Razlika između verzija stranice "Vladimir Nazor"

[pregledana izmjena][pregledana izmjena]
Uklonjeni sadržaj Dodani sadržaj
mNo edit summary
m zamjena ik using AWB
Red 1:
{{Nedostaju izvori}}
{{Infokutija biografijaosoba
| ime = Vladimir Nazor
|prezime slika = Vladimir Nazor Z Car 0907.jpg
| veličina_slike =
|slika = Vladimir Nazor Z Car 0907.jpg
|širina slikeopis = Bista Vladimira Nazora
| datum_rođenja = {{Datum rođenja|1876|5|30}}
|tekst uz sliku = Bista Vladimira Nazora
| mjesto_rođenja = Postira, Austro-ugarska
|dan rođenja = 30
| datum_smrti = {{Datum smrti i godine|1949|6|19|1876|5|30}}
|mjesec rođenja = maj
|godina rođenjamjesto_smrti = 1876Zagreb, Jugoslavija
|mjesto rođenjanacionalnost = Postira
|država rođenjadruga_imena = Austro-ugarska
|dan smrti zanimanje = 19
| godine_aktivnosti =
|mjesec smrti = juni
|godina smrtipoznat_po = 1949
| značajna_djela =
|mjesto smrti = Zagreb
|država smrti = Jugoslavija
|ženski pol =
|država za kategoriju = Hrvatska
}}
'''Vladimir Nazor''' (30. maj 1876 – 19. juni 1949) bio je [[Hrvatska|hrvatski]] pjesnik, prozaist, prevodilac i političar.
 
== Život ==
Narodnu školu je završio na ostrvu Braču, a gimnaziju u [[Split]]u. Studirao je prirodne nauke, [[matematika|matematiku]] i [[fizika|fiziku]] u [[Graz]]u i [[Zagreb]]u. Diplomirao je [[1902]]. godine. Predavao je Hrvatskoj gimnaziji u [[Zadar|Zadru]], a od [[1903]]-[[1918]]. godine godine u [[Istri]], gdje je ujedno i proveo najviše svog života. U penziju je otišao [[1933]]. godine, kada je počeo raditi kao upravitelj dječijeg doma U Zagrebu. Prvo djelo mu je bilo ''[[Slavenske legende]]'' ([[1900]].)
 
Godine [[1904]]. u Zadru je objavljeno njegovo djelo ''[[Knjiga o hrvatskim kraljevima]]'', a u to vrijeme počinje pisati i ''[[Istarske priče]]''. Nekoliko godina kasnije objavljuje ''[[Veli Jože|Velog Jožu]]'' ([[1908]].) - djelo po kojem će se prepoznati Nazorova proza, a koje je on sam smatrao neuspjelim. [[1916]]. godine objavio je nekoliko knjiga: ''[[Utva zlatokrila]]'', ''[[Medvjed Brundo]]'', ''[[Stoimena]]''.
 
Na izborima [[1934]]. godine, Nazor se krivim političkim potezom izjasnio za takozvanu [[Jevtićeva lista|Jevtićevu listu]], te su mu neko vrijeme zatvoreni stupci svih novina, časopisa i vrata svih izdavača. Nedugo poslije toga, [[1939]]., objavljuje ''[[Pastir Loda|Pastira Lodu]]'' i ''[[Dedek Kajbumščak|Dedeka Kajbumščaka]]''.
 
Godine [[1942]]. godine sa pjesnikom [[Ivan Goran Kovačić|Ivanom Goranom Kovačićem]] preko Kupe odlazi u [[partizani|partizane]], o čemu je izvijestio čak i Radio London. Nazor počinje voditi dnevnik ''[[S partizanima]]''. Poslije rata objavio je i ''[[Pjesme partizanske]]''. U ratu Nazor je predsjednik Izvršnog odbora [[ZAVNOH]]-a, a nakon rata i prvi predsjednik hrvatskog [[Sabor]]a. Kao novoprimljeni akademik [[1949]]. godine je imao i svoj posljednji javni nastup na kojem je čitao ulomke iz svoje nedovršene zbirke ''[[U zavičaju]]''. U pedeset godina plodnog rada Nazor je pisao pjesme, pripovijetke, priče za djecu, putopise, romane, dnevnike, rasprave i prevodio italijanske i njemačke pjesnike.
 
Njegovim imenom je nazvana najveća nagrada u [[Hrvatska|Republici Hrvatskoj]] "[[Nagrada Vladimir Nazor]]" koja se dodjeljuje za najbolja umjetnička ostvarenja na području književnosti, muzike, filma, likovnih i primijenjenih umjetnosti, pozorišne umjetnosti te arhitekture i urbanizma.
Line 37 ⟶ 34:
Prvih dvadesetak godina njegovog stvaralaštva uglavnom se poklapaju sa periodom [[hrvatska moderna|hrvatske moderne]] i u tom vremenu Nazor prelazi put od diletantskog pjesnika u traženju vlastitog puta, preko nacionalno angažiranog poetskog tribuna- ponesenog [[mitologija|mitološko]]-[[legende|legendarnim]] i historijskim hrvatskim i šire slavenskim motivima (''Slavenske legende'', 1900; ''Živana'', 1902; ''Knjiga o kraljevima hrvatskijem'', 1904) te potrebom za osvješćivanjem i prosvjećivanjem [[istra|istarskog]] naroda (poema ''Krvava košulja'', 1905) - preko pjesnika dionizijske životne radosti i panteističkog zanosa prirodom koji se napaja na vrelu poganskog klasicizma te [[Stari zavjet|starozavjetnih]] [[Biblija|biblijskih]] tekstova (''Lirika'', 1910; ''Nove pjesme'', 1913), do sebi okrenuta refleksivnog lirika što se počinje zatvarati u svoj unutrašnji svijet (''Intima'', 1915). Nazorova [[ditiramb|ditirampski]] raspjevana lirika, puna poleta i optimizma, razlikovala se od prevladavajućih pesimističkih, sumornih raspoloženja u poeziji hrvatske moderne, ali po svojoj okrenutosti [[mit]]u i [[legenda|legendi]], pa i kultu snage, ona se ipak uklapala u slična neoromantičarska strujanja evropske [[moderna|moderne]]. Njegovi prozni radovi iz modernističke faze sa jedne strane naslanjaju se na prošlostoljetnu nacionalno-prosvjetiteljsku tradiciju (roman ''Krvavi dani'', 1908), ali s druge strane u njima su vidljivi i utjecaji novih, modernističkih stilova. U svojim ''Istarskim pričama'', 1913. Nazor je ostvario sretan kompromis između odrađivanja nacionalnog "duga" i uklapanja u tokove moderne [[književnost]]i. U njima je snažno istaknuta autorova nacionalna i socijalna angažiranost, ali je ona iskazana na nov, moderniji način, specifičnim nazorovskim miješanjem realnog i fantastičnog, dok se upletanje [[folklor]]nih motiva (u ''Velom Joži'','' Boškarini'' i ''Divičinu gradu'') podudaralo sa neoromantičnim okretanjem folklornoj baštini i mitu. Njemu je odgovarala forma poetske alegorijske priče, vrlo bliske artističkoj bajci [[Oscar Wilde|Oscara Wildea]] i [[Maurice Maeterlinck|Mauricea Maeterlincka]], a njena liričnost, sklonost prema [[simbol]]u i umjetna dekorativnost idealno su se poklapale sa njegovim umjetničkim nagnućima, pa je svojim ''Istarskim pričama'', posebno onim uvrštenima u prvo izdanje zbirke: ''Halugica'', ''Albus kralj'' i druge, potpuno zakoračio u svijet [[Bajka|bajkovite]] modernističke secesionističke priče.
 
Počevši od pjesničkih zbirki ''Intima'' i ''Pjesni ljuvene'',[[1915]]. godine, Nazor se sve više zatvara u svoj unutrašnji svijet; u njegovom stvaralaštvu postaju dominantne teme unutrašnjeg pročišćenja, samoprijegorne žrtve i uzvišene osamljenosti, a sklonost k alegorijskom iskazu sve je očitija (ep ''Utva zlatokrila'', 1916; zbirka priča ''Stoimena'', 1916; ''Legenda o svetom Hristoforu'', 1922; ''Pjesme o četiri arhanđela'', 1927). Kroz Nazorovo stvaralaštvo može se pratiti motivsko-tematska i stilska povezanost pojedinih djela koja organski izrastaju jedna iz drugih, a ipak su ona raznolika, jer je kod njega zamjetna stalna težnja za promjenom. Tako u vremenu kad u hrvatskoj književnosti postaju sve dominantniji [[avangarda|avangardni]] stilovi, posebno [[ekspresionizam]], Nazor je, tražeći nov izraz i nove motive, pokušao slijediti poratni senzibilitet (novela ''Crveni tank'', 1922), ali nove kvalitetne domete u svom stvaralaštvu on je ostvario na drugom području okrenuvši se svojim vlastitim inspiracijama (sjećanju na djetinjstvo na ostrvu i mladost) i jednostavnijem umjetničkom iskazu. Artistička dekorativnost i izvještačenost, koja je karakterizirala dobar dio novela iz njegove modernističke faze, ustupila je mjesto kazivanju koje ne zazire od imenovanja i oblikovanja lica, stvari i pojava te odnosa medu njima. Kao rezultat novih nadahnuća i novih umjetničkih usmjerenja nastala je knjiga poezije ''Niza od koralja'',1922 te dvije zbirke autobiografske novelistike: ''Priče iz djetinjstva'',1924 i ''Priče s ostrva, iz grada i sa planine'',1927. [[Crikvenica|Crikveničke]] proze (''Tri pripovijetke iz jednog dječjeg doma'', 1929; roman ''Šarko'', 1930) tematski i hronološki znače nastavak njegovog pričanja o samom sebi. Pokušavajući progovoriti o sebi „sada i ovdje" Nazor, međutim, zbog nekih svojih unutrašnjih kočenja, a sigurno i zbog preduge izoliranosti i samotarske udaljenosti od običnih ljudi, nije uspio oblikovati kvalitetna književna ostvarenja. Zato se on ponovno okreće motivima izvan sebe, pa tridesetih i četrdesetih godina u njegovoj literaturi prevladavaju socijalne teme (''Pjesme o bratu Gavanu i seki Siromaštini'', 1931; ciklus feljtonističkim stilom pisanih novela o sirotinji sa zagrebačke periferije – ''Zagrebačke novele'', 1942), a na području stiha dosta eksperimentira, varira razne ritmove i strofe (''Deseterci'', 1930; ''Topuske elegije'', 1933). Usto počinje pisati dnevničke zapise, putopise, studije i eseje o domaćim i stranim autorima, o problemima versifikacije (''O hrvatskom jedanaestercu 1838-1900'', 1935), bavi se prevodilaštvom, prepravlja stara djela, s velikim ambicijama piše roman o višemilenijskoj historiji njegovog rodnog ostrva (''Pastir Loda'', 1938, 1939), ali njegove kreativne mogućnosti kao da su dokraja bile iscrpljene. Međutim, priključivši se [[partizani]]ma, Nazor je revitalizirao kreativni opus, unoseći nove teme i intonaciju (''Pjesme partizanke'', 1944, živopisni dnevnik ''S partizanima'', 1945). Istina, tu ima i podosta patetičnih stihova koji ne mogu odoljeti ozbiljnijoj kritici, međutim valja reći da je i to izljev Nazorovog bujnog mediteranskog temperamenta i vitalističkog zanosa, a ne programatsko piskaranje po naruždbama komunističkih vlastodržaca među koje je stari pjesnik upao kao Poncije u Credo. Treba napomenuti da je to period u kojem je Nazor dao i neke od svojih najboljih stihova nacionalne tematike (''Hrvatski jezik'', 1944) , ne upavši u melodramatski patos. Vladimir Nazor se istaknuo i kao prevodilac s nekoliko jezika ([[Dante Alighieri]], [[William Shakespeare|Shakespeare]], [[Heinrich Heine|Heine]], Carducci,..).
 
== Opus ==
Line 55 ⟶ 52:
[[Kategorija:Biografije, Postira]]
[[Kategorija:Članovi SANU]]
[[Kategorija:Rođeni 1876.]]
[[Kategorija:Umrli 1949.]]