, o egzorcizmu tj. izgonu šejtana iz čovjeka. U prvu grupu spadaju, uglavnom, tekstovi: ''Sene 1171, Suruti salat -'' uvjeti za pravilno obavljanje molitve, namaza, u više varijanti, među kojima je i jedna od posljednjih od Puška Ibrahima iz Sarajeva i sve sa istim metodom izlaganja, ''O osnovnim dogmama islama,'' inače bez naslova, ''Koliko je u turskoj viri šarta, Mlogo Allaha ljubiti, Vitri namazi,'' zatim ''Tedžvid'' (norme pravilnog učenja Kur'ana), ''Šarti'' (uvjeti) i drugi. Sve su ovo djela od nepoznatih autora. Međutim, ima nekoliko tekstova sa imenima autora. To su, pored spomenutog ''Šuruti salata'' od Puške Ibrahima ''Ćitab od'' Žepčevije Abdulvehhab efendije'','' a to je Abdulvehhab Ilhamija, prijevod ''Halebijinog djela'' od nepoznatog prevodioca, ''Selile tul-vusul'' od Omera Hazima Hume iz Mostara, ''Mesdili fikhijje'' (šerijatsko-pravna pitanja) od Šaćir efendije'','' za koga znademo da je još 1904. bio muallim u Gazi Husrev-begovu mektebu u Sarajevu i ''Ndširul-kitab'' od Hadži Ibrahim efendije Smajića-Seljubca iz Tuzle. Literarna vrijednost ovih tekstova je minimalna i oni su zanimljivi samo kao svjedočanstvo sricanja na maternjem jeziku orijentalno obrazovanih ljudi i kao prevodilačko-kompilatorski fenomen u poznoj bosanskoj alhamijado književnosti. Ne obzvrjeđujući ovim ni tekstove ni njihove autore treba naglasiti da su oni ipak tekstovi naše alhamijado književnosti, čija pojava u principu nije ništa manjeg značaja od bilo koje pismenosti. Posebno mogu biti zanimljivi za lingviste, jer se od prvog teksta ''Sene 1171'' do Ibrahima Seljubca može pratiti razvoj književnog bosanskog jezika. Drugi tip tekstova je raznovrsniji bez obzira na jedinstvenu odgojno-poučnu tendenciju. U njemu nalazimo motive počev od priča o Božjim poslanicima, o smrti djeteta i majke porodilje, o gorčini smrti do potpuno apokrifne priče ''Šejtannama,'' vidljivo slične kršćanskoj apokrifnoj priči ''Prenie gospodina Isukrsta sa diabolom.'' Mi ćemo se osvrnuti samo na neke od njih posebno zanimljive, među koje spadaju i dva teksta iz treće grupe, potpuno svjetovnog sadržaja. ''Ljekaruša'' nije samonikla alhamijado književno-folklorna vrsta, jer su ih istovremeno ''pisali i prepisivali fratri po samostanima, svakako tjerani na to praktičnim potrebama, slijedeći pri tom nesumnjivo narodnu tradiciju''. Pored starijih ljekaruša u Bosni, pisanih bosančicom, u muslimanskoj sredini one su pisane ''arebkom.'' Tekst ''ljekaruše'' koji ovdje objavljujemo pripada ''Narodnoj biblioteci u Tešnju.'' Veću knjigu ljekaruša posjedovao je Hafiz Smail Serdarević u Mostaru (umro 1974). Po mom sjećanju bila je u obliku jedne bilježnice sa oko šezdeset stranica, ispisanih arebicom i rukom Muhameda Rušdije, djeda Serdarevićeva. Na žalost, neki nesavjesni čitalac nikada je nije vratio vlasniku. Kult djeteta je upravo minuciozno prezentiran u našoj alhamijado književnosti. Mada nema niti jedan tekst koji bi govorio o dječjim radostima ili brigama, učenju ili igri, smijehu ili plaču, u nekoliko tekstova je istaknuta ljubav djece prema roditeljima, koja se posebno očituje na ahiretu, kad su djeca moćni molioci kod Boga da oslobodi njihove roditelje od muka u paklu. Tu mogućnost djeteta da u zagrobnom životu bude branilac svojih roditelja pokazuje izuzetnom ljepotom sastav ''Dječinja smrt.'' Živost pričanja postignuta je dijalozima, živim i plastičnim slikama i posebno toplom simpatijom prema djetetu koje treba da umre. Čak i žena porodilja (lohusa) uživa posebnu čast i poštivanje. Ako ona pri porodu umre, smatra se da je njena smrt jednako časna kao i smrt ''šehida,'' borca koji pogine u borbi za vjeru, i u džennetski blagodatima je s njim izjednačena ''(Ženina smrt'' - ''lohusa).'' Nastanak ovih tekstova može se objasniti željom da se smrt djeteta ili žene porodilje, a znamo da je pomor djece bio veliki kao što je bio i čest slučaj smrti porodilje, lakše preboli, jer dijete, prema vjerovanju, nije izgubljeno za roditelje kad umre, ono je postalo njihov branilac i zagovornik na Sudnjem danu. Mi ćemo se ovdje osvrnuti na još dva neobična, ali vrijedna teksta: ''Šejtannamu,'' prijevod vjerovatno sarajevskog-pjesnika Razije sa turskog i ''Molitvu za izgon šejtana iz čovjeka'' - o egzorcizmu. ''Šejtannama'' je duži prozni sastav o razgovoru poslanika Muhameda a. s., u prisustvu ashaba, sa Iblisom (Lucifer) o tome koji i kakvi su ljudi prijatelji Iblisovi i on ih voli, a koje ljude on mrzi. U živom dijalogu ocrtavaju se vrline ljudi kao neprijatne stvari za Iblisa ili ljudske mane kao ugodne stvari za njega. Odgojna namjena je evidentna, jer se kroz razgovor jasno mogu uočiti moralni likovi dobrih i rđavih ljudi. Sačuvan je, iako nepotpun, jedini primjerak ''Dove za izgon šejtana iz čovjeka'' od nepoznatog autora, u Trebinju, a po rukopisu se može zaključiti da ga je zapisao Muhamed Rušdi. Razlog zašto nije sačuvano više primjeraka leži u tome, što su se izgonom đavola iz čovjeka bavili samo rijetki pojedinci koji su za taj posao dobivali ''izun'' (dozvolu) od svojih učitelja, pred kojima su dovu morali naučiti napamet, a na isti način je prenijeti na jednog učenika iz sljedeće generacije. - Vrlo su živa i zanimljiva zaklinjanja đavola da iziđe iz bolesnika: ako je musliman (đavo), zaklinje ga Kur'anom, ako je Jevrejin - ''Torom'', ako je kršćanin - ''Evanđeljem'', ako je obožavalac vatre, medžusija - vatrom itd. - Posebnu draž predstavlja usrdnost kojom se molba upućuje i - osobito jezik, jedinstven u proznoj alhamijado književnosti. Literarno slabiji dio bosanske alhamijado književnosti su svakako prozni tekstovi. Originalnost im je neznatna, a njeni izvori su u orijentalnim književnostima. Sa alhamijado poezijom prozni sastavi upotpunjuju sliku književnog stvaranja bosanskih Muslimana, osjetno povoljniju od one koja je do danas o njoj postojala
<nowiki>***</nowiki>
U ovom kratkom pregledu bosanskohercegovačke alhamijado književnosti potrebno je napomenuti da se njen razvoj ne završava 1878. godinom, tj. prestankom osmanlijske vladavine u ovim krajevima. On se čak i intenzivira, posebno u štamparskoj djelatnosti i nakon izvršene reforme pravopisa bosanske arebice, koju su izvršili Mehmed Džemaludin Čaušević i Hamdija Mulić (književni pseudonim Ata Nerćes'').'' Iako je njihova reforma izgledala kao neki nonsens, jer su Muslimani u školama usvajali oba pisma - ćirilicu i latinicu, ona je imala svoje puno opravdanje u vrijeme kad ni 90% Bošnjaka nije poznavalo drugo pismo osim arebice. Tako je život arebice kao uporabnog pisma produžen sve do početka Drugog svjetskog rata s tom razlikom što se djela nisu više širila prepisivanjem (osim starijih tekstova) nego štampom. Oko pedeset naslova štampano je u tom međuvremenu arebicom, zatim društvena pravila, diplome i slično, a i listovi ''Tarik'' (1908-1911), ''Muallim'' (1910-1913), ''Misbah'' (1912-1913) i ''Jeni sabah'' (1914) bili su štampani arebicom. Čak i jedan dio ''Behara,'' koji je inače štampan latinicom, a VII godište (1906-1907) i sa četiri stranice teksta na turskom jeziku, u tome je dijelu objavljivao tekstove na bosanskom jeziku arebicom. Štaviše, i ''Zapisnici Islamske prosvjetne ankete'' iz decembra 1911. i januara 1912. štampani su arebicom na 268 stranica i u redakciji dr. Hamdije Karamehmedovića. Plodniji pisci ovog perioda su Džemaluddin Čaušević, Sejfullah Proho, Muhamed Seid Serdarević i hafiz Seid Zenunović''.'' Neka njihova djela doživjela su i po više izdanja. Izuzev ''Zapisnika Islamske prosvjetne ankete'' sva djela tretiraju obučavanje Bošnjaka njihovim vjerskim dužnostima i načinu vršenja vjerskih obreda sa ponekom moralnom poukom ili pričicom didaktičkog sadržaja. U jezičkom i pravopisnom pogledu ona predstavljaju znatan napredak, ali ne i dalji, viši razvoj i umjetničko sazrijevanje njihovih autora. U umjetničkom pogledu ova pozna književnost predstavljala je branu preko koje prava umjetnička riječ rjeđih, pravih književnika 18. i 19. stoljeća nije mogla preći, ali koja više nije ni dosegnuta.{{Proširiti sekciju}}
==== Usmena književnost ====
''Po ljepoti oblika i po moralnoj dubini spadaju u najvrijednije tvorevine epskog pjesništva svih naroda. Neke od njih dosežu razinu svjetske književnosti, te se mogu izjednačiti s pjesmom o'' Nibelunzima ''ili Homerom.'' Dr. Štatmiler
Narodna književnost nastaje usmeno, i ukoliko se neka umotvorina tako nastala kolektivu dopadne, on će je pamtiti i prenositi iz jednog kraja u drugi, od jednog do drugog naraštaja - takođe usmeno.
To prenošenje samo je u izuzetku vjerno, tj. doslovno i pasivno, već je, gotovo bi se po pravilu moglo reći, u manjoj ili većoj mjeri kreativno, aktivno. Odnosno, umotvorine se prilikom prenošenja, osobito ako se radilo o dužim epskim pjesmama, a naročito pripovijetkama, gotovo uvijek u ponečemu mijenjala. Neke od tih izmjena su namjerne i svjesno izvedene sa željom i namjerom da se umotvorina popravi. Međutim, u usmenom prenošenju narodnih umotvorina najčešće su nastupale kao prirodna posljedica nepuzdanog zapamćenja.
Sve ovo učinilo je da se pouzdano zapazi i istakne kao glavna odlika usmenog pjesništva, po kojoj se najviše razlikuje od pisane književnosti, njegova promjenjivosti. Od kratke poslovice, zagonetke i kletve do razvijene junačke pjesme, sve je podvrgnuto neprestanom mijenjanju. Drugim riječima, narodna pjesma ili bilo koja druga narodna umotvorina, rezultat je kolektivnog preoblikovanja jednog izvorno individualnog ostvarenja, individualno biva sve više prekriveno kolektivnim, dok, najzad, ne postane gotovo sasvim neprimjetno.
Druga bitna odlika usmene književnosti, po kojoj se takođe veoma razlikuje od pisane, ogleda se u prisustvu ustaljenih stilsko-jezičkih jedinica, pa i kompozicionih shema i šablona. Na primjer, često isti počeci i završeci pjesama i pripovjedaka, ustaljeni opisi pojedinih prizora ili radnji (dvoboja, borbi uopće, okupljanja četa i svatova, opisi opreme...). Tu su i oni tzv. stalni epiteti i izrazi: ''bijelo lice, čarne oči, rusa glava, britka sablja, vjerna ljuba, sitna knjiga'' itd.
Svim tim narodni pjevači su se koristili slobodno kao nečim što je njihovo isto toliko koliko i bilo kojeg drugog člana kolektiva kojem pripadaju. Činili su to bez imalo straha da će biti neoriginalni jer im do originalnosti nije bilo ni stalo. Naprotiv, morali su u velikoj mjeri poštivati tradiciju i kolektivni ukus i u stvaranju i u izrazu, jer bez toga njihovu umotvorinu niko ne bi pamtio ni dalje prenosio.
Kada se govori o starosti bošnjačke usmene književnosti teško je odrediti tačno vrijeme njenog nastanka ali je jasno da je, već tada, imala oblik sličan onom koji je kao zapisan stigao do nas.
Postoje sasvim pouzdani podaci o tradiciji i postanku epskih narodnih pjesama Bošnjaka, koji su iskazani u pojedinim bilješkama i spisima književnika i putopisaca iz 16. stoljeća. Po A. Olsenickom, u članku ''Još o ličnosti Đerzelez Alije'', zna se za podatak po kojem se još 1512. spominje pjevanje junačkih pjesama u čast Ali-bega Anđelovića, smederevskog sandžak-bega, u povodu njegove bitke za Arad 1474. Na rani postanak bošnjačke epike i na njen razvoj u toku 16. stoljeća ukazuje i slavni turski putopisac Evlija Čelebija u svom znamenitom putopisu, spominjući bitku sa Mađarima na Iloku 1526. i na otoku Kovin kod Budima, koja je vođena 1602. godine gdje je poginuo i pjesnik Derviš-paša Bajezidagić. Čelebija navodi da ovaj boj Bošnjaci u pjesmi opjevaju.
U nekim od epskih pjesama (sarajevski i hercegovački krug), u njihovim protagonistima i glavnim ličnostima ima i nečeg od smirene klasične i aristokratske elegancije (Đerzelez Alija, beg Ljubović) dok u grupi pjesama o krajiškim i ličkim junacima ima bezbroj situacija koje govore o čisto plebejskom mentalitetu nosilaca akcije.
Naročito na velikoj cijeni, u epskim narodnim pjesma, pokazuje se vjernost žene i čistota djevojačka, poslušnost i radinost, dobra narav i mudrost. To se izdvaja i poštuje kao najveća svetinja. Nevjera, laž i neposlušnost, intriga i bijes plaćaju se glavom. Sama sumnja da je ljuba nevjerna i da je zaboravila na najveću vrlinu (vjernost) dovoljna je da joj njezin vojno oduzme glavu.
Osobenost ovih pjesama naročita je u sjajnim opisima junaka i njihovog izgleda, odijela na junacima i opreme na konjima. Tu se pokazuje bogatstvo narodnog jezika, veoma raskošno u njegovim finesama i prelivima. Kao omiljeni i proslavljeni Halil Hrnjica (gojeni Halil) u divnoj pjesmi ''Filip Madžarin i gojeni Halil'' oprema se i kiti svoga konja, ta slika u interpretaciji narodnog pjesnika poprima umjetnički efekat, gdje je ovaj anonimni autor prikazuje kao slikar čudesnih boja i čudesne invencije u punom smislu te riječi.
Kosta Herman, iako nije bio stilista i lingvista po zvanju i pozivu, dobro je zapazio kada je u svom predgovoru za ''Narodne pjesme Bošnjaka u BiH'' (naslov redigovan), napisao da je jezik u ovim pjesmama pravilan i lijep i da je njegova dikcija čisto klasične krasote. Bošnjaci su stoljećima zadržali svoj autohtoni jezik, raskošno bogat, muzikalan i zvučan, dakle, podoban za bilo koju literalnu disciplinu.
Kultura Bošnjaka BiH oblikovana je i konzervirana, uglavnom, u našem narodnom blagu, prije svega u epskim i lirskim pjesmama, od posebno važnog je prosvjetiteljskog, pedagoškog, estetskog i kulturnog značaja. U ovim umotvorinama su oformljeni snažni etički impulsi, zakoni i ognjevi duha, estetsko, humanističko i filozofsko shvatanje života, svijesti i emocija cijelog jednog naroda i njegovih sudbonosnih uspona i padanja, snage i veličine koja zadivljuje. Ova poezija se doživljava kao trajna kompenzacija za sve neispunjeno u našoj prošlosti i što se nije moglo postići na polju pisane riječi. Ako tražimo dušu i ponos Bošnjaka, onda ćemo ih autentične i nepatvorene isključivo naći na ovom mjestu, u ovim umotvorinama kao iskazima jedne vrlo živo duhovne angažiranosti.
Kolijevka bošnjačke epike prvenstveno se začela i zaljuljala u ličkim i krajiškim područjima, pa tek uporedo ali sa manjim intenzitetom u Hercegovini i drugim krajevima bosanskog vilajeta. U Krajini i Lici trajala je na stotine godina stalna ratnička atmosfera, megdani i bitke sa ove i sa one strane granice. Stoga je na tom terenu i nastalo najviše epskih pjesama. Glavni nosioci tih okršaja, u jednom vremenu bili su bošnjački junaci na čelu sa Mustaj-begom Ličkim na Udbini i sa serdarom Mujom Hrnjicom u Krajini.
Centralna ličnost bošnjačke epike je Lički Mustaj-beg sa sjedištem na Udbini, u kuli koju je sam sagradio. Rođen je s početka 17. stoljeća i postao je turski upravljač Like, mnogo je vojevao sa Senjanima i Kotoranima, ističući se kao veliki junak i sposoban organizator među svojim borcima, sa kojima je, iako istaknuta ličnost u jednakoj mjeri dijelio dobro i zlo. Njegovi najbliži saradnici bili su proslavljeni bošnjački junaci, kao što su: braća Hrnjice, Mujo i Halil, oko kojih se grupišu najbolje bošnjačke epske pjesme, starac Čejvan-aga, Tale Ličanin, Tanković Osman, Kovačina Ramo, Glumac Osman-aga, Bojičić Alija, Blažević Omer, Arnaut Osman i mnogi drugi.
Hrnjica je nenadmašivi junak i vitez kakvih je malo u epskim pjesmama čitave Bosne. On je uz Mustaj-bega Ličkog, glavni pokretač i organizator otpora prema napadačima sa one strane granice i čelnik krajiških četa koje prelaze u napade na mletačku ili ćesarsku teritoriju. Tale Ličanin ili od Orašca Tale, jedan je od najsimpatičnijih junaka - boema u svjetskoj usmenoj poeziji. U njemu je narod Like i Krajine predstavio veoma bogato sopstvenu duhovitost u širokoj i raskošnoj raznolikosti.
Pada u oči da ove narodne epske pjesme, po svom ruhu i duhu nisu sasvim ujednačene. One se geografski mogu svrstati i podijeliti u tri kruga: na krajiški, ugarski i hercegovački. Krajiški je dominantan. Taj krug pjesama i poetskih motiva raširen je po cijeloj BiH, Sandžaku i sjevernim dijelovima Albanije. Njena kompozicija razlikuje se u mnogome od kompozicione strukture hercegovačkih pjesama. Dok su epske usmene pjesme sa terena Hercegovine građene pravolinijski, krajiški krug sadrži specifičnosti sa njemu svojstvenim izvornim obilježjima. One su, osim toga, mnogo duže sa više unutrašnjih pustolovina, zapleta, peripetija i fabule, često prelazeći u prave drame i romane. Narodni pjesnik je razvija po metodu i sistemu dvojne radnje i sporedne epizode kiti, udešava i fabulira sve dok ih ne pretvori u pravo umjetničko djelo sa bezbroj scenskih iznenađenja.
Inače, bošnjačke usmene pjesme možemo podijeliti na epske i ženske. Ženske dalje djelimo na epsko-lirske i čisto lirske (balade, romanse, sevdalinke). Podjela je izvršena prema sadržini, obliku i načinu pjevanja. U epskoj je glavna stvar događaj a u lirskoj pjesmi, kojoj nedostaje fabula, izražavaju se osjećanja i mišljenje. Epske su po formi ispjevane u desetercu i pjevaju se uz gusle i tamburicu dok su lirske pjesme ispjevane u stih od 4 do 14 slogova, sa refrenima i mnogima motivima, a pjevaju se uz saz, tamburicu, harmoniku ili neki drugi prikladan instrument.
U hercegovačkom i istočnobosanskom krugu glavne ličnosti su Ljubovići, Čengići, Kopčići, Atlagići i Alija Đerzelez kao vrhunski junak i vitez. Njemu se divi i sam car: ''Car ugleda Đerzelez Aliju/sav u srmi i čistome zlatu/pa je opet care upitao:/Ko je ono na konju doratu/ono care Đerzelez Alija/a Alija od Bosne gazija.''
Njega je narodna pjesma izvajala u pravog klasičnog viteza i pridodala mu mnoge mitske osobenosti: ne može ga usmrtiti nikakvo oružje, u stalnom je dosluhu sa vilama, koje su mu veoma naklonjene i koje ga uče kako će voditi megdan i kako će izbjeći smrt. On se ne bori ni za kakav plijen. Za njega je to nisko i tuđe. Borba za pravdu i slavu je osnovni motiv koji ga pokreće u akciju.
Epske narodne pjesme Bošnjaka uglavnom su širene putem guslara pjevača, amatera ili profesionalaca, znao ih je napamet i veliki broj stanovništva, pretežno onih koji su živjeli na selu.
'''Osnovne karakteristike usmene lirike'''
Kao i kod drugih naroda, i kod Južnih Slavena je pjesma oduvijek pratila sve što se događa u životu čovjeka. U najrazličitijim prilikama pjesmom i pjevanjem se odgovaralo na radosti i muke življenja. Tako su nastajale različite vrste pjesama: od uspavanke uz dječiju kolijevku do tužbalice na groblju, od ljubavne pjesme koja izražava erotske čežnje do svatovske pjesme koja izražava podijeljeno osjećanje radosti zbog ispunjenja ljubavi i tuge zbog odvajanja od roditeljskog doma, od pjesama koje slave proljetno buđenje prirode do dodolskih pjesama, koje zazivaju kišu u vrijeme ljetnje suše. U svim prilikama života, uz poslove u kući i na njivi, uz obrede za vrijeme praznika, na sijelima i na prelima, - rađala se pjesma kao najspontaniji, ali i najpotpuniji izraz svega onoga što je čovjek - sam ili u svojoj zajednici - osjećao i doživljavao.
Naravno, i te pjesme su smišljali nadareni i nadahnuti pojedinci. Ali kad su se i drugima dopale, one su se pamtile, dotjerivale i uvijek iznova - a često i na nov način - pjevale, postavši tako kolektivno blago cijele jedne zajednice. Mnoge od tih pjesama pjevale su žene, koje su u patrijarhalnoj zajednici, na selu ili u gradu, upravo u pjesmi mogle najpotpunije i najslobodnije izraziti svoja osjećanja.
Mnoge lirske narodne pjesme nastale su vrlo davno. To se vidi po tome što one u sebi čuvaju tragove tih davnih vremena, bilo zato što u svojim pjesničkim slikama zadržavaju odsjaje starih mitova i starih paganskih kultova, a u svom ritmu slijede ritam magijskih obrednih radnji, bilo zato što u izraženim emocijama odražavaju stare patrijarhalne društvene odnose, bilo zato što su i tematski vezane za drevne i često zaboravljene narodne običaje.
U nekim lirskim pjesmama do izražaja dolaze shvaćanja cijele narodne zajednice, dok se u drugima - kao, na primjer, u sevdalinkama - oglašava pojedinac sa svojim intimnim čežnjama i strepnjama, radostima i tugama. U oba slučaja - i kad su izraz kolektivnih shvaćanja i kad su izraz individualnih osjećanja - one imaju karakter narodne pjesme, jer žive u usmenoj predaji cijelog naroda.
Usmene lirske pjesme imaju sposobnost da se dugo održavaju u kolektivnom pamćenju i da se prenose s jedne generacije na drugu. S jedne strane, to je zato što su tradicionalno vezane za pojedine situacije koje se u životu ponavljaju (rođenje djeteta, svadba, smrt u porodici), ili, pak, za neke stalne kolektivne rituale (kao što je slučaj s tzv. obrednim pjesmama). S druge strane, to je zato što ih često karakterizira neodoljiva ljepota poetskog i muzičkog izraza. (One se, naime, pamte ne samo zbog njihovih riječi već i zbog njihove melodije). U tom smislu mnoge od njih svoju vitalnost duguju bljeskovima fantazije, koja je načinila začudne slike, alegorije i metafore, ili savršenstvu filigranske tehnike, koja od riječi tvori prekrasne zvučne i slikovne minijature, ili neizmjernom bogatstvu jezika, koji je podjednako u stanju da preobražava predmete iz prirode u čista stanja duše, kao i da se sam preobražava u čiste muzičke forme. U tom pogledu lirska narodna pjesma često predstavlja vrhunsko djelo umjetničke snage narodnog jezika i narodne mašte.
'''Sevdalinka'''[1]
Sevdalinka: ko traži dušu bosanskog čovjeka, njegovu narav i ćud, ponos i poštenje, volju za lijepim vedrim i plemenitim, naći će je u velikoj mjeri u sadržaju sevdalinke. Naziv joj je orijentalnog porijekla i nastao je od arapske riječi sevda što znači ljubav. Nastala je u gradskoj muslimanskoj sredini u 16. stoljeću. Sačuvala je duh gradskog života i atmosferu zatvorenog prostora u kojem se pjevala. To je patrijarhalna, ženska pjesma koju treba razlikovati od kasnije kafanske vulgarizacije. Kasnije se njezine teme šire i obuhvata i događaje koji nisu samo ljubavne prirode. Tako su opjevani i značajni historijski događaji, društveni problemi.
Ljubav iskazana u sevdalinci je prigušena, sakrivena.
Uspavanka je prastara lirska pjesma njegovana u usmenoj, ali i pisanoj književnosti. Ove se pjesme pjevaju uz bešiku (kolijevku) u lagahnom ritmu ljuljanja pri uspavljivanju djeteta. Često im je osnova onomatopeja. Uspavanka je namijenjena djetetu, a sadrži želje, majčine ili sestrine, nenine (nanine), bakine, tetkine ili nekoga iz rodbine, za sretnu budućnost i zdravlje. To su lirski iskazi ljubavi, nježnosti, moralnih i ukupnih životnih vrijednosti izrečenih kroz lirsku neposrednost izraza.
''Riječ sevdah u turskom jeziku označava ljubavnu čežnju i ljubavni zanos, a ishodište joj se nalazi u arapskom izrazu sawda, koji obuhvata i imenuje pojam crna zuč. Stari arapski odnosno grčki liječnici smatrali su, naime, da crna žuč, kao jedna od četiri osnovne supstance koje se nalaze u ljudskom organizmu, utiče na emocionalni život i da izaziva melanholično i razdražljivo raspoloženje. Otuda iz grčkog jezika izraz melanholija sa prenesenim smislom direktne projekcije osnovnog značenja: melan holos - crna zuč. Pošto je sama ljubav uzročnik istog takvog raspoloženja, u turskom jeziku su ovi pojmovi dovedeni u blisku vezu semantičkog identiteta, čime je ostvaren pojmovni rezultat dvostruke projekcije osnovnog značenja.'''[2]'''''
Rekli su o sevdalinci
Ipak imade nešto što nije prolazno, što ne može ni puki slučaj, ni najljući neprijatelj uništiti, a to su umotvorine, koje mi zovemo literaturom. U tom carstvu ni sila, ni slučaj, dapače ni zub vremena, ne može pomračiti umne stečevine naroda koje je privrjedio kad je pobjedio barbarstvo i neznanje. Taj trijumf ostaje na vijeke, jer je on amanet budućim narastajima i vremenima.[3]
''Koliko ima samo duševne mehkote i ljepote u toj sevdalinci! Ne gledajte samo njenu spoljašnjost. Ima tu prikrivene nježnosti i obzira, ima tu još rumenog stida u obrazima. Ima tu jos poštivanja i prefinjene skromnosti, ima tu još i ponosa, koji kao vatra plane. Ima tu još i širokog srca za dobro i oduševljenja za ljepotu prirode. Naposljetku, ima tu jedan krhko-obazriv i bratski nježan ton u međusobnom ophođenju kakav se rijetko susreće na drugoj strani. Otuda je sevdalinka u našem životu kao biser u školjci koji zadugo neće izgubiti svoj sjaj.'''[4]'''''
''Ulazeći pomoću narodne pjesme u evropsku duhovnu zajednicu, nas narod je tek u XIX stoljeću shvatio svu vrijednost svoga narodnog blaga. GRIMM je odmah rekao da naša narodna pjesma ima u sebi sve ljepote istočne i zapadne lirike. Književna Evropa je, dakle, otkrila sve vrijednosti naše narodne poezije ukazujući na sve njene moralne, nacionalne, pjesničke i stilske kvalitete. Njezin udio bio je vrlo velik u formiranju vjere u stvaralačku snagu naroda i u borbi za narodni jezik. Ona je dala najbolje obrasce stila i jezika našeme romantizmu, vršeći najveće uticaje na naše pjesnike, ona je istodobno, bila i najbolji izvor za našu povijest.'''[5]'''''
''A tamo gdje nema duha ne možemo ga ni na bilo kakav način uvesti. Nemoguće je nikakvim odgojem u pojedincu, koji ljubi bljutavo-vlažnu i lažno-sedimentalnu pjesmu probuditi smisao za istinski osjećajnu; Jer on sam vodi bljutavo-lažno-sedimentalan život i pjesma njegova ukusa ulazi u njega kao svoju prirodnu sredinu i iz njega zrači mirisima njegova bića.'''[6]'''''
''Zaista taj narod u kome takve pjesme postaju, dok se sinovi njegovi izobraze, izuče, i sa klasičnim drevnim ljepotnim proizvodima upoznadu, kadar će biti čudesa u pjesnopjevstvu učiniti.'''[7]'''''
'''Lirsko-epske vrste'''
U mnogim pjesmama priča se neki događaj, ali je sve prožeto jednom istom snažnom emocijom, tako da te pjesme uprkos epskim elementima (naraciji, fabuli i likovima) imaju izrazito lirski ton. Zato se one nazivaju lirsko-epskim pjesmama. U njih spadaju balada, romansa i poema.
'''Balada''' je relativno kraća pjesma koju karakterizira jedinstvo nejednako zastupljenih elemenata epskog, lirskog i dramskog izraza. Ona ima narativni karakter po načinu iznošenja svoga sižea, a priča se kazuje, kao u epskoj pjesmi u trećem licu. Fabula ili radnja bitno je određena i duboko prožeta snažnim emocijama, pa je time srodna sa lirskom pjesmom. Dramski karakter balade vidi se u dijalozima i monolozima koji otkrivaju sukobe naravi i strasti junaka, zatim, u redukciji sižea, prožeta najdubljim emocijama, u slutnjama i nagovještajima umjesto epskog saznanja i odsustva vanjskog karaktera balade. Nema, dakle, vanjskog fabuliranja, nego je unutarnji plan ljudskog života zapravo jedna od temeljnih odrednica balade. Pradmet balade nisu junački podvizi kao u epici, nego unutrašnji duševni potresi. Tehnika građenja sižea balade ne karakterizira se epskom postupnošću i hronologijom, nego skokovitim uvezivanjem sadržaja. Najviše je bosanskih usmenih (narodnih) balada u desetercu, ali ih ima i u osmercu. psihološki i moralni sukobi na relaciji pojedinac-porodica, pojedinac-društvo i njegove norme, etičke krajnosti i njihovo razrješenje, moralna pobjeda i društveni heroizam u porazu pojedinca, pa i svih aktera balade suštinske su karakteristike njenog sadržaja.
U bošnjačkoj usmenoj književnosti najpoznatije su balade: ''Hasanaginica'', ''Smrt Omera i Merime, Smrt braće Morića''...
'''Romanca''' (šp. el ''romance'' - naziv za španski narodni jezik). U izvornom obliku znači pjesmu ispjevanu na narodnom jeziku (tzv. ''lingua romana''). Kao pjesnički oblik poznata je u mnogim književnostima, ali se u svom najizvornijem obliku pojavljuje u Španiji sredinom 16. stoljeća.
Inače, riječ je o epsko-lirskoj vrsti koja je po karakteru vedra, često humorna, sa iznenadnim preokretima u radnji i često neočekivanim preokretima u radnji i sa neobičnim razrješenjem. Najčešća tema romanse je ljubav, nerijetko erotska, čulna. Zaplet u fabuli obično je dramatičan, ali je rasplet i završetak po pravilu sretan. Poenta je duhovita i neočekivana, ali slika ljubavi je jednostavna i neidealizirana. Sevdalinka se ponekad približava romansi kao vrsti pjesme.
'''Poema''' je epsko-lirska pjesma, koja se naročito razvila za vrijeme romantizma, kada su pjesnici i inače napuštali stare i utvrđene pjesničke vrste, stvarajući nove ili miješajući u svojim djelima elemente različitih rodova (lirike i epike, epike i drame). Poemu je u pisanoj književnosti popularnom učinio engleski pjesnik lord Gordon Bajron, a zatim su je, po ugledu na njega pisali i drugi romantičarski pisci. U romantičnoj poemi održava se fabula kao epska podloga, ali se njen tok prekida mnogim lirskim umecima (opisima prirode, iznošenjem vlastitih razmišljanja, neposrednim izražavanjem osjećanja), koji ponekad i nisu čvršće vezani s ličnostima i događajima u poemi. U novije vrijeme, međutim, poema često gubi epsku podlogu i prerasta u dužu lirsku pjesmu. Ako se u njoj i govori o događajima, oni se više podrazumijevaju nego što se o njima pripovjeda, jer su samo okvir za izražavanje snažnih osjećanja. Takav je slučj sa jednom od najboljih poema u bošnjačkoj poeziji “Na pravi sam ti put, majko, izašao” Skendera Kulenovića.
'''Usmena proza'''
Osnovne karakteristike i podjele. Pojmovi: bajka, novela, narodna priča i anegdota. Poslovice i zagonetke.
'''Usmena pripovijetka''' je tradicionalni prozni oblik usmenog stvaralaštva. Ona je dio kulture i najprimitivnijih i najciviliziranijih naroda. Mnogobrojne su podjele narodnih, usmenih pripovjedaka, ali je danas najprihvaćenija ona što ju je uradio finski naučnik Arne, koja ima sljedeću klasifikaciju: basna-priča o životinjama, bajka, novela i šaljiva priča.
Basna'''.''' Kratka priča, najčešće u jednoj epizodi, a zasniva se na jednoj ideji. Može sadržavati dva pa i tri događaja, iako rjeđe, koji zapravo podcrtavaju ideju. Likovi basne su životinje i ponekad biljke koje imaju osobine ljudi. Ustaljene osobine životinja u basni služe kao način sporazumijevanja i sažimanja, pa je lisica uvijek lukava, zec uvijek plašljiv. Kad je i najsažetija, basna ima potpuno razvijenu i tipičnu kompoziciju: ekspozicija–zaplet–kulminacija-rasplet. Na kraju, najčešće, ima pouku. - Odnos između fabule i poruke mora biti srazmjeran; prva je njezino tijelo a druga njezina duša, kao što je govorio Lafonten. Jedan grčki rob, Ezop, njen je osnivač. Osnovni obrisi koje je Ezop dao basni mijenjaće se u toku razvoja, ali će bitne osobine ostati iste. Drugi značajni basnopisac je takođe jedan rob, ovoga puta rimski, Fedar (1. st. n.e.). Puni svoj sjaj basna je dobila u 17. stoljeću pojavom Lafontena, svakako najvećeg basnopisca svih vremena. - Od romantizma naovamo basna je u opadanju.
Bajka je usmena ili pisana priča fantastičnog sadržaja. To je kompleksna pripovijetka sastavljena od niza motiva, a čiji je osnovni motiv fantastičan, čudesan. Bajka sublimira stvarnost, mitskom oduzima moć, magiju i čaroliju, ali i sve profane motive. u njoj preovladava karakter umjetničko-fiktivnog, što ovu književnu vrstu odvaja od onih vrsta koje se oslanjaju na kazivanje o viđenom, doživljenom i vjerodostojnom. Bajka svojom fikcijom (maštom) čitaoca-slušaoca udaljava od stvarnosti, a likovi su čudesni i izvan mogućnosti iskustvenih saznanja. Dimenzija vremena u bajci je isključena i skoro da nema nikakvo značenje.
Novela je usmena pripovijetka realističkog sadržaja. Po svojoj strukturi bliska je bajci ali se od nje razlikuje po vjerodostojnosti fabule i likova. Događaji u noveli nemaju dimenziju fantastičnog i natprirodnog ali se novela, tražeći zanimljivost, drži neobičnog, iznenadnog, često duhovitog obrata. Sve se to zasniva na psihološki izgrađenom razvoju likova, motiviranim postupcima, uzročno-posljedično povezanim događajima i fabuli. Prenaglašene i preuveličane situacije u kojima se ličnosti narodne novele kreću moraju biti, za razliku od bajke, vjerovatne, moguće i, najčešće, proizilaziti iz svakodnevnog života. Likovi se razvijaju i mijenjaju u okviru fabule, pa to noveli daje dinamičnost, a to je, opet, suprotno crno-bijeloj tehnici izgradnje fabule i likova u bajci.
Šaljiva priča je kratka narodna pripovijetka sastavljena od kratkih slika ili epizoda zasnovanih na komici situacije ili komici riječi. Duhovitost i mudrost nasuprot gluposti najčešća je osnova za fabulu šaljive priče. Komika je u njoj blagonaklona i bez zajedljive oštrine, a situacije su, počesto, jako karikirane. Najčešće šaljive priče u nas su vezane za Nasrudin-hodžu. U šaljivim pričama u kojima je Nasredin-hodža glavna ličnost dolaze do izražaja osobine ove književne pripovjedne vrste po kojoj se različiti svjetovi, svjetonazori i norme života sudaraju i iz toga sudara izbijaju varnice smijeha, duhovitosti, ali i duboka pouka života.
'''Poslovice, pitalice i zagonetke'''
Osim epskih pjesama, balada i romansi, lirskih pjesama i pripovjedaka različite vrste (bajki, legendi, basni, šaljivih priča i anegdota) u usmenoj književnosti oduvijek su se njegovale i različite male, sasvim kratke forme, kao što su zagonetke i poslovice, koje često predstavljaju prave bisere narodne mudrosti, imaginacije i kreativne upotrebe jezika.
Ovdje se daje jedna niska takvih bisera.
''ZAGONETKE''
Bijeli konj sve polje preleti, kopito ne pokvasi. (Mjesec)
Pade biser u selo, selo biser pokupi. (Kiša)
Ja izađoh na srebrno gumno i udarih u zlatne svirale,
svak me ču, a niko me ne vidje. (Vjetar)
Mrtvi živoga nosi preko nepočin-polja. (Barka)
Dva puta do neba sežu. (Oči)
Vezak veze vezilja zlatnom žicom po gori. (Svilena buba)
Ja sam mlad, tanak, lijep; kad putujem imam rep;
što god idem dalje, mog repa sve manje;
izgubim ga putujući, pa bez repa dođem kući. (Igla i konac)
''POSLOVICE''
Boj ne bije svijetlo oružje, već boj bije srce u junaka.
Bolje je dobar glas nego zlatan pas.
Gdje vuci sude ondje ovce ne dođu do pravde.
Gdje nevolja ruča tu i tuga večera.
Gdje velika zvona zvone tu se mala ne čuju.
Kada orao izgubi krila, onda ga i pilad kljuju.
Ko vjetar sije buru žanje.
Koliko je od zemlje do neba toliko je od čovjeka do nečovjeka.
Mrtvi živima oči otvaraju.
Na kurjaka vika, a lisica meso jede.
Od straha poštovan - na kraju popljuvan.
Potajni ugljen najgore žeže.
Srećan je koga tuđa nesreća uči pameti.
'''PITALICA''' - Sažeta anegdotična narodna priča sa poentom, bez opisa situacije ili radnje, svedena na kratko pitanje i odgovor, ili dijaloški dio duže pripovijetke (bajke, novele, šaljive priče). Pitalice češće od poslovica govore o svakidašnjici, rjeđe o uopćenim životnim istinama, ali to čine uvijek sa ličnog stanovišta pitanog. Riječi uglavnom upotrebljavaju u običnom značenju; u prenosnom, najčešće dodirujući se s alegorijskim smislom basne, kada su im glavne ličnosti životinje i biljke. (“Pitali zmiju: - Zašto ti je svak dušman? - Zato što ni ja nijesam nikomu prijatelj.”) Pitalice se, inače, bave konkretnom svakodnevnicom, njihovi junaci su predstavnici pojedinih slojeva i kategorija ljudi: raje i Turaka, popova i kaluđera, kadija i čipčija, djevojaka i hudovica. One osvjetljavaju naravi, mentalitete pojedinih etnopsiholoških grupa (Primorac, Crnogorac, Era), daju sažeta obilježja ljudskih odnosa, određene historijske situacije. U odgovoru pitalice sadržana je oštroumna poenta, često sa blagim prelivom humora ili gorčinom snažne ironije. Tražeći najjednostavniji način sažimanja pogodne priče, pitalica je izgradila sebi svojstvenu strukturu. Poslije stereotipnog početka sa glagolom pitati u perfektu i obično u trećem licu množine i imenom pitanog, dolazi u direktnom govoru pitanje i odgovor. "Pitali ljeti goru: - Zašto plačeš kad si tako okićena? -Zato što znam da poslije ljeta dolazi zima.“ Odogovor pitalica može često postati poslovica; pri tom je poslovica shvatljiva samo kao asocijacija na pitalicu.
'''POSLOVICA''' (rus. ''пословица'') Sažeta, zavještajna formulacija iskustva, jezgrovito izrečeno opažanje prihvaćeno u tradiciji. Porijeklo poslovica je dosta neodređeno. One predstavljaju individualno stvaralaštvo, inventivno formuliran zaključak iz životnog iskustva, prihvaćen u tradiciji. Najveći broj poslovica potiče iz riznice jevrejske, staroegipatske i uopće staroorijentalne mudrosti, a zatim iz grčke i latinske tradicije, koju preuzimaju učeni srednji vijek i humanisti. Poslovica može izražavati uopćena, bezvremenska, općeljudska i općevažeća zapažanja - “Ako je netko lud, ne budi mu drug”, “Bogat jede kad hoće, a siromah kad može”, “Bolje je pošteno umrijeti nego sramotno živjeti”; ali i iskustva i komentare pojedinih historijskih razdoblja, društvenih sredina, izvjesnih grupa i zajednica. Domen joj je tada suženiji, mogućnost primjene ograničenja, ali porijeklo jasnije: “Suhoj zemlji i slana je voda dobra” (ratarska); “Siti vuci (i) cijele ovce ne može biti” (stočarska); “Gvožđe se kuje dok je vruće” (zanatlijska). Poslovica, međutim, rijetko upotrebljava riječi u značenju običnog govora. Osnovno značenje se proširuje u prenosno. Jedno konkretno iskustvo napušta situaciju iz koje je poteklo, uopćava se i postaje općevažeće. Njegovo izvorno porijeklo otkriva samo metaforična slika. Izvori poslovica su ne samo život u svim njegovim oblicima nego i literatura (kraće usmene vrste kao što su basne, anegdote, šaljive priče). Pri tom poslovica aludira na sadržinu priče i može se razumjeti samo u njenom kontekstu: “Dobro je (kadšto) i pametnu ženu poslušati”, rekao je kadija Hercegovcu u jednoj šaljivoj narodnoj priči, kad mu je lukavi Hercegovac izjavio da ga je žena tjerala da kadiji donese masla, ali da je on nije poslušao. Poslovica može predstavljati stanje stvari, ali uvek u obliku tvrđenja, a ne izlaganja. Ona je sud o određenoj situaciji, ne njen opis: “Kad nije mačke, miši su gospodari”; “Kad su oči pune, i srce je sito”; “Gde nevolja ruča, tuga večera”; “Sve je dobro što se dobro svrši”. - Ukoliko poslovica iznosi životno pravilo o ponašanju u određenoj situaciji, to pravilo najčešće nije formulirano kao propis nego kao komentar: “Što je tražio, to je i našao”; “Kad čo'ek tone, i za vrelo gvožđe se hvata”; “Kad čo'ek nema svoga dobra, tuđe zlo premeće”. Poslovica polazi uvek sa retrospektivnog stanovišta, jer se stvara na osnovu iskustva. To iskustvo, međutim, nije hotimična pouka (Grim''',''' Joles), već prije svega zaključak (Joles). Samo u tom smislu poslovica ima “rezigniranu primjenu” (Joles''',''' Bausinger). Poslovica nikada nije dramatična. I kada je upravljena u budućnost, ona ne zahteva, već preporučuje, ukazuje na zakonitost koja se ne može mijenjati, ali koju ne treba ni prenebregavati: “Sačuvaj me, Bože, od prijatelja, a od neprijatelja ću se sam čuvati”. Imperativ poslovica uglavnom nije kategoričan (“Što se počne, to valja i da dospije”; “Bolje ti je izgubiti glavu nego svoju ogr'ješiti dušu”), ali može da bude (“Ispeci, pa reci”; “Sto puta mjeri, a jedanput striži”). Po mišljenju nekih autora, pozivanjem na zaključke prethodnih generacija poslovica dobija karakter obaveze (“Štono stari vele”…). Poslovica u društvenom smislu predstavlja moralno iskustvo, ali ne i visoki moralni ideal. Poslovica se najčešće pojavljuju u stihu ili u ritmičkoj prozi, rijeđe u običnoj. Nastajući na osnovu sheme postojećih tipova, one su slične konstrukcije. Način upotrebe riječi i rečenice u njima postiže posebne gramatičke i sintaksičke kategorije. Gotovo sve poslovice su asindetoni. U njihovoj krajnje sažetoj sintaksi kreću se riječi koje dobijaju novi pojmovni smisao i čisto empirijsku vrijednost. Poslovica se izražava, metaforičkom slikom iz običnog života i prirode, često koristeći kontrast pojačan paralelnom konstrukcijom (“Što dalje, sve bliže smrti”; “Što ko više pije, to više žedni”).
'''ZAGONETKA''' (od gl. gonetati) Vrsta misaono-govorne igre, izražene u vidu metaforičnog - opisnog ili neposrednog, često zbunjujućeg pitanja koje zahtijeva odgovor. Pitanje je formulirano u gotovo utvrđenom obliku i ima samo jedan pravi odgovor prihvaćen u tradiciji. Mnoge teme i forme zagonetanja poznate u Evropi pokazuju se još u starim kulturama, u Grčkoj (kod Hesioda, Homera, Pindara, Platona). Tipični su primjeri starojevrejskih zagonetki iz ''Biblije'', kao i sanskritskih iz Rigvede. Simfozijusova latinska zbirka s kraja 5. stoljeća bila je uzor za pisce zagonetki sve do latinskih antologija humanista 16. st. Iz nje je posredstvom čuvenog ''Romana o Apolonijusu'' mnoštvo zagonetka prešlo i u zbirku pripovijedaka ''Gesta Romanorum''. Zagonetanje se najčešće odvija putem okolišnog opisivanja nepoznatog ili uobličavanjem kratke slike sa ukazivanjem na jednu ili više osobina zagonetanog posredstvom poređenja sa poznatim. Zagonetkom se može postaviti i neposredno pitanje koje zahtijeva direktan odgovor. Najveći broj zagonetka zasniva se na činjeničkom upoređivanju. Priroda stvari posmatrana je samo iz jedne, uvijek iznenađujuće perspektive, i otkriva se poređenjem. Živopisna, duhovita slika predmeta, bića, pojave, data zagonetanjem, stoji u neočekivanom i jednostranom odnosu, punom napetosti, sa odgonetljajem, koji se razrješava asocijacijom po sličnosti svojih karakterističnih osobina sa onima koji su dati zagonetanjem. Pri tom se često polazi od animističkog pogleda na svijet: “Dok se mati rodi, sin po kući hodi” (Vatra i dim); “Gorom ide, ne šuška; vodom ide, ne brčka” (Sjenka); “Dvije grede pune bijelih golubova” (Zubi); “Uveče zlatno proso prosu, a ujutru sve pokupi” (Zvijezde). Izvjesno znanje pogađača o pojavi, biću, predmetu zagonetanja je neophodan preduslov za odgonetlja. Zagonetka predstavlja neku vrstu pogađačevog ispita znanja i oštroumnosti.” (A. Joles). Zagonetka: “Bijela se rodi, zelena odraste, crvena umre” (Trešnja), pretpostavlja poznavanje i posmatranje drveta. Tačan odgonetljaj zagonetka. Zagonetka poslovica: “Ko se po smrti veseli” (Koža od gajda) pretpostavlja pogađačevo poznavanje instrumenta. Riječi zagonetke nemaju osnovno značenje uobičajenog svakodnevnog govora: one nisu jednoznačne, te samim tim skrivaju i komplikuju odgonetanje. Put ka njemu vodi preko saznavanja uzajamnih odnosa činjenica datih zagonetanjem, sagledavanjem dubljeg smisla iskazanih riječi: “Zemlja zemlju kopa” (Čovjek). Mogućnosti za mnogostrano tumačenje, višesmislenost pojedinih riječi i njihovih uzajamnih odnosa u zagoneci je njeno osnovno oruđe. Mnoštvo odgonetljaja za pitanje: “Koga najviše udaraju po glavi” leži u mnogobrojnim značenjima riječi glava, u upotrebi riječi u prenosnom smislu. Duhoviti odgovor ekser poznat je i tradicionalan, ali u suštini nije jedini. Zagonetke riječi, nasuprot zagonetkama stvari, imaju uopće jaču poentu i najčešće se zasnivaju na višeznačnosti riječi i homonimiji: “Najviše duga ima, a niko mu nije pozajmio” (Bure). Govorna igra može proisticati ne samo iz dvosmislenosti, već i iz skretanja pažnje na nevažnu činjenicu, da bi se zametnuo trag pravom odgonetljaju - “Šta je po srijedi u Sarajevu!” Pažnja se usredsređuje na razmišljanje o vrsti događaja u Sarajevu, a konkretno značenje riječi u ovom slučaju je “srijeda”, dan u nedelji, te je odgovor četvrtak. Poenta zagonetka u odnosa na smisaonu cjelinu ostaje u sjenci. Rešenje zagonetki: “Čime počinje noć, tim se svršava dan” leži u apstraktnoj šifri suglasnika n, dok se pažnja upravlja na glavni smisao (veče). Ponekad se u čitavom nizu riječi ili slika objašnjava situacija koja samo naizgled potpomaže pravo rješenje, a u stvari skreće misao u pogrešnom smjeru. Tako zagonetka: “Ide seljanka i nosi kotaricu u kojoj je 19 jaja; ispalo je dno. Koliko je jaja u kotarici ostalo?” (Nijedno) - predstavlja naizgled računsku zagonetka, a poenta joj je u igri riječima: ispalo je dno - ispalo jedno. Veoma rijetko se zagonetka širi u priču, čineći samoj sebi komentar. Takve su priče o mudroj djevojci prošenici, o pastiru koji umjesto nekog drugog odgovara na kraljeva pitanja, o zagonetanju pod pretnjom smrti. U zagonetke se mogu ubrojati kratke priče oblikovane kao računski zadaci, razne govorno-slikovne zagonetke, rebusi i pantomimski zadaci, ali one ne spadaju u područje literarnih vrijednosti, dodirujući ga samo ivicom koja se odnosi na igru govora i duha. Zagonetka se pojavljuju kako u običnoj i ritmičnoj prozi, tako i u stihu. Veoma često se koriste opisi, koji katkad prelaze u niz nerazumljivih riječi: “Vićka visi, vićka zja, skoči vićka, pa u vićku ašajda” (''Kabao i đeram'').
----[1] Munib Maglajlić, ''101'' ''sevdalinka'', Mostar, 1978; Munib Maglajlić, ''Od zbilje do pjesme'', Banja Luka, 1983.
[2] Muhsin Rizvić, ''Iznad i ispod teksta'', Sarajevo, 1969.
[3] Safvet-beg Bašagić, ''Bošnjaci i Hercegovci u islamskoj književnosti'', Sarajevo, 1912
[4] Hamza Humo, 1937
[5] Hamid Dizdar, 1944
[6] Ivan Focht, ''Uvod u estetiku'', 1979
[7] Ferenc Kazinczy, 1975.{{Proširiti sekciju}}
=== Period Austro-Ugarske monarhije ===
| |||