Razlika između verzija stranice "Republika Srpska Krajina"

[nepregledana izmjena][pregledana izmjena]
Uklonjeni sadržaj Dodani sadržaj
m Vraćene izmjene korisnika Matej2017 (razgovor) na posljednju izmjenu korisnika Semso98
oznaka: vraćanje
Red 48:
 
Glavna zbrka u pojmovima dolazi od upotrebe pojma "Krajina", koji implicira da je uistinu između 1881. i 1991. opstojao, bilo kao geografsko-historijski, ili kao kvazinacionalni entitet, dio Hrvatske kao ''corpus separatum'' sa stanovitim, iako teško odredivim identitetom. Međutim, tu se radi o ideološkoj fantaziji: pojam "Krajine" izumljen je u srpskim ekspanzionističkim krugovima tokom kasnih 1980-ih kao stepenica u teritorijalnom razbijanju Hrvatske, s ciljem postupne inkorporacije osvojenog i etnički očišćenog područja u državnu organizaciju buduće proširene Srbije. Stoga je on, izvan područja srpske iredentističke ideologije, prazan i besmislen.{{izvor}}
[[Datoteka:CroatianSerbs.jpg|mini|225p|desno|Područja u Hrvatskoj naseljena Srbima (prema popisu iz 1981).]]
 
Cijeli plan je imao jedan cilj: izdvajanje što više Srba iz jurisdikcije Republike Hrvatske, teritorijalno reducirane hrvatske države i uključivanje odvojenih dijelova Hrvatske u zamišljenu Veliku Srbiju u, za to pogodnoj, budućnosti.
Line 71 ⟶ 72:
Konsolidacija svesrpskog pokreta rezultirala je prvim jačim iskazivanjem lojalnosti srpskog stanovništva u Hrvatskoj Slobodanu Miloševiću. Tako, 28. februara 1989. u Kninu dolazi do protesta protiv navodne hrvatske i slovenske podrške "albanskom separatizmu". Iste godine, 9. jula, kod pravoslavne crkve Lazarica na Kosovom Polju kod Knina organiziran je veliki miting podrške Miloševiću, propraćen velikosrpskim parolama (''Ovo je Srbija'', ''Ne damo te zemljo Obilića..''). Tokom mitinga došlo je i do incidenta u kojem je iz zasjede ubijen policajac iz Drniša, 14 mitingaša je uhapšeno, a područje je efektivno bilo izvan jurisdikcije hrvatskog SUP-a. Godine 1990. dolazi do srpskih mitinga u Karlovcu (4. februara) i Petrovoj gori (4. marta), uz nacionalističke parole i ikonografiju, prijetnje tadašnjem hrvatskom komunističkom vodstvu i pozive na ubistvo [[Franjo Tuđman|Franje Tuđmana]], onda još samo predsjednika HDZ-a na tek raspisanim višestranačkim izborima. U Kninu je 17. februara osnovan SDS kao stranka Srba u Hrvatskoj. JNA 14. maja 1990. oduzima Hrvatskoj oružje Teritorijalne odbrane, kojim se moglo naoružati oko 240.000 ljudi{{izvor}} (200.000 pušaka, oko 1.400 minobacača i 500 različitih dugih cijevi), te tim arsenalom počinje naoružavanje lokalnih Srba u mjestima koja su predviđena za potencijalnu pobunu ako Hrvatska ne poklekne pred zahtjevima za promjenu Jugoslavije u centralističku državu.
 
Cijela srpska politika od demokratskih izbora u Hrvatskoj i Sloveniji (i kasnije u ostalim republikama SFRJ) bila je fokusirana na slamanje volje Hrvata za samostalnošću, pri čemu su glavne poluge pritiska bile JNA i srpska nacionalna manjina u Hrvatskoj. Aranžirani su incidenti, širenjem glasina i panike medijski se pripremalo srpsko stanovništvo za vojni sukob, a političke organizacije hrvatskih Srba išle su, slijedeći upute iz Beograda, za radikalizacijom stavova: 30. maja 1990. SDS suspendira odnose s Hrvatskim saborom; 25. jula dolazi do velikog mitinga u mjestašcu Srb u Lici na kojem je objelodanjena Deklaracija o suverenosti i samostalnosti Srba u Hrvatskoj; 17. augusta počinje "balvan revolucija" u Kninu i okolini, kojom se udarilo na hrvatski turizam i privredu u cjelini, a JNA je spriječila intervenciju helikoptera hrvatske policije. Također, u augustu održan je jednoetnički referendum kojim su Srbi u područjima u kojima su činili većinu glasali za autonomnu regiju u Hrvatskoj. Taj referendum, na kojem je 99,7% glasača glasalo "za", Hrvatski sabor je odbacio zbog neustavnosti. Dana 30. septembra 1990. krajiški Srbi, tj. Nacionalno vijeće srpskog naroda Krajine proglasilo je "autonomiju srpskog naroda na osnovu etničkih i historijskih granica u kojim živi unutar granica Republike Hrvatske kao federalne jedinice Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije". 18. augusta 1990. Srbi u Gračacu, Obrovcu, Benkovcu, Korenici i drugdje napadaju policijske stanice, što mnogi računaju kao službeni početak pobune, pa i rata u Hrvatskoj.<gallery>
Datoteka:Serbs in Croatia 1991 (modern administrative division).jpg|Srbi u Hrvatskoj (1991)
Datoteka:Serbs in Croatia.jpg|Srbi u Hrvatskoj (2011)
</gallery>
 
== Stvaranje RSK ==
[[Datoteka:Territories controlled by the Republic of Srpska and Republic of Serbian Krajina in 1993 hr.png|mini|Teritoriji pod kontrolom srpskih snaga tijekom velikosrpske agresije na Hrvatsku i BiH 1991.-1995.]]
Prvi vođa hrvatskih Srba, još u doba raspadanja komunizma, bio je psihijatar i član SANU Jovan Rašković. Međutim, iako je sam u nemaloj mjeri doprinio radikalizaciji situacije, Rašković nije smatran za dovoljno odlučnog vođu, a po nekim podacima nije bio ni do kraja slijepi provodilac Miloševićeve politike. Stoga je zamijenjen tipičnim poslušnicima poput kninskog zubara Milana Babića i policajca Milana Martića. Babićeva samoproglašena vlada objavila je osnivanje "Srpske autonomne oblasti Krajina" (SAO Krajina), 21. decembra 1990, dok je 1. aprila 1991. vlada "SAO Krajine" objavila da se odvaja od Hrvatske i priključuje Jugoslaviji. Također, lokalne vođe srpskih zajednica u istočnoj Hrvatskoj, koje su postupno postale područja izvan hrvatske jurisdikcije, objavili su da se one priljučuju "SAO Krajini".
 
[[Datoteka:Demographics of RSK.jpg|mini|256x256piksel|Rast broja Srba i smanjenje broja Hrvata u RSK (april 1991 - juli 1992)]]
Radikalizacija stanja je bila, od samog početka, orkestrirana od pansrpskog pokreta kojim je upravljao [[Slobodan Milošević]]. Sudeći prema iskazima sadržanim u knjizi jugoslavenskog generala Veljka Kadijevića "Moje viđenje raspada", 1993., plan je bio sljedeći: krajem septembra je trebalo ''"poraziti hrvatsku vojsku potpuno ako situacija dozvoli...ostvariti puno sadejstvo sa srpskim ustanicima u Srpskoj Krajini; omogućiti dovršenje izvlačenja preostalih delova JNA iz Slovenije."''. Plan operacije predviđao je da već upotrebljenim sredstvima JNA doda još 15 do 18 oklopnih, mehaniziranih i pješadijskih brigada kopnene vojske. Prema Kadijeviću: ''"Ideja manevra sadržavala je sledeće osnovne elemente: potpuno blokirati Hrvatsku iz vazduha i sa mora; pravce napada glavnih snaga JNA što neposrednije vezivati za oslobođenje srpskih krajeva u Hrvatskoj i garnizona JNA u dubini hrvatske teritorije. U tom cilju ispresecati Hrvatsku na pravcima Gradiška-Virovitica; Bihać-Karlovac-Zagreb; Knin-Zadar; Mostar-Split....jakim snagama iz rejona Herceg Novi-Trebinje, blokirati Dubrovnik sa kopna i izbiti u dolinu Neretve i na taj način sadejstvovati snagama koje nastupaju na pravcu Mostar-Split; nakon dostizanja određenih objekata, obezbediti i držati granicu Srpske Krajine u Hrvatskoj"''. (Veljko Kadijević: "Moje viđenje raspada", Beograd, 1993., str. 134.-136.)
 
Line 98 ⟶ 95:
* JNA je ušla u rat praktički svim raspoloživim snagama (angažirala je 4 od 6 postojećih oklopnih brigada i 10 od 11 mehaniziranih), međutim, zbog više faktora, od kojih su najvažniji bili otpor hrvatskog naroda, uspješna strategija hrvatskog vodstva, slab borbeni moral srbijanskih jedinica te zbrka u zapovijedanju mješavinom JNA kao organizirane vojske, lokalnih snaga pobunjenih Srba koje su prerastale u novu vojsku i paravojnih dobrovoljačkih jedinica iz Srbije i Bosne i Hercegovine, nije ostvaren velikosrpski projekt. Okupirano je 26% područja RH, a sama agresija je, kao i uspostava novog sistema vlasti na svim nivoima (vojnoj, policijskoj, privednoj, monetarno-finansijskoj, ideološkoj) upravljana iz Srbije pod kontrolom [[Slobodan Milošević|Slobodana Miloševića]]. Taj dio su samozvane vlasti locirane u Kninu (Milan Babić, Milan Martić) proglasile 19. decembra 1991. za Republiku srpsku krajinu kojoj su se priključila u februaru 1992. okupirana područja u zapadnoj i istočnoj Slavoniji.
 
* od oko 580.000 Srba koliko je živjelo u Hrvatskoj 1991., velik broj je bio zahvaćen ideologijom srpskog ekspanzionizma i komadanja Hrvatske, što je uglavnom opravdavano formulom da Srbi kao nacija imaju pravo na samoodređenje, bez obzira na republičke granice, te da svi Srbi žele i trebaju živjeti u jednoj, vlastitoj nacionalnoj državi. Još nije dovoljno jasno koliki dio hrvatskih Srba je učestvovao u agresiji Srbije i JNA na Hrvatsku. Što se tiče samih Srba u Hrvatskoj, događalo se nekoliko simultanih procesa: većina Srba se, na područjima u kojima su činili etnički majoritet, priključila velikosrpskom projektu, dok je manjina, ne želeći učestvovati u tom, emigrirala u Hrvatsku, Srbiju, Crnu Goru, Sloveniju i druge evropske i vanevropske zemlje. U narastajućem sukobu, hrvatski Srbi na područjima u kojima su bili u manjini ponašali su se različito: dio je na područjima koja graniče sa zacrtanom "RSK" također ušao u mašineriju agresije; dio je emigrirao; dio se priključio hrvatskim vojnim snagama. Također, određeni broj je, bilo ideološki motiviran, bilo kao reakcija na maltretiranja i prijetnje koje su se zbivale na teritoriji pod kontrolom hrvatskih vlasti, a do kojih je došlo ili kao reakcija na srpsku agresiju ili su bili izrazom šovinističke netrpeljivosti i koristoljublja, prešao na područje "RSK". U svim tim komešanjima neto rezultat je bio da je na teritoriji "RSK" 1992. bilo oko 200.000 ljudi, skoro isključivo Srba, dok je u samoj Hrvatskoj ostalo 150.000-180.000 Srba. Preostali dio je iselio u Srbiju, zapadnu Evropu i druge zemlje.[[Datoteka:Map_of_Republika_Srpska_Krajina.png|frame|desno|Karta teritorija RSK, između 1992-1995]]
 
* samo stvaranje "RSK" dovelo je do etničkih progona i izbjeglištva: u 1991. Hrvatska je imala preko 550.000 izbjeglica, te još 150.000 izbjeglica u inostranstvu. Došlo je do pravog egzodusa Hrvata s područja izloženog agresiji, naročito hrvatskog Podunjavlja, Banovine, Like, Korduna, sjeverne Dalmacije i dijelova Slavonije. Od početka 1992. veliki dio ljudi se vratio, ali izbjeglice Hrvati iz "RSK" nisu: još 1995., uoči [[Operacija Oluja|"Oluje"]], broj izbjeglih Hrvata bio je blizu 200.000, uz oko 60.000 u inostranstvu.{{izvor}}
 
* ponašanje međunarodne zajednice i velikih sila bilo je, pretežno, na liniji podrške očuvanju Jugoslavije i blokadi pokušaja Hrvatske da se naoruža i slomi srbijansku agresiju, što je izraženo u rezoluciji Vijeća sigurnosti. Za pregovarače na terenu, naročito Cyrusa Vancea i lorda Carringtona, veliki dio hrvatske javnosti smatra{{izvor}} da su efektivno pomagali srbijansku agresiju.
 
[[Datoteka:Map_of_Republika_Srpska_Krajina.png|frame|desno|Karta teritorija RSK, između 1992-1995]]
 
U januaru 1992. predsjednici Tuđman i Milošević potpisali su prekid vatre, pa je došlo do primjene tzv. Vanceova plana, po američkom diplomati Cyrusu Vanceu. Po tom planu Ujedinjeni narodi su trebali preuzeti privremenu vlast nad okupiranim hrvatskim područjem. Karakteristike plana bile su: podjela područja u četiri tzv. UNPA (''United Nations Protected Area'') zone; povlačenje JNA iz tih zona; povratak izbjeglica u domove; zaštita ljudskih, građanskih i nacionalnih prava na područjima pod zaštitom Ujedinjenih naroda. Jedinice UN-a, porijeklom iz više zemalja (Finska, Irak, Danska, Francuska, Nigerija, Kanada, Rusija) bile su organizirane u [[UNPROFOR]] (''United Nations Protection Force''), zaštitne snage Ujedinjenih naroda, s početnim mandatom od godinu dana.
 
== Nestanak RSK ==
[[Datoteka:Takozvana Republika Srpska Krajina.JPG|mini|Isprave tzv. RSK izložene u Muzeju Oluje na kninskoj tvrđavi]]
Provođenjem Vancovog plana između vlada RSK i Srbije dolazi do razilaženja posebno u pogledu kako će se upravljati u RSK. Inače principjelni finansijer kao osnovni izvor oružja i goriva Srbija je pokušala da izvrši pritisak na rukovostvo RSK, međutim 26. februara 1992. [[Milan Babić]] biva smjenjivan zbog protivljenja sprovođenju Vancovog plana i lojalnost [[Slobodan Milošević|Slobodanu Miloševiću]], te njegovo mjesto zauzima [[Goran Hadžić]].