Razlika između verzija stranice "Giboni"

| boja = LightBluepink

Za razliku od "velikih majmuna", giboni ne prave gnijezda. Ali, kao i svi veliki majmuni i giboni su [[evolucija|evoluirali]] u [[rep |bezrepe]] majmune. Oni ispoljavaju vezanost [[spol]]nih parova, za razliku od većine velikih majmuna. Majstori su svog primarnog načina kretanja – brahijacije, njihajući se sa grane do grane i na udaljenostima do 15 m, pri brzinama do 55  km/h. Također mogu napraviti skokove dužine do 8 m i hodati dvonožno sa podignutim rukama za balansiranje. Oni su najbrži i najagilniji od svih stanovnika u krošnjama drveća – neletećih [[sisar]]a.

Krzno gibona je obično crno, sivo ili smeđe, ali često s bijelim biljezima na rukama, nogama i licu. Muški giboni ponekad dobijaju tamne mrlje na bijelim površinama da pokažu da su pogodan izbor za parenje. Neke vrste imaju proširene kese na grlu, koje se naduvavaju i služe za snažnije vibracije i odzvanjanje komora pri oglašavanju. Kod nekoliko [[vrsta]], ova struktura je ogromna – jednaka veličini glave ove životinje. Njihov glas je mnogo snažniji od bilo kog ljudskog pjevača, iako imaju, u najboljem slučaju, polovinu visine nekog muškarca.<ref>{{cite book|title=Organic Evolution|year=1921|publisher=The Macmillan Company|location=Newyork|pages=641–677|first=Richard Swann |last= Lull| chapter= Seventy Seven}}</ref>

Određivanje starosti evolucijske [[historija|historije]] ovoga roda je bilo veoma teško.<ref>Matsudaira K., Ishida T. (2010): Phylogenetic relationships and divergence dates of the whole mitochondrial genome sequences among three gibbon genera. Mol. Phylogenet. Evol.</ref> Najuvjerljivije dosadašnje procjene su odredile da se ''Nomascus'' iz zajedničke grupe sa drugim rodovima izdvojio prije oko 8 miliona godina, a ''Symphalangus '' i '' Hylobates '' prije oko 7 miliona godina. Na nivou vrste, '' Hylobates pileatus'' se udaljio od ''Hylobates lar'' i '' Hylobates agilis'' prije 3,9 miliona godina, a ''Hylobates lar'' i '' Hylobates agilis'' su bili razdvojeni prije 3,3 miliona godina.

[[Datoteka:Agilegibbon.jpg|mini|220px|Agila gibon, ''Hylobates agilis''.]]

* '''[[Familija]] [[Hylobatidae]]''': Giboni<ref>[http://gibbons.de/main/system/intro.html "Gibbon Systematics and Species Identification"]</ref> (web version)<ref>[http://gibbons.de/main/system/system.html#framework "Adopting a Systematic Framework"] Retrieved: 2011-04-05.</ref>

**** [[Sumatra|Sumatranski]]nski lar gibon, ''Hylobates l. vestitus''

Mnoge gibone je teško identificirati na osnovu boje krzna, tako da su identifikovani prema oglašavanju (''Hylobates lar'' × ''Hylobates muelleri'') ili [[genetika|genetičkim]] markerima. Ove [[Morfologija|morfološke]] nejasnoće dovele su do hibrida u zoološkim vrtovima. Zoološki vrtovi često primaju gibone nepoznatog porijekla i zbog toga se oslanjaju na morfološke varijacije ili oznake koje je nemoguće provjeriti da se odredi vrsta ili podvrsta. Tako se dešava da je uobičajeno da se [[jedinka|jedinke]] različitih [[vrsta]] gibona, koje su pogrešno identifikovane, smještaju zajedno. Interspecijski i intergenerički hibridi također se javljaju i u divljini, gdje se granice različitih kategorja međusobno preklapaju.

Giboni su društvene životinje, veoma su teritorijalni i brane svoje granice energičnim vizuelnim i vokalnim ispoljavanjem. Mogu se čuti i na razdaljini od oko 1 &nbsp;km, a u tome se udružuju u duet reprodukcijskog para, u čemu im se ponekad pridružuju i mladi. Kod većine vrsta, mužjaci, a u nekim također i ženke, pjevaju i solo da privuku parnjake, kao i kod obilježavanju svoje teritorije.<ref>{{cite journal |author=Clarke E, Reichard UH, Zuberbühler K |title=The Syntax and Meaning of Wild Gibbon Songs |journal=PLoS ONE |volume=1 |issue= 1|pages=e73 |year=2006 |pmid=17183705 |pmc=1762393 |doi=10.1371/journal.pone.0000073 |url= http://dx.plos.org/10.1371/journal.pone.0000073 |editor1-last=Emery |editor1-first=Nathan}}</ref> "Pjesma" se može koristiti za identifikaciju ne samo koja vrsta gibona pjeva, nego i područje iz kojeg dolazi.

Majstori su svog glavnog načina kretanja – brahijacije, njišući se od grane do grane na jednokratne udaljenosti do oko 15 m, pri brzinama i do 55 &nbsp;km/h. Kuglasti zglobovi omoguju im nenadmašnu brzinu i preciznost pri njihanju kroz drveće. Ipak, njihov način transporta može dovesti i do opasnosti kada grana pukne ili su dlanovi vlažni. Istraživači procjenjuju da većina gibona pati od prijeloma kosti – jednom ili više puta tokom života. Oni su najbrži i najagilniji od svih ne-[[sisar]]skih stanovnika u krošnjama stabla.