Razlika između verzija stranice "Tragedija"

'''Tragedija''' je [[Drama|dramska]] vrsta u stihovima koja se razvila u staroj Grčkoj, postignuvši najveći procvat u 5.V stoljećuvijeku prijep. noven. eree. Prema [[Aristotel]]ovom mišljenju (koje je danas uglavnom prihvaćeno) nastala je iz obreda posvećenih bogu [[Dioniz]]u na taj način što se horovođa u horskim pjesmama odvojio od korahora, počeo govoriti samostalne stihove i voditi razgovor s horom. Osnivač tragedije prema grčkoj predaji je [[Tespis]],a najveći su grčki tragičari [[Eshil]] (525-456. prp. Krn. e.), koji je dodao drugog glumca, [[Sofokle|Sofoklo]] (496-406. p. n. e.), koji je dodao trećeg glumca, i [[Euripid]] (485-406. prp. Krn. e.). Naziv "tragedija" potječe od grčkih riječi ''tragos'', [[jarac]], i ''ode'', [[pjesma]], a do njega je došlo vjerovatno zbog toga što su u najstarije vrijeme članovi korahora bili zaogrnuti jarčjom kožom, predstavljajući tako mitske pratioce boga Dioniza-satire.

Starogrčka tragedija imala je obredni smisao. Njena je tematika uzeta iz mitova, a u izvedbi korhor igra važnu ulogu. Izvodili su je posebno odjeveni glumci koji su nosili maske. Njeni glavni dijelovi su bili ''prolog'' (prema grč. prologos, riječ-govor na početku, predgovor), zatim ''parod'' (ulazna pjesma kora), ''epizodij'' (od grč. episodion, naknadni ulazak glumca ka koruhoru) koji je označavao dijaloški dio između korskihhorskih pjesama, ''stasim'' (prema grč. stasimon, stajaća pjesma korahora), tj, korskahorska pjesma između dijaloških dijelova i ''egzodeksod'' (prema grč. eksodos, izlazak) koji označava izlaznu pjesmu korahora na kraju tragedije. Dijalozi su se u tragediji recitovali, a pjesme su se pjevale uz ples i muzičku pratnju koju je komponovao sam pjesnik.

U razvoju dramske književnosti tragedija je izgubila obredni smisao, uloga korahora s vremenom je manja ili je korhor potpuno napušten, kompozicija je postala slobodnija, a isključivo mitsku tematiku zamjenjuje historijska tematika ili tematika aktuelnih društvenih sukoba. Ostaju, međutim, ipak neke karakteristike na osnovu kojih se može govoriti o tragediji kao posebnoj dramskoj vrsti u svim književnim razdobljima.

Aristotel, prvi teoretičar tragedije, smatrao je da tragedija treba izazivati strah i sažaljenje te tako pročistiti osjećaje gledalaca. To pročišćenje zove on ''katarzom'' (od grč. ''katharsis'', prema ''kathairo'', čistitičistim). Na osnovu Aristotelovog mišljenja o katarzi razvile su se kasnije mnoge teorije o katarktičkom djelovanju tragedije ili drame u cjelini, pa i takve teorije koje svrhu cjelokupne književnosti tumače u smislu pročišćenja odnosno oplemenjivanja osjećanosti.