Razlika između verzija stranice "Ante Pavelić"
| [nepregledana izmjena] | [pregledana izmjena] |
Uklonjeni sadržaj Dodani sadržaj
USTASA oznake: mobilno uređivanje mobilno veb-uređivanje |
m Vraćene izmjene korisnika 31.223.156.140 (razgovor) na posljednju izmjenu korisnika AnToni oznaka: vraćanje |
||
Red 1:
{{Nedostaju izvori}}
{{Infokutija politički vođa
|ime = Ante Pavelić
|slika = Ante Pavelić.jpg
|redoslijed = Poglavnik [[Nezavisna država Hrvatska|Nezavisne države Hrvatske]]
|vrijeme_na_vlasti = 1943–1945.
|prethodnik =
|nasljednik =
|redoslijed2 = 1. premijer Nezavisne države Hrvatske
|vrijeme_na_vlasti2 = 1941–1943.
|prethodnik2 =
|nasljednik2 = Nikola Mandić
|redoslijed3 =
|vrijeme_na_vlasti3 =
|prethodnik3 =
|nasljednik3 =
|datum_rođenja = [[14. juli]] [[1889]], [[Bradina]]
|datum_smrti = {{Datum smrti i godine|1959|12|28|1889|07|14}}
|puno_ime =
|nacionalnost = [[Hrvat]]
|politička_stranka =
|supruga =
|djeca =
|obrazovanje =
|vjera = [[Rimokatoličanstvo]]
|potpis =
|web_stranica =
}}
'''Ante Pavelić''' (14. juli 1889 – 28. decembar 1959) bio je hrvatski [[Fašizam|profašistički]] političar, [[Ratni zločin|ratni zločinac]] <ref>Paul Hockenos, [http://books.google.hr/books?id=e4pAs4JYSAMC&pg=PA40&redir_esc=y#v=onepage&q&f=false ''Homeland calling : exile patriotism and the Balkan wars''], Ithaca : Cornell University Press, 2003., ISBN 0-8014-4158-7, str. 40.</ref>, poglavnik [[NDH]], osnivač i vođa fašističkog [[Ultranacionalizam|ultranacionalističkog]] [[Ustaše|Ustaškog pokreta]].
== Porijeklo ==
Line 5 ⟶ 33:
Osnovnu školu pohađao je u raznim mjestima po [[Bosna i Hercegovina|Bosni i Hercegovini]], zavisno gdje je radio njegov otac. Gimnaziju pohađa u [[Travnik|Travniku]], [[Senj|Senju]], [[Karlovac|Karlovcu]] i [[Zagreb|Zagrebu]], gdje je [[1910]]. godine i maturirao. Za vrijeme [[gimnazija|gimnazije]] pristupa Hrvatskoj stranci prava (HSP). Nakon mature upisuje se na Pravni fakultet u Zagrebu. Pravo je diplomirao [[1914]]. godine, a već [[1915]]. godine stiče naslov doktora prava. U razdoblju od [[1915]]. do [[1918]]. godine radio je kao ovlašćeni notar u advokatskom notarijatu A. Horvata, predsjednika HSP-a. Nakon završene stručne prakse ([[1918]].) radi kao samostalni advokat. U tom periodu sklapa brak s Marijom s kojom dobija troje djece: sina Velimira i kćerke Mirjanu i Višnju.
== Politička aktivnost ==
[[1918]]. godine ulazi u vodstvo Hrvatske stranke prava. Prvo je bio član Poslovnog odbora, potom tajnik i nakon toga podpredsjednik stranke. Tri godine nakon učlanjenja ([[1921]].) izabran je za poslanika u gradskoj skupštini grada Zagreba.
[[1927]]. izabran je za zagrebačkog pokrajinskog zastupnika, a u junu iste godine predstavljao je zagrebačku općinu na evropskom kongresu gradova u [[Pariz|Parizu]]. Na povratku u [[Rim|Rimu]] je izaslaniku italijanske vlade Davanzatiju u ime HSP-a predao promemoriju u kojoj se [[Italija|Italiji]] nudi saradnja u rušenju [[Jugoslavija|Jugoslavije]]. U skladu s tim očekuje italijansku pomoć u uspostavi i zaštiti hrvatske države. Italijani su u Paveliću i Ustaškom pokretu vidili sredstvo da se domognu Dalmacije. Italija ga je vadila na površinu samo kada bi se zaoštrili odnosi s [[Kraljevina Jugoslavija|Kraljevinom Jugoslavijom]]. Mussolini i Pavelić osobno nikada nisu bili u dobrim odnosima.
Na parlamentarnim izborima [[1927]]. godine izabran je, zajedno s Trumbićem, za zastupnika na listi Hrvatskog bloka. U svojim govorima u beogradskoj skupštini istupio je protiv [[Velika Srbija|velikosrpske politike]] i izjašnjavao se za hrvatsku samostalnost i nezavisnost. Unutar stranke posebno se posvetio radu s omladinom te pokrenuo listove "Starčević" i "Kvaternik". Poslije atentata na prvake Hrvatske seljačke stranke [[1928]]. godine pristupa Seljačko-demokratskoj koaliciji. Tada pokreće list "Hrvatski domobran" s programom ostvarenja samostalne hrvatske države, a [[1. oktobar|1. oktobra]] [[1929]]. godine osniva istoimenu paravojnu organizaciju.
== Emigracija ==
Nakon proglašenja šestojanuarske diktature [[1929]]. godine odlazi u emigraciju. Prvo odlazi u [[Beč]], zatim s Gustavom Perčecom u [[Budimpešta|Budimpeštu]], te u [[Sofija|Sofiju]]. U [[Sofija|Sofiji]] [[20. april|20. aprila]] [[1929]]. godine s vođama makedonske emigracije i vođom VMRO-a (Vantrašna makedonska revolucionarna organizacija) Veličkom Georgijevim potpisuje deklaraciju o uzajamnoj pomoći [[Makedonci|Makedonaca]] i [[Hrvati|Hrvata]] u rušenju Jugoslavije i stvaranju samsotalnih država [[Hrvatska|Hrvatske]] i [[Makedonija|Makedonije]]. Istovremeno u [[Beograd|Beogradu]] ga je Sud za zaštitu države [[17. juli|17. jula]] [[1929]]. godine osudio na smrt u odsutnosti.
U [[Italija|Italiji]], potkraj [[1930]]. osniva tajnu revolucionarnu nacionalističku organizaciju "Ustaša - hrvatska revolucionarna organizacija" (UHRO) s ciljem razbijanja Jugoslavije i uspostave nezavisne Hrvatske uz pomoć Italije. Tada uzima naslov [[poglavnik|poglavnika]], a ustaški pokret organizira na vojnim i urotničkim načelima. U drugoj polovini [[1931]]. godine u Italiji osniva prvi logor za vojnu obuku u mjestu Bovegno u pokrajini [[Brescia]], te inicira osnivanje drugih takvih logora u [[Italija|Italiji]] i [[Mađarska|Mađarskoj]].
U Glavnom ustaškom stanu [[1. juli|1. jula]] [[1933]]. godine obznanjuje načela ustaškog pokreta u 17 tačaka, a kao cilj pokreta ističe uspostavu samostalne i nezavisne hrvatske države na čitavom njenu historijskom i etničkom području, što se ima pravo provesti svim sredstvima, pa i silom oružja. U skladu sa deklariranim načelima inicira i organizira propagandne akcije, atentate i diverzije.
[[1932]]. organizira Velebitski ustanak, a [[1934]]. godine atentat u [[Marseille|Marseilleu]]. Stoga je ponovno osuđen na smrt u odsutnosti. Nakon [[Marsejski atentat|marsejskog atentata]], pod pritiskom [[Francuska|Francuske]], italijanske ga vlasti [[17. oktobar|17. oktobra]] [[1934]]. godine hapse i zatvaraju u [[Torino|Torinu]] gdje ostaje u zatvoru sve do [[1936]]. godine.
Do kraja oktobra [[1936]]. godine dovršava opširni elaborat za njemačko Ministarstvo vanjskih poslova pod naslovom "Hrvatsko pitanje". Nakon približavanja Jugoslavije i Italije te sporazuma Ciano - Stojadinović, [[1. april|1. aprila]] [[1937]]. godine izdaje odredbu kojom razrješava ustaše djelatne službe i raspušta sve logore na području Italije. U skladu s tim ustaše su raseljene i izolirane po cijeloj Italiji, a on je interniran u [[Siena|Sieni]] do [[1939]]. godine.
Nakon pada Milana Stojadinovića, te italijanske okupacije [[Albanija|Albanije]] i priprema za napad na [[Jugoslavija|Jugoslaviju]], poziva ga italijanski ministar vanjskih poslova Ciano ([[23. januar|23. januara]] [[1940]].) i dogovara s njim plan akcije koji uključuje podizanje ustanka u Hrvatskoj, italijansku vojnu intervenciju, uspostavu nezavisne Hrvatske pod italijanskom zaštitom i njen ulazak u monetarnu i carinsku, zatim i u personalnu uniju s Italijom.
Nakon beogradskih događanja [[27. mart|27. marta]] [[1941]]. godine prvi ga put prima [[Benito Mussolini|Mussolini]] ([[29. mart|29. marta]]), a kada je [[Slavko Kvaternik]] u njegovo ime proglasio [[NDH|Nezavisnu Državu Hrvatsku]] (NDH) [[10. april|10. aprila]] [[1940]]., ponovo ga prima Mussolini dan kasnije, tj. [[11. april|11. aprila]] i odobrava mu ulazak u Hrvatsku. Na čelu grupe ustaša vratio se u Hrvatsku i preuzeo vlast.
== NDH i Drugi svjetski rat ==
| |||