Razlika između verzija stranice "Masakr u Bijeljini"
| [pregledana izmjena] | [pregledana izmjena] |
Uklonjeni sadržaj Dodani sadržaj
m Molim ne ispravljati pogrešnim. |
No edit summary |
||
Red 45:
U januaru 1992, skupština SDS-a je proglasila tzv. "Republiku srpskog naroda Bosne i Hercegovine" i [[Radovan Karadžić]], njen budući predsjednik, izjavio je da "ujedinjena Bosna i Hercegovina više ne postoji".{{sfn|Toal|Dahlman|2011|p=110}} U martu, [[Referendum o nezavisnosti Bosne i Hercegovine|bosanski referendum o nezavisnosti]] prošao je sa nadmoćnom podrškom Bošnjaka i [[Bosanskohercegovački Hrvati|Hrvata]], što je bojkotovala većina bosanskih Srba.{{sfn|Human Rights Watch|maj 2000|p=12}} SDS, koja je tvrdila da proglašavanje nezavisnosti može uzrokovati to da Srbi postanu "nacionalna manjina u islamskoj državi",{{sfn|Toal|Dahlman|2011|p=110}} angažovala je neregularne naoružane jedinice da blokiraju isporuku glasačkih kutija, a bacali su i letke podstičući bojkot.{{sfn|Gow|2003|p=173}} Bez obzira na to, hiljade Srba u većim centrima je sudjelovalo u referendumu i glasalo za nezavisnost,{{sfn|Velikonja|2003|p=238}} dok se nekoliko ozbiljnih incidenata desilo širom Bosne i Hercegovine.{{sfn|Human Rights Watch|maj 2000|p=12}} Prema historičaru [[Noel Malcolm|Noelu Malcolmu]], "koraci koje su preduzeli Karadžić i njegova stranka – [proglašavajući srpske] "autonomne regije", naoružavanje srpske populacije, manji lokalni incidenti, besprekidna propaganda, zahtjev za "zaštitom" od federalne armije [JNA] – učinili su isto ono što se desilo u Hrvatskoj. Nekoliko posmatrača je sumnjalo da je isti plan bio u operaciji."{{sfn|Lukic|Lynch|1996|p=204}} Bijeljina je bila strateški značajna zbog svog položaja, koji je dopuštao lahak pokret vojnih lica, oružja i dobara u [[Posavina|Posavinu]] i [[Bosanska krajina|Bosansku krajinu]] gdje su se srpske snage okupljale.{{sfn|Human Rights Watch|maj 2000|p=15}}
== Istraga bosanske delegacije i odgovor ==
Srpske snage su naredile uklanjanje tijela ubijenih, u očekivanju delegacije visokopozicioniranih bosanskohercegovačkih predstavnika uoči dolaska na 4. april. Delegaciju su sačinjavali [[Biljana Plavšić]], srpska predstavnica [[Predsjedništvo Bosne i Hercegovine|Predsjedništva]]; [[Fikret Abdić]], bošnjački predstavnik; hrvatski ministar odbrane, [[Jerko Doko]]; te šef osoblja JNA 2. Vojnog distrikta, general [[Dobrašin Praščević]].{{sfn|International Criminal Tribunal for the former Yugoslavia|27. 9. 2006|p=115}} Poslao ih je Izetbegović u cilju istrage navedenih zlodjela.{{sfn|Silber|Little|1997|p=225}} Isti dan, JNA se premjestila u Bijeljinu, ali je nasilje nastavljeno.{{sfn|Kumar|1999|p=40}} Aprila 4, SDG je sebe osnovala u lokalnom sjedištu SDS-a. Lokalna policija, koja je bila uključena u hapšenju gradskog predsjedništva [[Stranka demokratske akcije|Stranke demokratske akcije]] (SDA), priključila im se na nekoliko dana, kao i pripadnici [[Bijeli orlovi (paravojska)|Bijelih orlova]], paravojne grupe, te pripadnici lokalne [[Teritorijalna odbrana|Teritorijalne odbrane]] (TO).{{sfn|International Criminal Tribunal for the former Yugoslavia|27. 9. 2006|p=114}} Srpske zastave su postavljene na dvije džamije u Bijeljini,{{sfn|International Criminal Tribunal for the former Yugoslavia|27. 9. 2006|pp=113–114}} kao i kontrolni punktovi i blokade ceste, kako bi spriječili novinare i evropske posmatrače da uđu. Delegacija je posjetila krizni štab i vojne objekte gdje su informisani o situaciji.{{sfn|International Criminal Tribunal for the former Yugoslavia|27. 9. 2006|p=114}}
Tokom posjete, Plavšićka je zatražila od Arkana prebacivanje kontrole Bijeljine u ruke JNA. Arkan je odbio, pozivajući se na nedovršen posao, te je rekao da je sljedeći na redu [[Bosanski Brod]]. Plavšić je naknadno povukla zahtjev i pohvalila Arkana za "zaštitu" bijeljinskih Srba od Bošnjaka.{{sfn|International Criminal Tribunal for the former Yugoslavia|27. 9. 2006|p=115}} Nazvala ga je "srpskim herojem ... koji je bio spreman da da svoj život za svoj narod ", dodajući da "mi trebamo takve ljude".{{sfn|Velikonja|2003|p=247}} Ona mu je zahvalila i poljubila Arkana javno na šta su lokalni članovi SDS-a odgovorili sa "uzvicima odobrenja".{{sfn|International Criminal Tribunal for the former Yugoslavia|27. 9. 2006|p=115}} U razgovoru sa [[Cedric Thornberry|Cedricom Thornberryjem]], predstavnikom UNPROFOR-a, ona je opisala Bijeljinu kao "oslobođeni" grad.{{sfn|International Criminal Tribunal for the former Yugoslavia|27. 9. 2006|p=115}} Abdić je prvobitno vraćen uz prijetnje vatrenim oružjem,{{sfn|Malcolm|1994|p=236}} ali su mu kasnije odobrili da uđe.{{sfn|Silber|Little|1997|p=225}} Zatim je držan u pritvoru od strane Arkana, dok Plavšić nije došla da ga oslobodi.{{sfn|Ramet|2006|pp=427–428}} "Bijeljina je bila praktično prazna," sjeća se. "Sastao sam se sa lokalnim autoritetima, rekli su mi šta se desilo, ali tamo nije bilo nijednog Muslimana, tako da mi nismo mogli razgovarati o problemu u cjelini. Muslimani nisu odgovorili na naš apel. Bili su preplašeni da izađu van, i posebno uplašeni da pričaju o tome ikako."{{sfn|Silber|Little|1997|p=225}} General [[Sava Janković]], komandant 17. korpusa JNA, izjavio je:{{sfn|International Criminal Tribunal for the former Yugoslavia|27. 9. 2006|pp=329–330}}
{{quote|Veliki utjecaj propagande SDS-a i Arkana osjećala se u 38. [Partizanskoj diviziji] i 17. [Miješanog artiljerijskog brigadi], zbog koji su neki [regruti] napustili svoje jedinice s oružjem. ... Situacija na teritoriji je ekstremno složena. Grad Bijeljina je pod kontrolom SDS-ovih i Arkanovih ljudi, koji čak ne dozvoljavaju našoj protivtenkovskoj jedinici da dosegne osređene poziije u gradu. Tamo je 3.000 izbjeglica u barakama i području Kooperativnog centra u [[Patkovača|Patkovači]]. Tim iz bh. Predsjedništva kojeg vode Fikret Abdić, Biljana Plavšić, šef osoblja 2. Vojnog distrikta i komandir 17. Korpusa, bili su u Bijeljini u barakama od 12:00 sati.}}
"U narednim danima," predviđa on, " dalje pogoršanje cjelokupne sigurnosne i političke situacije se očekuje. Postoji prijetnja da se se međuetnički sukobi u Posavini i Semberiji mogu raširiti na ostale dijelove zone odgovornosti ... Direktne vojne provokacije od paravojnih formacija SDA, HDZ <nowiki>[</nowiki>[[HDZ BiH|Hrvatske demokratske zajednice]]<nowiki>]</nowiki> i SDS-a protiv komande i jedinica također su moguće, kao i njihovi napadi na vojna skladišta i izolovana postrojenja."{{sfn|International Criminal Tribunal for the former Yugoslavia|27. 9. 2006|pp=329–330}} Isti dan, Ministar odbrane BiH [[Ejup Ganić]] i hrvatski članovi vladine koalicije zatražili su od Izetbegovića da mobilizira TORBiH{{sfn|Kumar|1999|p=40}} zbog nemogućnosti da JNA zaustavi nasilje.{{sfn|Central Intelligence Agency|2002|p=135}} Izetbegović je opisao slike koje su dolazile iz Bijeljine kao "nevjerovatne". "Mislio sam da je to fotomontaža," on je objasnio. "Nisam mogao vjerovati očima. Nisam mogao vjerovati da je to moguće."{{sfn|Silber|Little|1997|p=224}} On je opisao preotimanje kao "kriminal", te je rekao kako smatra odgovornom JNA za pad Bijeljine jer je "pasivno stajala i gledala šta se dešava".{{sfn|Sudetic|5. 4. 1992}} Izetbegović je mobilizirao Teritorijalnu odbranu kasnije tog dana kako bi "omogućio da narod brani sebe ... od budućih Bijeljinaca". Srpski članovi bosanskog predsjedništva, Plavšić i [[Nikola Koljević]], osudili su mobilizaciju kao nezakonitu i dali ostavke.{{sfn|Central Intelligence Agency|2002|p=135}} Aprila 8, Izetbegović je proglasio "stanje neposredne ratne opasnosti".{{sfn|Calic|2012|p=125}} JNA je odbacila zahtjeve bosanskog Predsjedništva da vrati oružja TORBiH-a koja su konfiskovali 1990. godine.{{sfn|Central Intelligence Agency|2002|p=135}} Karadžić i vodstvo bosanskih Srba koristili su Izetbegovićev zahtjev za mobilizacijom kao izgovor za nezavisnošću i mobilizirali Općinki krizni štab, rezervne policijske jedinice i TO snage.{{sfn|Central Intelligence Agency|2002|p=136}}
== Provokacija, preotimanje i masakr ==
| |||