Razlika između verzija stranice "Deportacija Krimskih Tatara"

Peter J. Potichnyj navodi da je nezadovoljstvo krimskih Tatara nad egzilom odavalo širu sliku neruskih naroda SSSR-a koji su počeli javno izricati svoju srdžbu protiv nepravdi počinjenih od ideologa [[Ruski iredentizam|Velike Rusije]].{{sfn|Potichnyj|1975|loc=str. 302–319}} 1985. godine pojavio se esej zvan ''Ništa nije zaboravljeno, niko nije zaboravljen'' u ruskom emigrantskom žurnalu ''Kontinent'', koji je napisao ukrajinski pisac i novinar Vasil Sokil. Esej je na povremeno sarkastičan način ukazivao na selektivno zaboravljanje mnogih sovjetskih građana koji su trpjeli tokom drugog svjetskog rata, ali čija iskustva remete zvaničnu poslijeratnu naraciju herojske pobjede: "''Mnogi su pretrpjeli [[Hitler]]ove konc logore samo da bi kasnije bili poslani u sibirske [[gulag]]e. [...] Što, zapravo, treba ljudskom biću? Ne puno. Jednostavno da ga se prizna kao ljudsko biće. Ne kao životinju''." Sokil je simbolično uzeo kao primjer sudbinu krimskih Tatara kojima je uskraćeno to priznanje.{{sfn|Finnin|2011|loc=str. 1091-1124}} Između 1989. i 1994, oko četvrt miliona krimskih Tatara se vratilo iz centralne Azije natrag na Krim — to je predstavljalo simboličnu pobjedu njihovog dugogodišnjeg napora, pošto im je sve do tada bilo uskraćeno izraziti vlastiti narodni identitet, govoriti svojim jezikom i vratiti se u svoju domovinu.{{sfn|Williams|2002|loc=str. 323-347}}

 

[[Datoteka:2016_Memorial_day_of_Deportation_of_the_Crimean_Tatars_in_Kyiv_15.jpg|mini|desno|250px|Dan sjećanja na deportaciju krimskih Tatara u [[Kijev]]u 2016.]]

Na Krimu je 2006. zabilježeno 46.603 žalbi povratnika koji su zahtijevali udio zemlje. Većina tih zahtjeva je odbijena. Oko velikih gradova, kao što su Sevastopolj, krimski Tatar je u prosjeku dobivao tek oko 0,04 hektara zemlje, koja je uglavnom bila lošijeg kvaliteta ili neprikladna za uzgoj farme.<ref name="buckley237">[[#Buckley|Buckley, Ruble & Hoffman (2008)]], str. 237</ref>