Razlika između verzija stranice "Michel de Montaigne"

{{Infokutija biografijaosoba

| ime = Michel de Montaigne

|prezime slika = Michel de Montaigne 1.jpg

|širina slikeopis =250px

|država rođenjadruga_imena =Francuska

|dan smrtizanimanje =13

|godina smrtipoznat_po =1592

'''Michel de Montaigne''' (Chateau de Montaigne, [[28. februar]] [[1533]]. - Chateau de Montaigne, [[13. septembar]] [[1592]].), [[francuska|francuski]] pisac i jedan od najznačajnijih [[esej]]ista. Inače je esej kao književni žanr popularizirao upravo Montaigne.

Puno ime mu je Michel Eyquem de Montaigne i rođen je na imanju Chateau de Montaigne u Blizini [[Bordeaux]]a u [[Francuska|Francuskoj]].

Završio je [[filozofija|filozofiju]] u Bordeauxu i [[pravo]] u [[Toulouse]]u pa je s toga obavljao različite sudske službe najprije u [[Perigueux]]u a onda u Bordeauxu, gdje je [[1558]]. upoznao Etiennea de La Boetiea, pjesnika i slobodoumnog mislioca, koji ga je uputio u stoičku filozofiju i s kojim ga je vezivalo duboko prijateljstvo. De La Boetijeva rana smrt je, po vlastitu priznanju, predstavljala za Montaignea najveći udarac, koji je rezultirao u piščevoj odluci da više nikad ne ulazi u tako duboke emocionalne veze. Za oca je s latinskoga preveo ''Prirodnu teologiju'' Reymonda de Sebondea (objavljenu [[1569]]), preko koje se upoznao sa [[skepticizam|skepticizmom]]. Intenzivno je u svojoj biblioteci čitao stare pjesnike, historičare i moraliste; [[1572]]. počeo je skupljati i sređivati bilješke iz tih čitanja, a ti primjeri, anegdote i izreke poslužili su mu kao potvrda i provjera vlastitih razmišljanja. U Bordeauxu je [[1580]]. objavio prve dvije knjige ''Ogleda'' ili ''Eseja'' (Essais, sv. 1, 57 poglavlja; sv. 2, 37 poglavlja). Te je godine pošao na putovanje po Švicarskoj, Njemačkoj i Italiji, a u Rimu je ostao nekoliko mjeseci. O tom je putovanju svomu tajniku kazivao u pero ''Dnevnik s putovanja''. Godine 1588. u Parizu je ponovo izdao prve dvije knjige ''Eseja'', ali im je dodao i treću (13 poglavlja). Posljednjih se godina zbog slaba zdravlja zadržavao uglavnom na svom imanju čitajući, prvenstveno djela [[Platon]]a, Tita Livija, Herodota i Sv. [[Aurelije Augustin|Aurelija Augustina]]; u Parizu je upoznao Marie de Gournay, koja mu je postala "duhovna kći" i koja je [[1595]]. objavila posmrtno izdanje ''Eseja'' s Montaigneovim posljednjim dopunama. Montaigneove posljednje godine su protekle u studiju i pisanju, podalje od građanskoga rata koji je bjesnio u Francuskoj, a u koji su bili upleteni, i na katoličkoj i na protestantskoj strani, najbliži autorovi rođaci. Pobjedom njegova prijatelja i zemljaka, Gaskonjca Henrika IV., koji je prešao s prostestantizma na katolicizam da dobije potporu većine stanovništva, no istovremeno dao vjerske slobode manjinskim protestantima, Montaigneu je ponuđeno mjesto kraljevog savjetnika. No, smrt je omela pisca u mogućem povratku u javni život.

''Eseje'' nije pisao ni prema kakvu planu, nije u njima želio razvijati unaprijed formuliranu filozofsku teoriju. U toj velikoj (oko 1.500 stranica) knjizi mudrosti Montaigne vodi imaginarne dijaloge sa samim sobom, antičkim mudracima, filozofima i historičarima, raspravlja o svim mogućim životnim temama: smrti i besmrtnosti, seksu i ljubavi, prijateljstvu i Bogu, tijelu i duši, politici i prolaznosti, strastima i bolestima, vjeri i fanatizmu, lijenosti i suzdržanosti. ''Eseji'' ostavljaju dojam potrage za smislom sekularnoga moralista, naravnoga ireligioznoga temperamenta koji u praksi provodi [[Sokrat]]ov diktum iz «Apologije» da neistražen život nije vrijedan življenja: katolika čiji Bog formalno opstoji, ali, lociran i nedostupan u svijetu Platonovih ideja, ostavlja Montaignea i čitalaca da slobodno i skeptično žive ovozemaljski život bez vjerskih muka i zanosa. Vječno promjenljiva, živa i ispitujuća svijest autora je glavni «junak» ove jedinstvene knjige: sebstvo koje nesumnjivo opstoji, ali ga je nemoguće petrificirati i ograničiti. Montaigneov sud o esencijalnoj ljudskoj naravi je da je njena bit u tome da nije zadana ni statična, jer pisac kroz samoispitivanje stalno ne samo otkriva, nego i stvara nove slojeve jastva - često ukorijenjene u tjelesne nelagode poput bubrežnoga kamenca ili probavne smetnje.

Kritičari ''Eseja'', tog temeljnoga djela evropske misaone književnosti, nalaze u njima tri autorova stava koji se neprimjetno pretaču jedan u drugi: [[skepticizam|skeptički]] u [[stoicizam|stoički]], stoički u epikurejski, epikurejski u skeptički. Montaigne je izumitelj moderne sebesvijesti, zapadnoga introspektivnoga duha sekularnoga uklona, tvorac bitno zdrave i duhovite vizije života koja zrači slobodom ličnosti.