Razlika između verzija stranice "Rimska književnost"

 

 

 

Rimljani su za početak svoje književnosti uzimali 240. godinu p.n.e. O stvaralaštvu prije toga znamo veoma malo, ali prema njegovim ostacima i zapisima kasnijih rimskih pisaca možemo zaključiti da u tom periodu preovlađuju usmeni oblici narodnog stvaralaštva, kada se latinska pismenost tek rađa i kada se samo naziru počeci poetskog izraza. Tu spadaju razne "pjesme" koje su Rimljani nazivali zajedničkim imenom ''carmĭna'' i koje su bile pretežno religijsko-obrednog, gozbenog ili šaljivog karaktera. Među prve spadaju ''Arvalska pjesma'' (''Carmen Arvāle'', prema ''arvum'' "njiva"), koju je sveštenički zbor nazvan ''fratres Arvāles'' pjevao u mjesecu maju tokom ophoda po poljima; te ''Carmen Saliāre'' (''salīre'' "skakati"), koju su plešući u oružju pjevali sveštenici ''Salii'' u čast boga Marsa. Ove su pjesme izvođene u autentičnom italskom metru, koji po starom seoskom božanstvu Saturnu nosi ime saturnijski stih. Među obredne pjesme spadala su i razna zaklinjanja (''examenta'') i tužbalice (''neniae'') koje su se izvodile na sahranama. I nadgrobni natpisi (''elogia'') bili su sastavljeni u saturnijskom stihu. Slavne ličnosti slavljene su u gozbenim pjesmama (''carmĭna convivalia'') i pjesmama koje su vojnici pjevali u trijumfu (''carmĭna triumphalia''). Trijumfalne pjesme često su po sadržini bile rugalice na račun trijumfatora s namjerom da se "umanji" njegova slava koja bi kod bogova mogla izazvati zavist.

Jedina historijska ličnost koja se u ovom periodu i na književnom planu izdvaja svojom individualnošću bio je državnik [[Apije Klaudije Ceko]] (''Appius Claudius Caecus''), graditelj Apijevog puta. Još u [[Ciceron]]ovo doba postojao je tekst njegovog govora iz 280. p.n.e. protiv sklapanja mira s epirskim kraljem Pirom. Bavio se i pjesništvom i sastavio zbirku izreka (''Sententiae'') u saturnijskom stihu.

 

[[Slika:RomanVirgilFolio014rVergilPortrait.jpg|right|200px|thumb|Odlomak iz rukopisa poznatog kao ''Rimski Vergilije'']]

Sredinom 3. st. p.n.e. Rimljani su krenuli u osvajačke ratove van [[Italija|Italije]]. Za vrijeme [[Rimska Republika|punskih ratova]] rimska kultura dolazi u dodir s kulturama drugih naroda na [[Mediteran|Sredozemlju]] koji na svim poljima umjetničkog stvaralaštva vrše snažan utjecaj na Rimljane. Kad je krajem trećeg punskog rata osvojena [[Antička Grčka|Grčka]], helenizacija prodire u sve pore rimskog društva. Ona se naročito odražava u književnosti, koja dobija nov polet u kontaktu s vrhunskim ostvarenjima grčke književnosti. Njena raznolikost i visok umjetnički nivo podstiču rimske autore da na latinskom jeziku stvaraju iste književne oblike.

 

 

 

Ovo se radzbolje često naziva i "zlatnim stoljećem", zato što je rimska književnost u njemu dostigla svoj najveći procvat. Helenističko obrazovanje ne služi više za puko oponašanje grčkih uzora već kao podsticaj da se umjetničkim latinskim jezikom obradi rimska tematika i tako stvore samosvojna djela koja ravnopravno stoje uz grčka, a ponekad ih čak i nadmašuju. U Ciceronovo doba od 80. do 30. p.n.e. cvjeta pretežno proza, a u Augustovo doba od 30. p.n.e. do 14. n. e. najviše vrhunce dostiže poezija.

 

 

Od proznih književnih rodova vrhunac dostiže govorništvo, čemu su doprinijela društvena previranja nakon Suline diktature koja će dovesti do propasti republike. Najveći rimski govornik, po kojem ovo doba i nosi ime, bio je [[Ciceron|Marko Tulije Ciceron]] (''Marcus Tullius Cicĕro'', 106―43. st. e.), rodom iz Arpina. Ravoj latinskog jezika i stila dostigao je u Ciceronu svoj vrhunac. Nijedan rimski autor nije na europsku kulturu sve do naših dana izvršio tako veliki utjecaj kao Ciceron. Kao književnik svestranih interesa ostavio je opus koji se dijeli u četiri grupe: 1. govori, 2. retorska djela, 3. filozofska djela i 4. pisma.

 

 

 

Dok je u Ciceronovo doba cvjetala proza, u [[August (rimski car)|Avgustovo]] doba svoje umjetničke vrhunce dostiže poezija. Nakon stogodišnjeg razdoblja građanskih ratova nastupio je dugotrajan mir koji je omogućio procvat umjetničkog stvaralaštva na svim poljima. U sređenim političkim prilikama, oslanjajući se na tradiciju rimske književnosti s jedne strane i ugledajući se sve više na starije velike grčke autore, a manje na helenističke, pjesnici ovoga doba svojim talentom stvaraju djela najviše umjetničke vrijednosti i stoga ovo doba nazivamo klasicizmom u rimskoj poeziji. Njoj je snažan podsticaj dao i sam August, koji je u duhu ideja svoje obnove rimskog društva težio za slavljenjem rimske veličine i svojih ličnih zasluga. Ali ta je poezija daleko nadmašila svoju propagandnu funkciju koja joj je prvobitno bila namjenjena i uzdigla se do univerzalnih estetskih vrijednosti.

Najveći prozni pisac Augustovog doba bio je historičar [[Tit Livije]] (''Titus Livius'', 59. p.n.e. ― 17. n. e.), rodom iz Patavija. On je napisao opsežno djelo ''Od osnivanja grada'' (''Ab urbe condĭta'') u 142 knjige, od kojih se sačuvalo 35. U njemu je prikazana historija Rima od njegovog osnivanja do 9. godine p.n.e. U želji da prikaže uspon i slavu Rima, Livije nekritički prilazi historijskim činjenicama i idealizira rimsku prošlost, pa je nazvan i hvaliteljem prošlosti (''laudātor tempŏris acti'') Zanimljivost, jednostavnost i iskrenost njegovog pripovjedanja donijeli su Liviju popularnost tokom mnogih stoljeća.

 

 

U ovom razdoblju prozna produkcija gotovo je jednako brojna kao i pjesnička. Za prozno stvaralaštvo katakteristična je reakcija na Ciceronov klasičan prozni stil, napuštanje obrazaca grčke književnosti, povratak rimskim piscima iz arhajskog doba, ali i stvaranje inovacija u stilu, jeziku i književnim rodovima. U rimskoj književnosti nastaju basna, [[roman]] i epigram. Poetski jezik prodire i u prozu, a dolazi i do preklapanja književnih rodova. Mnogi pisci nisu više Rimljani ili Italici, već potiču iz provincija.

 

 

 

Za ovo je razdoblje karakteristično još veće udaljavanje od klasičnih uzora. Iako se ovaj period često naziva "razdobljem propadanja", on obiluje književnom produkcijom, među kojom također ima nekoliko važnih djela. Historičar [[Svetonije]] (''Gaius Suetonius Tranquillus'', oko 70―oko 150) u 12 knjiga ''Života careva'' (''De vita Caesărum'') napisao je biografije dvanaest careva od Cezara do Domicijana. Bez velike književne vrijednosti i historijske kritičnosti, djelo je popularnog karaktera, puno anegdota i tračeva iz dvorskoga života. Određenu vrijednost kao historijskom izvoru daju citati originalnih službenih dokumenata. Od ostalih brojnih spisa fragmentarno je sačuvan zbornik ''O znamenitim ljudima'' (''De viris illustrĭbus''), u kojem su po tematskim cjelinama iznijete biografije rimskih pjesnika, filozofa, govornika, historičara itd. Sačuvan je dio odjeljka ''De grammatĭcis et rhetorĭbus'' i ''De poētis''.