Razlika između verzija stranice "Bartol Kašić"

{{Infokutija biografijaosoba

| ime = Bartol Kašić

|prezime slika =KašićPag city Kasic.JPG

|dan rođenjamjesto_rođenja = Pag, =15Hrvatska

|mjesto rođenjanacionalnost =Pag

|država rođenjadruga_imena =Hrvatska

|dan smrtizanimanje =28

|godina smrtipoznat_po =1650

|mjesto smrtiznačajna_djela = =Rim

Ostao je rano bez oca, pa je o njemu brinuo ujak Luka Deodati Bogdančić, paški sveštenik, kod kojeg je naučio čitati i pisati. Potom je pohađao općinsku školu u Pagu nakon koje se od [[1590]]. školuje u Ilirskom kolegiju u Loretu (kod [[Ancona|Ancone]]) koji su vodili [[isusovci]]. Poslali su ga [[1593]]. na dalje školovanje u Rim, gdje je [[1595]]. stupio u Družbu Isusovu. Još kao rimski student počeo je poučavati [[hrvatski]] u tamošnjoj Ilirskoj akademiji. Tada se počeo zanimati za hrvatski jezik te je oko [[1599]]. sastavio hrvatsko-[[Italijanski jezik|italijanski]] [[Hrvatski rječnici|rječnik]] čiji rukopis se od 18. vijeka. čuva u [[Dubrovnik]]u. Neki proučavaoci Kašićevog djela misle da je to jedan od triju rječnika koje da je on sastavio, uz onaj koji se čuva u Perugiji i treći u [[Oxford]]u. Budući da su isusovci vodili brigu o kršćanima u [[Osmanlijsko carstvo|Osmanlijskom carstvu]] i nastojali poučavati u lokalnom jeziku, za to im je u hrvatskom slučaju nedostajao odgovarajući priručnik. Taj nedostatak otklonjen je kad su [[1604]]. godine u Rimu na [[Latinski jezik|latinskom]] objavljene ''Institutionum linguae illyricae libri duo'' (''Ustroja ilirskog/hrvatskog jezika dvije knjige''), koja predstavlja prvu gramatiku hrvatskog jezika. Na nešto manje od dvije stotine stranica i u dva dijela ("knjige") dati su osnovni podaci o hrvatskom (ilirskom) jeziku te je vrlo opširno razložena hrvatska [[morfologija]]. Jezik je u osnovi [[Štokavsko narječje|štokavski]], ali je u visokoj mjeri prisutna [[Čakavsko narječje|čakavština]] pa se prepliću stariji i noviji oblici. Iz nepoznatih razloga uz gramatiku nije objavljen rječnik kako je to poslije većinom bilo s isusovačkim rječnicima i [[Gramatika hrvatskog jezika|gramatikama hrvatskog jezika]].

Kašić je za sveštenika zaređen [[1606]]. Nakon toga bio je ispovjednik u bazilici sv. Petra u Rimu. Od 1609. do 1612. boravio je u Dubrovniku i 1612/13. prerušen u trgovca bio je u misionarskom pohodu u [[Bosna|Bosni]], [[Srbija|Srbiji]] i istočnoj [[Slavonija|Slavoniji]] ([[Valpovo]], [[Osijek]], [[Vukovar]]) o čemu je izvijestio [[Papa|papu]]. Od [[1614]]. do [[1618]]. bio je hrvatski ispovjednik u Loretu. Drugi misionarski pohod obavio je 1618/19. Potkraj života oba pohoda je opisao u svojoj nedovršenoj "Autobiografiji". Od [[1620]]. do [[1633]]. ponovno je bio u Dubrovniku. Nakon toga se vratio u Rim u kojem ostaje do kraja života.

Od 1613. objavio je niz djela vjersko-poučnog sadržaja i namjene (o životu [[Sv. Ignacije Lojolski|sv. Ignacija]], [[Sv. Franjo Ksaverski|sv. Franje Ksaverskog]], [[Isus|Isusovom]]ovom i [[Djevica Marija|Marijinom]]), hagiografski zbornik ''Perivoj od djevstva'' (1625. i 1628), dva katekizma i drugo. Krajem [[1627]]. završio je duhovnu tragediju Sveta Venefrida s podnaslovom "''triomfo od čistoće''" koja je ostala u rukopisu i objavljena 1938. Kašić je 1622. na hrvatski jezik počeo prevoditi [[Novi zavjet]] i to na dubrovačku štokavštinu, a [[1625]]. dobio je nalog da prevede cijelu [[Biblija|Bibliju]]. Godine [[1633]]. kompletan prijevod predan je u Rim kako bi dobio odobrenje za štampanje, ali su tada nastupile poteškoće jer su neki "našijenci" bili protiv prijevoda na narodnom jeziku. Konačno prijevod je zabranjen (''non est expediens ut imprimatur''). S obzirom na činjenicu da su prijevodi Svetog pisma na narodni jezik u mnogih naroda imali upravo prevratnu ulogu u usmjeravanju [[Standardni jezik|jezičke standardizacije]], zabrana Kašićevog prijevoda Biblije nanijela je veliku štetu kasnijem razvoju hrvatskog književnog jezika. Po sačuvanim rukopisima i uz iscrpne stručne komentare taj prijevod je objavljen [[2000]]. godine. Najizdavanije Kašićevo djelo je ''Ritual rimski'' koji je u raznim izdanjima do 19. vijeku bio u upotrebi u svim hrvatskim [[biskupija]]ma i nadbiskupijama osim u [[Zagrebačka nadbiskupija|zagrebačkoj]], a otada i u njoj ostavši službenom liturgijskom knjigom sve do 1929. godine.