Razlika između verzija stranice "Rimska književnost"

Sredinom 3. st. p.n.e. Rimljani su krenuli u osvajačke ratove van [[Italija|Italije]]. Za vrijeme [[Rimska Republika|punskih ratova]] rimska kultura dolazi u dodir s kulturama drugih naroda na [[Mediteran|Sredozemlju]] koji na svim poljima umjetničkog stvaralaštva vrše snažan utjecajuticaj na Rimljane. Kad je krajem trećeg punskog rata osvojena [[Antička Grčka|Grčka]], helenizacija prodire u sve pore rimskog društva. Ona se naročito odražava u književnosti, koja dobija nov polet u kontaktu s vrhunskim ostvarenjima grčke književnosti. Njena raznolikost i visok umjetnički nivo podstiču rimske autore da na latinskom jeziku stvaraju iste književne oblike.

Razvoj rimske proze također pripada ovom razdoblju, premda ona nije dostigla onaj umjetnički nivo kao [[poezija]] i drama. Od proznih vrsta ističu se historiografija i govorništvo. Po uzoru na ''Anale'' koje su sastavljali svještenici, javljaju se u Rimu autori koji nastoje da opišu postanak i razvoj rimske države te svoja djela, pisana hronološki, također nazivaju ''Annāles'', pa se otuda nazivaju analistima. Oni se pojavljuju u doba punskih ratova i pišu na grčkom jeziku, s ciljem da grčkom svijetu, koji je pretežno stajao na strani Kartagine, predoče ciljeve rimske politike. Razlikujemo starije i mlađe analiste. Među prvima, od onih koji su pisali grčki, najpoznatiji je [[Kvint Fabije Piktor]] (''Quintus Fabius Pictor'', 3―2. stoljeće. p.n.e.), koji opisuje rimsku historiju od Enejinog dolaska u Italiju do kraja drugog punskog rata. Istu tematiku obradio je [[Marko Porcije Katon Stariji]] (''Marcus Porcius Cato Maior'', 234―149. p.n.e.), znameniti rimski državnik i cenzor. On je od starijih analista prvi pisao na latinskom jeziku. Njegovo historijsko djelo ''Postanci'' (''Origĭnes'', 7 knjiga), od kojeg su sačuvani samo fragmenti, obilovalo je i historijskom i geografskom građom. Od Katona nam je sačuvano prvo cjelovito prozno djelo rimske književnosti pod naslovom ''O poljoprivredi'' (''De agricultūra''). Katonu pripada važno mjesto i kao govorniku. On je bio ogorčeni protivnik širenja grčkih utjecajauticaja u Rimu i snažan zagovornik uništenja Kartagine. Svoje govore u [[senat]]u, bez obzira na to o kojem je predmetu izlagao, završavao je riječima: ''Cetĕrum censeo Carthagĭnem esse delendam''.

Burna društvena zbivanja krajem 2. i početkom 1. stoljeća p.n.e. u Rimu, kako na unutrašnjem planu (reforme braće Grakha, ustanci robova, građanski rat između Marija i Sule) tako i u spoljnoj politici (rat s Kimbrima i Teutoncima, rat s Jugurtom), doveli su do velikog procvata govorništva. Od prirodnog načina govorenja, čiji je glavni predstavnik bio Katon, u oblikovanju govora sve se više pažnje, pod utjecajemuticajem grčkih retorskih škola koje se otvaraju u Rimu, posvećuje umjetničkoj elegantnosti govora i nastupu samoga govornika. Znameniti su govornici bili braća [[Tiberije Sempronije Grakho]] (''Tiberius Sempronius Gracchus'') i [[Gaj Sempronije Grakho]] (''Gaius Sempronius Gracchus''), te [[konzul]]i [[Marko Antonije]] (''Marcus Antonius'') i [[Lucije Licinije Kras]] (''Lucius Licinius Crassus'').

Od proznih književnih rodova vrhunac dostiže govorništvo, čemu su doprinijela društvena previranja nakon Suline diktature koja će dovesti do propasti republike. Najveći rimski govornik, po kojem ovo doba i nosi ime, bio je [[Ciceron|Marko Tulije Ciceron]] (''Marcus Tullius Cicĕro'', 106―43. st. e.), rodom iz Arpina. Ravoj latinskog jezika i stila dostigao je u Ciceronu svoj vrhunac. Nijedan rimski autor nije na europsku kulturu sve do naših dana izvršio tako veliki utjecajuticaj kao Ciceron. Kao književnik svestranih interesa ostavio je opus koji se dijeli u četiri grupe: 1. govori, 2. retorska djela, 3. filozofska djela i 4. pisma.

Pod utjecajemuticajem aleksandrijske poezije, koja je grčkom epu Homerovog tipa suprotstavila manje pjesničke forme, obrazovala se u Rimu grupa pjesnika koji su se svojim estetskim stavovima suprotstavljali starim rimskim epičarima, prvenstveno Eniju, i koji su se nazivali novi pjesnici (poētae novi), a prema grčkom obliku ''neóteroi'' ("noviji") obično ih zovemo "neoterici". Najveći među njima bio je [[Gaj Valerije Katul]] (''Gaius Valerius Catullus'', oko 83―54. p.n.e.), rodom iz Verone, od koga je sačuvana zbirka od 116 pjesama u različitim metrima. Osim dvije veće elegije, brojnih manjih, te oštrih, lično intoniranih epigrama, pa pjesama prijateljima, gozbenih pjesama i sl., najveći i najvredniji dio čine pjesme s ljubavnom tematikom. Kroz njih možemo pratiti uspon i pad Katulove ljubavi prema Klodiji, ženi iz visokog društva koju pjesnik zove Lezbijom, prema ostrvu Lezbosu ― domovini najveće grčke pjesnikinje [[Sappho]]. Subjektivna Katulova [[lirika]] predstavlja novinu u rimskoj književnosti i snažno će utjecati na kasniji razvoj pjesništva. Važnost Katula je i u tome što je u rimsku poeziju unio neke grčke metričke oblike i što je, ugledajući se na aleksandrijske pjesnike, veliku pažnju posvećivao brižljivo dotjeranom izrazu, čime je obogatio pjesnički jezik.

Mecenatovom krugu pripadao je prvi veliki pjesnik ovoga doba i jedan od najvećih pjesnika rimske i svjetske književnosti [[Vergilije|Publije Vergilije Maron]] (''Publius Vergilius Maro'', 70―19. p.n.e.), rodom iz okoline Mantue. Mladalačka zbirka pjesama, od kojih neke nisu njegove, poznata pod naslovom ''Vergilijev dodatak'' (''Appendix Vergiliāna''), pokazuje još očigledan utjecajuticaj neoterika. Prvo djelo koje ga je proslavilo bile su ''Pastirske pjesme'' (''Bucolĭca'' ili ''Eclŏgae''), zbirka od deset idila sastavljenih po ugledu na grčkog pjesnika Teokrita. Bukolska poezija prikazuje ljubavne doživljaje pastira i slavi seoski život. Ali za razliku od Teokrita, kod kojega su lica pravi pastiri, u Vergilijevim se pastirima većinom skrivaju ličnosti iz tadašnjeg rimskog života, kroz čija se osjećanja prelamaju burna zbivanja iz građanskih ratova četrdesetih godina 1. st. p.n.e.. Te su pjesme, dakle, alegorije, a pejzaž legendarne Arkadije samo je pjesnikovo utočište od burnih političkih zbivanja.

Posljednje, najveće i najpoznatije Vergilijevo djelo jeste ep ''[[Eneida]]'' (''Aenēis'') u dvanaest knjiga. U njemu je opjevana priča o trojanskom junaku Eneji, koji po zadatku bogova dolazi u Italiju u Lacij i nakon pobjede nad rutulskim kraljem Turnom u zajednici sa starosjediocima osniva novu postojbinu i tako postaje praotac Rimljana. Koristeći se ovom temom Vergilije, spajajući mit sa savremenošću, uzvisuje rod Julijevaca, koji navodno potiče od Enejinog sina Jula, te pjeva o slavi rimskoga naroda. Veliki Homerov utjecajuticaj vidi se u obradi pojedinih epizoda i likova, u izboru pojedinih riječi i naročito u kompoziciji epa (1―6. knjiga prema [[Odiseja|''Odiseji'']], 7―12. knjiga prema [[Ilijada|''Ilijadi'']]). Vergilije je rano postao školski pisac, a njegov utjecajuticaj na razvoj europskog pjesništva bio je ogroman.

Ovidije u rimskom pjesništvu prednjači u nekoliko stvari. On je najplodniji rimski pjesnik, za života najčitaniji, i umjetnik koji je stvorio metrički najsavršenije stihove. Uz Vergilija i Horacija imao je najveći utjecajuticaj na razvoj europske poezije, naročito ljubavne.