Razlika između verzija stranice "NATO"
| [nepregledana izmjena] | [nepregledana izmjena] |
Uklonjeni sadržaj Dodani sadržaj
Red 96:
== Historija ==
[[Datoteka:Map of NATO chronological.gif|mini|
Neposredno nakon okončanja [[Drugi svjetski rat|Drugog svjetskog rata]] Evropa se našla raspolovljena na dva ideološka bloka, [[Kapitalizam|kapitalistički]], i [[Komunizam|komunistički]] pod utjecajem [[Sovjetski Savez|Sovjetskog Saveza]]. I dok se [[Moskva]] tijekom 1945. i 1946. djelomično suzdržavala od otvorenog političkog djelovanja, u državama u kojima je imala utjecaj, tijekom 1947., a posebno 1948., postalo je jasno da se sovjetska vojska, ne samo nema namjeru povući, već da ima namjeru krenuti i dalje.
U ratom razrušenoj [[Evropa|Evropi]] širenje komunističke ideologije moglo se ostvariti na dva načina. Prvi je bio izazivanje "spontanih" revolucija nezadovoljnih radničkih masa, predvođenih komunističkim partijama. Iako je bilo nekoliko pokušaja, najveći je uspjeh ostvaren u [[Grčka|Grčkoj]], gdje je 1946. započeo [[građanski rat]], predvođen tamošnjom komunističkom partijom. Iako su grčke snage do kraja 1949. uspjele ugušiti pobunu, bilo je očito kako bi se u osiromašenoj Evropi ideje komunizma lako mogle proširiti. Zbog toga je u srpnju 1947. pokrenut Plan evropske obnove, poznatiji kao [[Marshallov plan|Maršalov plan]]. U naredne će četiri godine [[Sjedinjene Američke Države]] evropskim državama dati pomoć u vrijednosti oko 13 milijardi američkih dolara.
Drugi način širenja komunizma bio je znatno opasniji. Naime, neposredno nakon okončanja Drugog svjetskog rata, SAD-e i skoro sve europske države, barem one koje nisu pale pod sovjetski utjecaj, provele su masovnu demobilizaciju vojnih snaga i otkazale narudžbe oružja i vojne opreme. S druge strane, [[Sovjetski Savez]] nije izvršio smanjivanje oružanih snaga, već ih je nastavio intenzivno jačati, kako brojčano tako i tehnički. Nakon što su učvrstili okupacije istočnoevropskih država, 24. juna 1948. započela je blokada zapadnog [[Berlin|Berlina]]. Bio je to početak najveće političke krize od okončanja [[Drugi svjetski rat|Drugog svjetskog rata]] i trajat će sve do 11. maja 1949. Berlinska blokada s jedne je strane ubrzala stvaranje [[Savezna Republika Njemačka|Savezne Republike Njemačke]], a s druge, formiranje velikog obrambenog saveza koji će [[Zapadna Evropa|Zapadnu Evropu]] štititi od sovjetske invazije.
Svojevrstan početak bio je Briselski sporazum kojem su 17. marta pristupile [[Belgija]], [[Francuska]], [[Luksemburg]], [[Holandija]] i [[Velika Britanija]]. Cilj je bio razvijanje zajedničkih sustava obrane i jačanje međusobnih veza kako bi se zajednički oduprle ideološkim, političkim i vojnim prijetnjama nacionalnoj sigurnosti. Znajući da njihovi gospodarski i vojni kapaciteti nisu dostatni da ih obrane od sovjetske prijetnje, ove su države odmah započele i pregovore sa Sjedinjenim Američkim Državama i [[Kanada|Kanadom]] s ciljem stvaranja novog vojnog saveza, utemeljenog na zajedničkim obvezama i sigurnosnim jamstvima Evrope i [[Sjeverna Amerika|Sjeverne Amerike]]. Države potpisnice Briselskog sporazuma pozvale su [[Danska|Dansku]], [[Island]], [[Italija|Italiju]] i [[Portugal]] da se uključe u taj proces. Dvanaest država s obje strane [[Atlantski okean|Atlantskog oceana]] 4. aprila 1949. godine u [[Washington|Washingtonu]] su potpisale Sjevernoatlantski ugovor, uspostavivši savez kako bi se suprotstavile prijetnjama iz komunističkog dijela svijeta, te sprječavanje širenja komunizma na ostali dio Evrope. Države potpisnice obvezale su se na međusobnu obranu u slučaju vojne agresije na bilo koju državu članicu. Tako je stvorena Organizacija Sjevernoatlantskog ugovora (NATO).
S vremenom je sve više zemalja pristupalo Savezu, prepoznajući u njemu mogućnost obrane slobode te očuvanja stabilnosti i napretka.
Red 109:
Tako se NATO-u 1952. godine pridružuju [[Grčka]] i [[Turska]], tri godine kasnije, 1955., i [[Savezna Republika Njemačka]], a 1982. [[Španija]]. Sigurnost koju jamči NATO savez omogućila je mir i stabilnost kojima se, kao temeljnim preduvjetima, stvarao temelj evropske ekonomske suradnje i integracije.
Ne želeći svoje oružane snage, a prije svega nuklearno oružje, staviti pod nadzor NATO saveza, francuski je predsjednik Charles de Gaulle u februaru 1966. povukao Francusku iz zajedničkog zapovjedništva NATO saveza, te od tada nije sudjelovala u akcijama planiranja, obuke i vođenja zajedničkih operacija. Ostala je tek u političkim strukturama (Sjevernoatlantsko vijeće). Bio je odraz de Gaulleve želje da [[Francuska]] ima središnje mjesto u formiranju evropske politike, kako se više nikad ne bi ponovila 1914. i 1939. godina. Međutim, zbog promjena političkih odnosa u Evropi, ali i u svijetu temeljito drukčijih u odnosu na šezdesete godine prošlog vijeka, francuski predsjednik Nicolas Sarkozy odlučio da se Francuska vrati i u vojne strukture Saveza.
Padom [[Berlinski zid|Berlinskog zida]] NATO se našao pred novim izazovom. Prestao je postojati [[Varšavski pakt]], a raspao se i [[Sovjetski Savez]]. U vrijeme bipolarne podijele svijeta uloga i zadaće NATO-a bile su jasne i povijesno opravdane. Završetkom gotovo polustoljetnog neprijateljstva, neki su analitičari smatrali kako NATO više ne treba postojati te kako bi se troškovi ulaganja u naoružanje mogli znatno smanjiti. Mnoge države članice smanjile su financijska davanja za obranu, ali ubrzo se pokazalo kako se trajni mir na evropskom kontinentu nije ostvario.
Na području bivšeg Sovjetskog Saveza izbilo je nekoliko regionalnih sukoba koji su uglavnom nastali zbog etničkih netrpeljivosti. Sukobi u jugoistočnoj Evropi također su znatno poremetili sliku o Evropi kao prostoru mira i suradnje, a postojao je i opravdan strah od širenja tih sukoba. Tada su države članice Sjevernoatlantskog saveza shvatile da je i dalje potrebno njihovo djelovanje kroz kolektivnu obranu i sigurnost u postkomunističkoj Evropi.[[Datoteka:History of NATO enlargement.svg|mini|desno|400px|Zemlje članice NATO-a, po godinama ulaska u članstvo]]Danas se smanjila opasnost od konvencionalnog vojnog sukoba i masovne uporabe teško naoružanih postrojbi, ali, pojavili su se novi izazovi koji sve članice stavljaju pred nove dileme na koje treba pronaći adekvatan odgovor. Nove su prijetnje po naravi drukčije od onih iz doba Hladnog rata. Nove su zadaće NATO borba protiv novih prijetnji: terorizma, proizvodnje i proliferacije oružja za masovno uništenje, opasnosti koje prijete iz takozvanih neuspjelih ili slabih država te mora djelovati preventivno kako bi se u budućnosti spriječile takve opasnosti. Posljednjih godina NATO uspostavlja načine borbe protiv suvremenih opasnosti koje ugrožavaju sigurnost i stabilnost. Upravljanje krizom ("''crisis management''") i mirovne operacije za očuvanje i održavanjem mira ("''peacekeeping''" i "peace-support") neki su od načina djelovanja suvremenog Sjevernoatlantskog saveza u odgovoru na nove izazove.
Red 122:
== Zemlje kandidati i partnerstva ==
[[Datoteka:NATO enlargement.svg|mini|{{Legenda|darkblue|Države članice NATO - a}}{{Legenda|blue|Kandidati}}{{Legenda|GREEN|Dodijeljena pozivnica}}{{Legenda|RED|Nije planirano pristupanje}}{{Legenda|#918a6f|Stav za pridruživanje nepoznat}}|279x279piksel]][[Sjeverna Makedonija]] potpisala je protokol o pristupanju NATO-u 6. februara 2019. [[Bosna i Hercegovina]] je jedina druga država s Akcionim planom za članstvo, koji je zajedno s Gruzijom na sastanku Sjevernoatlantskog vijeća 7. decembra 2011. godine proglašen NATO-om „zemlje aspirante“.Ukrajina je prepoznata kao zemlja aspirantica nakon ukrajinske revolucije 2014. godine.
{| class="wikitable"
|+
!Država
![[Partnerstvo za mir]]
!'''Individualni partnerski akcioni plan'''
!Intenzivirani dijalog
!Akcioni plan za članstvo
!Pristupni protokol
|-
|{{ZID|Bosna i Hercegovina}}
|Decembar 2006
|Septembar 2008
|April 2008
|Decembar 2018
|
|-
|{{ZID|Sjeverna Makedonija}}
|Novembar 1995
|
|
|April 1999
|Februar 2019
|-
|{{ZID|Srbija}}
|Decembar 2006.
|Januar 2015
|April 2008
|
|
|-
|{{ZID|Gruzija}}
|Mart 1994
|Oktobar 2004
|Septembar 2006
|
|
|-
|{{ZID|Armenija}}
|Oktobar 1994
|Decembar 2005
|
|
|
|-
|{{ZID|Azerbejdžan}}
|Maj 1994
|Maj 2005
|
|
|
|-
|{{ZID|Kazahstan}}
|Maj 1994
|Januar 2006
|
|
|
|-
|{{ZID|Moldavija}}
|Mart 1994
|Maj 2006
|
|
|
|-
|{{ZID|Ukrajina}}
|Februar 1994
|Novembar 2002
|April 2005
|
|
|-
|{{ZID|Rusija}}
|1994
|
|
|
|
|}
=== Zemlje kandidati ===
====== Sjeverna Makedonija ======
{{Glavni|Pristupanje Sjeverne Makedonije NATO-u}}
Pregovore oko pristupanja [[Sjeverna Makedonija|Sjeverne Makedonije]] ovoj vojnoj organizaciji je do 2019. blokirala [[Grčka]] zbog spora oko naziva države Makedonije. Grčka i Sjeverna Makedonija su u junu 2018. postigle dogovor oko budućeg naziva države čime je otvoren put ka članstvu Sjeverne Makedonije u NATO-u. 2. februara 2019. Jens Stoltenberg je izjavio da će članice saveza potpisati protokol o pristupanju Sjeverne Makedonije NATO savezu.
Sjeverno makedonski premijer Zoran Zaev, zajedno s generalnim sekretarom NATO-a Jensom Stoltenbergom, u Skoplju 3. juna 2019., izjavio je da očekuje da će proces ratifikacije biti gotov do kraja oktobra.Međutim, od decembra, pristupni protokol nije dovršen, iako je NATO uvjeravao Sjevernu Makedoniju da je proces ratifikacije "dobro na putu". Očekuje se da će Sjeverna Makedonija pristupiti NATO-u početkom 2020., a savez će javno uvjeriti da će njegovo pristupanje krenuti dalje
====== Bosna i Hercegovina ======
{{Glavni|Pristupanje Bosne i Hercegovine NATO-u}}
Prva konkretna stvar koju je Bosna i Hercegovina preduzela na putu pristupanju NATO-u je pridruživanju programu NATO-a Partnerstvo za mir kojw se desilo decembra 2006. godine. Nakon toga potpisan je i sporazum o sigurnosnoj saradnji u martu 2007. Bosna i Hercegovina je nastavila put ka pristupanju NATO-u potpisivanjem Individualnog partnerskog akcionog plana u januaru 2008. Tada je pokrenut proces intenziviranog dijaloga na samitu NATO-a održanom u [[Bukurešt|Bukureštu]] 2008. godine. Bosna i Hercegovina je pozvana da se pridruži Jadranskoj povelji kandidata za NATO 25. septembra 2008. U novembru 2008. godine, u zajedničkom saopćenju ministra odbrane BiH i kancelarije Misije NATO-a u Sarajevu, predloženo je da se Bosna i Hercegovina pridruži NATO-u do 2011. godine, ako se nastavi sa reformama koje su do tada učinjene u oblasti odbrane.
Bosna i Hercegovina službeno je pozvana da se pridruži Akcijskom planu za članstvo za 2010. godinu. Godine 2018. ministri vanjskih poslova NATO-a odlučili su da je NATO spreman prihvatiti podnošenje prvog godišnjeg nacionalnog programa Bosne i Hercegovine.19.novembra 2019 je dogovoreno slanje Programa reformi u sjedište NATO-a
=== Odnosi i partnerstva ===
====== Srbija ======
{{Glavni|Odnosi Srbije i NATO-a}}
Republika Srbija je decembra 2006. pristupila NATO programu [[Partnerstvo za mir]] (PzM). [[Srbija]] je izabrala ovu partnersku saradnju kao optimalan vid za ostvarenje svojih bezbjednosnih ciljeva – unapređenje odbrambenih sposobnosti uz zadržavanje vojne neutralnosti. Program PzM je za svaku zemlju učesnicu individualan i specifičan. Politički okvir koji okuplja sve države članice NATO i učesnice programa [[Partnerstvo za mir]] je političko-bezbjednosni forum Savjet euroatlantskog partnerstva (eng. Euro-Atlantic Partnership Council - EAPC).
Odnosi Republike Srbije i NATO su u mnogo čemu specifični - rezultat su i refleksija historijskih okolnosti, događaja iz nedavne prošlosti i otvorenih aktuelnih pitanja. Pozicija NATO prema pitanju [[Kosovo|Kosova]], odnosno činjenica da je većina država članica Alijanse priznala jednostrano proglašlenu nezavisnost [[Kosovo|Kosova]], kao i učešće NATO/KFOR u formiranju nelegalnih, tzv. [[Sigurnosne snage Kosova|Kosovskih bezbjednosnih snaga]], opterećuje i neminovno se odražava na trenutni nivo odnosa Republike Srbije i NATO.
Uporedo sa unapređivanjem odnosa sa relevantnim strukturama NATO, Republika Srbija razvija raznovrsnu bilateralnu saradnju u političko-bezbjednosnoj oblasti sa državama članicama NATO i Partnerstva za mir. Ova saradnja čini važan segment ukupnih odnosa Republike Srbije sa NATO. Trenutni nivo bilateralne saradnje sa pojedinim državama u značajnoj mjeri određen je njihovim stavom prema jednostrano proglašenoj nezavisnosti Kosova.
Početkom 2015. godine Srbija je potpisala individualni partnerski akcioni plan
====== Moldavija ======
{{Glavni|Odnosi Moldavije i NATO-a}}
[[Datoteka:Stamp of Moldova 302.gif|mini|Snegur i Wörner potpisali su 16. marta 1994. godine [[Partnerstvo za mir]]]]
Godine 1992, [[Moldavija]] se pridružila Vijeću euroatlantskog partnerstva,.Moldavija se pridružila [[Partnerstvo za mir|Partnerstvu za mir]] 16.marta 1994. Partnerstvo za mir je potpisao Mircea Snegur i Manfred Wörner. Vladimir Voronjin posjetio sjedište NATO-a u Bruxellesu 23. juna 2003. godine, 7. juna 2005, 22. juna 2006. godine, 18. juna 2007. godine i 5. decembra 2007. Na summitu u Istanbulu 2004. godine, NATO je prihvatio rusku vojnu prisutnost u Moldaviji i Gruziji. Američki ministar obrane [[Donald Rumsfeld]] zaustavio se, na putu za Istanbul, u Moldaviju, gdje je pozvao na povlačenje ruskih snaga iz zemlje.Dana 23. septembra 2004. godine, glavni tajnik NATO-a Jaap de Hoop Scheffer, otputovao u [[Kišinjev]] gdje se susreo s predsjednikom Moldavije Vladimirom Voroninom, s ministrom vanjskih poslova Moldavije Andrei Stratanom i ministrom obrane Victorom Gaiciucom. Individualni partnerski plan NATO-a i Moldavije 19. maja 2006. godine uz potporu Odjela za diplomaciju NATO-a. Dana 3. aprila 2008 na samitu u [[Bukurešt|Bukureštu]], NATO je najavio svoju podršku teritorijalnom integritetu, nezavisnosti i suverenosti Moldavije.Voronjin je sudjelovao na radnom ručku šefova država i vlada zemalja euroatlantskog partnerstva u Bukureštu. Dana 18. novembra 2008. godine, Parlamentarna skupština NATO-a usvojila je Rezoluciju 371 o budućnosti odnosa NATO-a i [[Rusija|Rusije]], između ostalog, „poziva Vladu i Parlament Rusije da poštuje svoje obveze koje su preuzete na sastanku u Istanbulu OESS-u 1999 i da povuče svoju ilegalnu vojnu prisutnost na području Moldavije u bliskoj budućnosti. Bivša komunistička vlast, koja je izgubio većinu u parlamentu na izborima 2009. godine, želia je vidjeti Moldaviju u savezu sa Rusijom U aprilu 2009. Moldavija je objavila da neće sudjelovati u vojnim vježbama NATO-a.
[[Datoteka:Ukraine – NATO Commission chaired by Petro Poroshenko (2017-07-10) 05.jpg|mini|Generalni sekretar NATO-a Jens Stoltenberg i Petro Porošenko, 10. jula 2017]]
====== Ukrajina ======
{{Glavni|Odnosi Ukrajine i NATO-a}}
Odnosi između [[Ukrajina|Ukrajine]] i Sjevernoatlantskog saveza (NATO) je započeo u 1994. Ukrajina je dobila Akcionii plan za članstvo u NATO (MAP) u 2008. Planovi za članstvo u NATO-u su krenuli nakon predsjedničkih izbora 2010. godine u kojoj je Viktor Janukovič, koji je radije držao [[Ukrajina|Ukrajinu]] nesvrstanom, bio je izabran za predsjednika. Usred nemira, Janukovič je pobjegao iz Ukrajine u februaru 2014.Vlada koja je došla na vlast u početku je rekla da s obzirom na nesvrstani status zemlje,imaju planove da se pridruže NATO-u. Međutim, nakon ruske vojne invazije u Ukrajini i parlamentarnim izborima u oktobru 2014., novoj vladi je ulazak u NATO prioritet. [[Rusija]] nije želila da Ukrajina započne MAP sa NATO-om,međutim, sljedeće godine, glasnogovornik NATO-a, rekao je da je, unatoč ruskom protivljenju širenje NATO-a Saveza,vrata ostaju otvorena i za one koji su zadovoljili kriterije , Prema anketama provedenim između 2005. i 2013. godine, ukrajinska javnost podršci članstvu u NATO-u i dalje je nizak. Međutim, budući da je Rusija pruzela [[Krim]], javna podrška ukrajinskog članstva u NATO-u je uvelike porasla. Od juna 2014. godine, ankete su pokazale da oko 50% ispitanika podržava podržava ukrajinski ulazak u NATO. Neki 69% Ukrajinaca želi da se pridruži NATO-u, navodi se u junu 2017.
[[Datoteka:Vladimir Putin 28 May 2002-13.jpg|mini|216x216piksel|Vladimir Putin na Rimskom samitu 2002]]
====== Rusija ======
{{Glavni|Odnosi Rusije i NATO-a}}
NATO-[[Rusija|ruski]] odnosi, odnosi između vojnog saveza NATO-a i [[Ruska Federacija|Ruske Federacije]] su osnovana 1991 Godine 1994. Rusija pridružila programu [[Partnerstvo za mir|Partnerstvo za mir,]] a od tog vremena, NATO i Rusija potpisali su nekoliko važnih sporazuma o suradnji. Prema riječima [[Vladimir Putin|Vladimira Putina]], on je predložio ideju Rusiji ulazak u NATO.Vijeće Rusija-NATO je osnovan 2002 za upravljanje sigurnosnim pitanjima i zajedničke projekte. Suradnja između Rusije i NATO-a sada se razvija u nekoliko glavnih sektora, uključujući: borba protiv terorizma, vojnoj suradnji, suradnji u [[Afganistan|Afganistanu]] i borbi protiv lokalne proizvodnja lijekova, industrijsku suradnju, a oružje je nešireno.Dana 1. aprila 2014., NATO je jednoglasno odlučio obustaviti suradnju s Ruskom FederacijomDana 18. februara 2017. godine, u Ministarstvu vanjskih poslova [[Sergej Lavrov]] rekao je da podupire nastavak vojne suradnje s NATO saveza.
== Partnerstvo za mir ==
[[Datoteka:Partnership for Peace members.svg|mini|
==== Bivše republike Sovjetskog Saveza ====
Line 218 ⟶ 317:
U sastavu NATO MNMPBAT-a učestvuju 4 zemlje članice:
*
*
*
*
Nekoliko godina je bilo potrebno da se ideja sprovede u djelo, a NATO je zadovoljan postignutim uspjehom.
| |||