Razlika između izmjena na stranici "Sunčev vjetar"

Dodano 18 bajtova ,  prije 1 godinu
m
ISBN magic link > {{ISBN}}; razne ispravke
(Rescuing 1 sources and submitting 0 for archiving.) #IABot (v2.0)
m (ISBN magic link > {{ISBN}}; razne ispravke)
[[Datoteka:Magnetosphere rendition.jpg|mini|320px|Magnetosfera štiti Zemljinu površinu od naelektriziranih čestica solarnog vjetra.]]
'''Sunčev ili solarni vjetar''' je struja električki nabijenih čestica koje su izbačene iz gornje atmosfere [[Sunce|Sunca]]. Uglavnom se sastoje od [[elektron]]a i [[proton]]a čija je energija između 20 i 100 k[[Elektronvolt|eV]]. Njihova temperatura, kao i brzina, s vremenom se mijenja. Te čestice mogu izbjeći Sunčevu gravitaciju jer imaju vrlo veliku [[kinetička energija|kinetičku energiju]] i zbog visoke temperature u koroni.
 
Sunčev vjetar stvara [[Heliosfera|heliosferu]], ogroman prostor međuplanetarne materije koja okružuje Sunčev sistem. On stvara i [[geomagnetska oluja|geomagnetske oluje]] koje mogu ometati električnu mrežu na [[Zemlja (planeta)|Zemlji]], [[Polarna svjetlost|polarnu svjetlost]] i rep [[kometa]] koji sadrži [[Plazma|plazmu]] i uvijek je okrenuta u smjeru od Sunca.
[[Norveška|Norveški]] fizičar Kristian Birkeland je posmatrao polarnu svjetlost i primijetio je da je ona stalna i bez prekida. Zaključio je da je Zemlja stalno bombardovana sa “zracima električkih čestica koje dolaze sa Sunca”. [[1916]]. godine on je prvi uspješno predvidio da “Sunčevi zraci nisu ni negativne ni pozitivne, već i jedno i drugo”. Time je objasnio da se Sunčev vjetar sastoji od negativnih elektrona i pozitivnih iona.<ref name=meyer-vernet/>
 
[[1959]]. godine je sovjetski satelit [[Luna 1]] prvi uočio Sunčev vjetar i mjerio njegovu jačinu.<ref>[Brian Harvey, ''Russian planetary exploration: history, development, legacy, prospects''. Springer, 2007, str. 26. {{ISBN |0-387-46343-7}}]</ref><ref>[http://www.daviddarling.info/encyclopedia/L/Luna.html David Darling, ''Internet Encyclopedia of Science''.]</ref> Godine 1990. svemirska letjelica [[SOHO]] je primijetila da Sunčev vjetar proizilazi sa Sunčevih polova i da se ubrzava puno brže od modela termodinamičkog širenja.
 
==Emisija==
Na Sunčevoj koroni čestice plazme se griju i preko 1.000.000 K. Kao rezultat termičkog sudaranja, srednja brzina čestica je oko 145 &nbsp;km/s, što je daleko ispod Sunčeve [[Brzina oslobađanja|brzine oslobađanja]] od 618 &nbsp;km/s. Ipak, neke od čestica dostignu brzinu od 400 &nbsp;km/s, što im omogućava da putuju sa Sunčevim vjetrom. Kod iste temperature, elektroni, budući da su puno manji, prvi dostignu brzinu oslobađanja, a zatim prave električno polje koje dalje ubrzava ione koji putuju dalje od Sunca.
 
Ukupan broj čestica koje putuju sa Sunca sa Sunčevim vjetrom je oko 1.3×10<sup>36</sup> u sekundi ili oko 6,7 miliona tona na sat.<ref>{{cite book
| year=1995 | title=An Introduction to Modern Astrophysics
| edition=revised 2nd | publisher=Benjamin Cummings
| isbn=0201547309 }}&mdash;p. 409</ref> <ref>{{cite book
| first=Carolus J. | last=Schrijver
| coauthors=Zwaan, Cornelis | year=2000
| title=Basics of the Solar Wind
| publisher=Cambridge University Press
| isbn=0521814200 }}</ref>
 
==Sastavni dijelovi==
Sunčev vjetar se može podijeliti na '''spori''' Sunčev vjetar i '''brzi''' Sunčev vjetar. Spori Sunčev vjetar ima [[Brzina|brzinu]] od oko 400 &nbsp;km/s, temperaturu od oko 1.4–1.6×10<sup>6</sup> K i sastav koji je sličan [[Korona|koroni]].<ref>{{cite journal
| last=Feldman | first=U.
| coauthors=Landi, E.; Schwadron, N. A.
| year=2005 | volume=110
| issue=A7 | pages=A07109.1&ndash;A07109.12
| doi=10.1029/2004JA010918 }}</ref> S druge strane, brzi Sunčev vjetar ima brzinu oko 750 &nbsp;km/s, nižu temperaturu oko 8×10<sup>5</sup> K i ima sastav kao [[fotosfera]]. Spori Sunčev vjetar je duplo gušći.
 
Spori Sunčev vjetar izgleda da potiče iz Sunčevog ekvatorijalnog pojasa, koji se još zove i “strujni” pojas, i to za vrijeme Sunčevog minimuma.<ref>{{cite book
| last=Harra | first=Louise
| coauthors=Milligan, Ryan; Fleck, Bernhard
| date=April 2,. 4. 2008
| url=http://www.esa.int/esaSC/SEMJQK5QGEF_index_0.html
| title=Hinode: source of the slow solar wind and superhot flares
| publisher=ESA
| accessdate=7. 5. 2008-05-07
}}</ref> Za vrijeme Sunčevog maksimuma uglavnom ide sa polova. Brzi Sunčev vjetar polazi iz koronalnih šupljina, koje su područja otvorenog magnetskog polja i ima ih najviše na polovima.<ref>{{cite journal
| last=Hassler | first=Donald M.
 
== Koronarno izbacivanje mase ==
I spori i brzi Sunčev vjetar mogu biti ometeni sa koronarnim izbacivanjem mase, koji se popularno naziva i “Sunčeva oluja”. Koronarno izbacivanje mase može biti povezano sa [[Sunčeva baklja|Sunčevim bakljama]]. Kod brzih koronalnih izbacivanja mase dolazi do udarnih valova koji dodatno ubrzavaju protone i elektrone.
 
Kada koronarno izbacivanje mase udari u Zemljinu [[Magnetosfera|magnetosferu]], dolazi do privremene promjene Zemljinog magnetnog polja, što dovodi do male promjene smjera [[kompas]]a i induciranja velike električne struje na Zemlji, što nazivamo [[geomagnetna oluja]]. Koronarno izbacivanje mase može stvoriti ponovno magnetsko povezivanje, izdužujući magnetski rep na noćnoj strani Zemlje. Kada se magnetosfera Zemlje ponovo magnetski poveže na noćnoj strani Zemlje, ona oslobađa snagu od nekoliko milijardi kW, koja povratno djeluje na gornju Zemljinu atmosferu.
72.068

izmjena