Razlika između verzija stranice "Bizantijsko Carstvo"
| [pregledana izmjena] | [pregledana izmjena] |
Uklonjeni sadržaj Dodani sadržaj
Zamijenjena datoteka:Byzantine_Empire_animated2.gif sa datotekom:Byzantine_Empire_animated.gif (od strane CommonsDelinker razlog: Duplicate: Exact or scaled-down duplicate: commons::File:Byzantine Empire animated.gif). |
m pravopis, replaced: sudac → sudija using AWB |
||
Red 102:
|}
Nekoliko događaja od 4. do 6. stoljeća označava prelazni period u kojem je Rimsko carstvo podijeljeno na Istočni grčki i Zapadni latinski. Car [[Dioklecijan]] (284. - 305.) je 285. godine je podijelio administraciju Rimskog carstva na istočnu i zapadnu. Između 324. i 330. godine [[Konstantin Veliki]] (306. - 337.) je prebacio glavni grad iz [[Rim
Granice carstva su značajno evoluirale od svog postojanja, jer su prošle kroz nekoliko ciklusa padova i uspona. Za vrijeme cara [[Justinijan I|Justinijana I]] (527. - 565.) carstvo je dostiglo svoj najveći mjeru nakon ponovnog osvajanja rimske zapadne obale [[Sredozemno more|Sredozemnog mora]], uključujući i sjevernu Afriku, Italiju i sam Rim. Za vrijeme vladavine cara [[Mauricije|Mauricija]] (582. - 602.) istočna granica carstva je proširena, a granica na sjeveru je stabilizirana. Međutim, njegov atentat je izazvao [[Bizantijsko-Perzijski rat]] (602. - 628.) koji je iscrpio carstvo i doprinio velikom teritorijalnom gubitku tokom [[muslimanska osvajanja|muslimanskih osvajanja]] u sedmom stoljeću. Za godinu dana carstvo je izgubilo svoje najbogatije pokrajine, Egipat i Siriju.
Red 138:
Proces u kom su se svi ovi činioci ispreplitali i stapali u novi entitet bio je postepen.
Sami Bizantinci koji su jednostavno nastavili nazivati sebe Rimljanima ([[Grčki jezik|grčki]] Ρωμαίους), nisu bili ni svjesni o rađanju nove nacije. Historičari smatraju da je međusobni utjecaj ovih činilaca doveo do stvaranja novog carstva najkasnije u vrijeme smrti [[Justinijan I|Justinijana I]] 565. n. e.
Isti ti historičari ga nazivaju posljednjim istinskim rimskim imperatorom kojem je [[Latinski jezik|latinski]] bio maternji jezik.<ref>
Malo je država organizovano na način koji je tako dobro odgovorio svom vremenu i tako promišljeno upravljen da se spriječi da vlast ostane u rukama nesposobnog čovjeka. Ova organizacija nije svjesno i promišljeno djelo jednog čovjeka ili jednog trenutka. U osnovi, ona je nasljeđe iz rimske prošlosti, ali je stalno bila prilagođavana i dopunjavana tokom vijekova, tako da bi odgovarala različitim zahtjevima vremena.
Red 147:
Iako nije bilo nikakve ustavne zabrane njegovoj vlasti, carevo samodržanje je ipak bilo ograničeno. On je uvijek priznavao svoju obavezu da poštuje osnovne zakone rimskog naroda; a duboko u svijesti ljudi provlačila se misao da je narod suveren i da je samo povjerio caru svoju vlast.
Birači cara bili su senat, vojska i narod Carigrada. Svaki car morao je da bude proglašen od strane ta tri tijela, pa tek tada da se podvrgne obredu krunisanja. On je poslije toga postajao apsulutan, sve dok je njegova vladavina zadovoljavala; ali ako bi se pokazao kao nesposoban svakom biraču bilo je slobodno da proglasi novog cara. Obično to je činila vojska, ili dio vojske. I ako bi car tako postavljen mogao da navede senat i narod Carigrada da ga prime, njegova uzurpacija je bila ozakonjena. Ali, princip izbornosti pretrpio je u praksi jednu veliku izmjenu. Dio careve vrhovne vlasti sastojao se i u mogućnosti da kooptira druge careve. Zbog toga nikada nije moglo da se desi da carstvo ostane bez cara. Nije bilo granice broju careva mogu da postanu u isto vrijeme ali, samo jedan car vršio je vlast, AUTOCRATOR BASILEUS.
Ostali su bili pasivni partneri i kada bi umro Autocrator, sljedeći car po starješinstvu automatski je nasljeđivao carsku vlast. Time je bilo omogućeno da se stvore dinastije koje su trajale dok god bi njihovi predstavnici bili sposobni da vladaju. Pošto je car bio izabran ili kooptiran, trebalo je još da bude krunisan. To je davalo vjersku potvrdu njegovoj vlasti, tako da je mogao istinski da vrši funkciju božijeg namjesnika. Smatrao se da je krunisanje davalo caru položaj poluboga, namjesniku svevišnjeg. Car je bio svjestan da je glava kršćanske crkve. Car je svoju vlast vršio preko brojnog i široko razgranatog činovničkog aparata. Centralni državni aparat sastojao se od niza visokih državnih funkcionera, koji su sve do sredine 7. vijeka nosili stare rimske nazive.
''Magister officiorum'' bio je neka vrsta ministra carske kuće i kancelarije, stajao je na čelu carske garde i službe sigurnosti. On je rukovodio poštama i međunarodnim odnosima i preko njegovih ureda osiguravalo se prenošenje carskih naredbi, davanje uputstava nižim funkcionerima.
Kvestor dvora (quaestor sacri palatii) brinuo se za zakonodavnu djelatnost i rukovodio je državnim finansijama; acones rerum privatarum, upravljao je mnogobrojnim carskim imanjima. U predstolnici je važnu ulogu i položaj imao prefekt, koji je upravljao glavnim gradom države. Najvažniji funkcioneri u pokrajini bili su praefecti praeterio, koji su stajali na čelu dviju profektura: Orjenta i Ilirika. Od izmjena koje su se vršile u vrhovnim organima najvažnije su bile izvršene 7. vijeka za vrijeme cara Heraklija.
Uvode se novi grčki nazivi i ustanovljuju nove funkcije lagateta:
Red 162:
* Comes rerum privatorum upravljao je carskim imanjem2
U prvoj fazi razvitka uz cara su stajala dva kolektivna tijela: carski savjet ili konzistorij, koji su sačinjavali svi najviši državni funkcioneri i jedno šire tijelo (Senat ili Sinktit), u koji su pored tadašnjih ulazili i bivši najviši državni funkcioneri. Ta tijela imala su savjetodavni karakter. Međutim, Senat je formalno vršio i izbor cara, raspravljao o najvažnijim političkim pitanjima, ali je postepeno sve više gubio na važnosti.
Senat nikad nije potpuno išćezao iako je u 6. i 7 vijeku bio na svom vrhuncu u Carigradu. Senat u Carigradu nikad nije bio sličan Starom Rimskom Senatu. Carigradski Senat sačinjavali su sadašnji i bivši držaoci službe dostojanstva iznad izvjesnog stepena, kao i njihovi potomci.
Tako je senat bio jedno veliko amorfno tijelo koje je obuhvatalo sve ljude od ugleda, bogatstva ili od odgovornog položaja u carstvu. Stvarna vlast senata bila je neodređena. Članovi senatske klase uživali su izvjesna prava i preimućstva utvrđene Starim Rimskim zakonima i uglavnom potvrđena od strane Justiniona. Kad je car bio slab Senat je bio najozbiljniji autoritet u carstvu, u toku 6. i 7. vijeka bio je naročito ugledan. Ali, krajem 7. vijeka vlast senata je opala, izobličila se, dok je na kraju nije ukinuo Lav VI. Sam senat je životario kao tijelo koje je car mogao da pozove kao uvaženog svjedoka svojih postupaka.
Senat je do samog kraja Carstva prisustvovao svakoj svećanoj prilici u Carigradu.
Red 176:
Administrativno sudska podjela u prvoj fazi razvoja Bizantije bila je ista kao za vrijeme donunata u Rimu. Država je bila podjeljena na dvije prefekture, kojima su na čelu bili praefecti praetorio. Oni su u svojim rukama ujedinjavali upravnu i sudsku vlast dok su komandu nad vojskom imali magistri nilituri. Prefekture su se djelili na niže upravno-sudske jedinice – dieceze (bilo ih je 7 do 8), kojima su na čelu bili civilni funkcioneri, vikari, neposredni saradnici prefekta.
Vojničko komandovanje u jednoj dijarezi ili u više njih imali su tzv. duces. Dieceze su se dalje djelile na provincije (bilo ih je oko 60) spraesesima na čelu, koji su brinuli za ubiranje poreza i koji su vršili sudsku vlast.
Centralizacija uprave ogledala se u tome što je sve činovnike imenovao direktno vladar. Izvjesnu autonomiju unutar provincije sačuvale su gradske općine, civitates imunicipia, ali je u toku daljeg razvoja lokalna autonomija gubila svaku važnost. Organizacija lokalne uprave doživjela je korjenitu reformu u 7. vijeku.
Civilna vlast u provincijama podvrnuta je vojnim komandantima. Čitava država podjeljena je na vojne ovlasti različite veličine koje su dobile naziv Teme. Pematska podjela i organizacija države imala je u početku vojni karakter. Tema postepeno dobija upravno finansijska i sudska ovlaštenja. Na čelu teme bio je strateg komandant vojne ovlasti, okružen štabom sastavljenim od raznih funkcionera. Šef štaba rukovodio je vojnim poslovima, a Protonotar je obavljao poslove civilne uprave i ujedno bio
Uz sav birokratizam i centralizam prisutan u upravi Bizanta bilo je tragova izvjesnih demokratskih relikata. U V i VI vijeku postojale su u većim gradovima izvjesne autonomne političke organizacije zvane Deme. Narod Carigrada bio je organizovan u 4 dijela ili deme nazvane Plava, Bijela, Zelena i Crvena.4 One bi najbolje mogle da budu opisane kao samoupravna municijalna tijela, dalje podjeljena na civilna i vojna. Civilna tijela zvala su se politici i njima je upravljao Demark, a vojna peratici, njima je upravljao Demokrat.
Politici su imali civilne dužnosti kao što su čuvanje javnih parkova i preduzimanje mjera protiv požara. Peratici su vjerovatno djelovali kao teritorijalni garnizoni grada. Ujedinjene deme kao organizacija siromašnih slojeva digle su poznatu nike pobunu 532 koja zamalo nije oborila sa vlasti cara Justinijana. U kasnijem razvoju deme su izgubile ulogu društvenog i političkog faktora. U političkom životu Bizantije krščanska crkva i njena hijerarhija s carigradskim patrijarhom na čelu igrala je veoma važnu ulogu.
Dolazilo je do izvjesnih suprotnosti između crkvenih vrhova s jedne i visoke birokracije krupnih zemljoposjednika s druge strane, crkva je ipak dosljedno vršila ulogu ideološko religiozne poluge državne vlasti za držanje u pokornosti potlačenih masa.
Red 190:
== Bizantijsko pravo ==
Bizantskoj administraciji je pogodovalo uređeno poštovanje zakona, naslijeđeno od Rima, a efikasnost [[Vlada|vlade]] dokazana je organizacijom pravosuđa. Poznavanje prava smatrano je važnim za svakog carskog službenika, pa je postojalo više [[Pravo|pravnih]] škola.
[[Car]] je bio "vrhovni sudija", niži od njega su bili provincijski sudovi i Kvestori u [[Carigrad]]u, gdje je zasjedao i vrhovni parnični sud od 12 sudija. Parnica je naime bila jedan od malog broja prihvatljivih razloga za posjetu carigradu.
Crkveni sudovi postepeno proširuju svoju nadležnost, dok pod [[Osmanlijsko carstvo|Osmanlijama]] nisu preuzeli cjelokupnu jurisdikciju nad kršćanskim stanovništvom.
Red 214:
{{Bizantski historičari}}
{{Stub-država}}
{{Commonscat|Byzantine Empire}}
| |||
