Razlika između verzija stranice "Ljudmila Pavličenko"

Rat je Ljudmilu zatekao kao dvadesetčetvorogodišnju studentkinju historije na kijevskom univerzitetu. Kao i mnogi omladinci, i ona je pohitala da se pridruži [[Crvena armija|Crvenoj armiji]] u želji da brani domovinu od [[Nacizam|nacista]]. Na početku su je regrutni oficiri sumnjičavo gledali kada im je priopćila da ima iskustva u streljaštvu. Pošto u tom trenutku još nisu primane žene u [[Crvena armija|Crvenu armiju]], ponudili su joj da bude [[medicinska sestra]], ali je ona to odlučno odbila. Dokazavši svoje umijeće u streljaštvu, primljena je u 25. streljačku diviziju "V. I. Čapajev" kao [[snajper]]. Postala je jedna od 2.000 snajperista u sastavu Crvene armije, od kojih ćeje samo oko njih 500 dočekatidočekalo kraj rata. Vrlo brzo toga, našla se na bojišturatištu kod Odese u [[august]]u [[1941.]] godine.<ref name="a"/>

Prilikom obraneodbrane jednog visa iznad sela Biljivke u [[Odeska oblast|Odeskoj oblasti]], zabilježila je prva dva pogotka među [[Kraljevina RumunjskaRumunija|rumunjskimrumunskim]] vojnicima koristeći pritom pušku [[Mosin-Nagan]] s optičkim nišanom. Zbog učestalih borbi saprotiv invazivnimnadirućih snagamanjemačkih snaga, provodi dva i po mjeseca na ratištu sa svojom divizijom u blizini [[Odesa|Odese]], gdje će s poluautomatskom puškom ([[Tokarev SVT-40]]) opremljenom optičkim nišanom izbaciti iz stroja 187 neprijateljskih vojnika.<ref name="a"/>

Nakon što su Nijemci stekli kontrolu nad [[Odesa|Odesom]], njena divizija je povučena na [[Krim|poluotok Krim]]. Tokom borba na [[Krim|poluotoku Krimu]] i bitke za [[Sevastopolj]], Pavličenkova, koja je 8osam mjeseci neprekidno bila na prvoj liniji fronta, ranjena je šrapnelomgelerom minobacačke granate u [[juni|junu]] [[1942.]] godine. Samo mjesec dana nakon što se oporavila od ranjavanja, naređeno joj je da se ukrca u podmornicu i napusti [[Sevastopolj]]. Sa obzirom na to da je Ljudmila postala jedan od simbola borbe protiv [[Treći rajh|Trećeg rajha]], njeni pretpostavljeni smatrali su da je njen život previše dragocjen i da bi njena smrt na bojištu znatno utjecala na [[moral]] [[Crvena armija|Crvene armije]] i sovjetskog naroda. Također, zaključeno je da je njena streljačka vještina dragocjena i da bi ona mogla znatno više da doprinese pobjedi Crvene armije kao streljački instruktor. Do trenutka kada je povučena s bojištaratišta, Pavličenko je izbacila iz stroja 309 neprijateljskih vojnika, od kojih je 36 [[snajper]]ista.<ref name="a"/>

Nakon rata vratila je se na kijevskokijevski sveučilišteunverzitet. U razdobljuperiodu između [[1945.]] i [[1953.]] obavljala je dužnost pomoćnice šefa GlavnogaGlavnog štaba [[Sovjetska ratna mornarica|sovjetske ratne mornarice]]. SudjelovalaTakođer je takođeručestvovala i una mnogim konferencijama i kongresima. Bila je aktivna u Sovjetskom komitetu ratnih veterana. Preminula je [[1974.]] u 58. godini života i sahranjena je na [[Moskva|moskovskom]] [[Groblje Novodevičje|groblju Novodevičju]].<ref name="a"/>