Razlika između verzija stranice "Lice (anatomija)"

'''Lice''', učestalo i '''faca''' (od eng. ''face'') je centralnio područje [[čulo|čulnih]] [[Organ (anatomija)|organ]]a I centralizirano mjesto ispoljavanja [[emocija]] kod čovjeka I mnogih [[životinja]]. Lice se normalno nalazi na prednjoj (frontalnoj, rostralnoj) strain površine glave.<ref> Moore K. L., Dalley A. F., Agur A. M. R. (2010): Moore's clinical anatomy. Lippincott Williams & Wilkins, United States of America ISBN 978-1-60547-652-0}}</ref> Lice je od ključnog značaja za ispoljavanje osobnog identiteta, a oštećenja, kao što su ožiljci ili razvojne deformacije su efekti biološki su nebitni, osim onih koje izazivaju fizičke neugodnosti.

Lice je čeona strana [[čovjek|ljudske]] glave, a uključuje nekoliko distinktnih područja<ref>[http://dictionary.reference.com/browse/face Face | Define Face at Dictionary.com]. Dictionary.reference.com. Retrieved on 2011-04-29.</ref> od kojih su glavna:

* [[Čelo]] čine [[koža]] ispod linije vlasišta [[kosa|kose]], koja mu graniči i bočne strane, a donja granica je linija [[obrva|obrve]] – [[uho|uši]]

Lice je opcija po kojoj se, u svakodnevnom I dugoročnom komuniciranju, osobe najprepoznatljivije razlikuju. Specijalizirana područja ljudskog [[mozak|mozga]], kao što je njegova fuziformna (objedinjujuća) regija omogućavaju prepoznavanje lica; kada je oštećena, prepoznaju lica može biti nemoguće, čak i intimnm članovima porodice. Obrasci specifičnih [[Organ (anatomija)|organ]]a, kao što su oči, ili njihovi dijelovi, koristi se u biometrijskoj identifikaciji za unikatno identificiranje svakog pojedinca.

Oblik lica je pod uticajem [[kost| koštane strukture]] [[lobanja|lobanje]], a svako lice je jedinstvena prema prisutnim [[anatomija|anatomskim]] varijacijama u [[kost]]uru viscerokranijuma i neurokranijuma.

Za fizionomiju lica, također su važne osobenostic različitih [[Tkivo|mehkih tkiva]], kao što su [[tkivo | masno]], [[kosa]] i [[koža]] (od kojih može varirati i boja)

Izgled lica se s vremenom mijenja , a zajednička svojstva djece ili novorođenčadi | bebe]], kao što su istaknute usne i masni jastučići nestaju jer im je glavna uloga bila u stabilizaciji obrazima tokom [[sisa]]nja.

Kako se masni jastučići usne smanjuju u veličini, povećava se izraženosti kostiju, sa godinama kako rastu i razvijaju se.

Oblik lica je važna odrednica ljepote, posebno simetrije lica. Međutim, “ljepotni idelali” su krajnje individualan osjećaj, iako se u nekim dijelovima svijeta, a pod uticajem kreatora mode, formiraju modeli poželjne ljepote (u oba [[spol]]a)

Lica su od suštinskog značaja za izražavanje [[emocija]], svjesno ili nesvjesno. Tako mrštenje izražava neslaganje; osmijeh obično znači da je neko zadovoljan. Mogućnosti da čitanja emocija drugog lica je "fundamentalna osnova za empatiju i sposobnosti dumačenja reakcije osobe i predviđanje vjerovatnosti narednih ponašanja". Jedna studija je koristio Multimodal Emotion Recognition Test u pokušaju da se utvrdi kako izmjeriti emocije. Ovo istraživanje, čiji je cilj pronaći mjeru prepoznavanja svakodnevnih emocija.koje se čitaju sa lica.<ref>Bänziger T., Grandjean D., Scherer K. R. (2009): Emotion recognition from expressions in face, voice, and body: The Multimodal Emotion Recognition Test (MERT). Emotion, 9 (5): 691–704.</ref>

Ljudi su također relativno dobri u određivanju da li je osmeh iskren ili lažni.

Nedavna studija je istraživala osobno prepoznavanje prisilnih i istinskih osmeha velikog broja iosoba. Dok su i mladi i stariji učesnici podjednako mogli reći koja je razlika nasmijanih mladih ljudi, za stariji učesnici su nadmašili mlade u razlikovanju između poziranih i spontanih osmijeha starih osoba. To ukazuje da, sa iskustvom i godinama, postajemo precizniji u sagledavanju istinskih emocija u različitim dobnim skupinama.

Neki psiholozi pretpostavljaju da lice nije samo skup negovih crta, već je prilično značajno i po svom obliku. To je u skladu s teorijom da se tzv ''Gestalt'' slike ([[psihologija]] oblika) vide u cijelosti, a ne u pojedinačnim dijelovima. Prema Gary L. Allenu, ljudi su prilagođeni da odgovore sa više lica tokom evolucije kao prirodni rezultat razvoja čovjeka kao društvene vrste. Allen ukazuje na to da je svrha prepoznavanja lica ima korijene u atrakciji roditelja i djeteta, brzim i lakim načinima koji roditelju i bebi potvrđuju međusobnu upućenost, smanjujići vjerojatnost da roditelj ostavi svoje potomstvo zbog neuspjeha u prepoznavanju. Allenov rad ovara perspektive psihologije, u kojima se kombiniraju [[evolucija|evolucijske]] teorije sa psihologijom oblika.

Istraživanja su naznačila da su određena područja [[mozak|mozga]] posebno odgovorna za funkcije lica. Fuziformno područje lica se aktivira u fuziormnom režnju aktivatora kožnomišićnog kompleksa lica, koji različito reagiraju kod stidljivih i društveno otvorenih osoba. Studija je potvrdila da su prilikom gledanja slika stranaca, stidljivi odrasli ispoljavaju značajno slabije aktiviranje fuziformnih girusa nego što je to kod [[sociologija|socijaliziranih]] odraslih osoba.<ref>Beaton E. A. et al. (2009): Different fusiform activity to stranger and personally familiar faces in shy and social adults. Social Neuroscience, 4 (4): 308–316.</ref> Osim toga, posebno područja su odgovorna za inervaciju odgovora na lice koje se smatra atraktivnim, kao što se vidi u drugoj studiji po kojoj ljepota izaziva široko distribuiranu [[neuron]]sku mrežu, koja uključuje percepciju, odlučivanje i nagradu (prijatnog osjećaja). U tim eksperimentima, perceptivne reakcije širom ''FFA'' i ''LOC'' područja su ostale prisutne, čak i kada su subjekti nemaju eksplicitnu ljepotu lica. Uostalom, odavno je poznato da se doživljaji ljepote ne odnose na objekat posmatranja nego na percepciju u čulno-nervnom kompleksu posmatrača.<ref>Chatterjee A. et al. (2009): The neural response to facial attractiveness. Neuropsychology, 23 (2): 135-143</ref>

Klasična genetika, uključujući i udžbeničku literaturu svih razina obrazovanja, mnoge crte lica posmatra kao [[monogensko nasljeđivanje|monogenska svojstva]]. Iako na takvo gledanje ima mnogo zamjerki, još uvijek nije predložen prihvatljiviji model međugeneracijkog kontinuiteta ovih, nesumnjivo nasljednih, [[osobina|obilježja]]. Moguće je da jr stvarnom stanju najbliži koncept [[oligogensko nasljeđivanje|oligogenskog nasljeđivanja]].<ref>Mader S. S. (2000): Human biology. McGraw-Hill, New York, ISBN 0-07-290584-0; ISBN 0-07-117940-2.</ref><ref>Hadžiselimović R. (2005): Bioantropologija – Biodiverzitet recentnog čovjeka. Institut za genetičko inženjerstvo i biotehnologiju (INGEB), Sarajevo, ISBN 9958-9344-2-6.</ref>