Razlika između verzija stranice "Fjodor Dostojevski"

Godine [[1864]]. Dostojevski objelodanjuje briljantne "Zapise iz podzemlja" - jedan od najintenzivnijih kratkih romana uopšte, preteču ispovjednih narativnih djela [[Albert Camus|Camusa]], Krleže, Rilkea, Hamsuna i Sartrea. U njemu je autor primijenio niz postupaka u kojima je obnovio prozne tehnike i postavio obrazac svojih budućih velikih romana: ideološki obračun s utopijskim i opštenito "humanističkim" liberalnim stereotipima, obilje [[esej]]ističkih elemenata koji su esencijalno dramatizirani sokratovski dijalozi vođeni u atmosferi nabijenoj strastima i skandalima; novinarski stil kojemu je jedina svrha funkcionalnost u saopštavanju piščeve vizije, a ne [[Estetika|estetski]] doživljaj kao takav; psihološku tipologiju koja obuhvaćaobuhvata, kao najčešće tipove likova, krotke i ponizne kršćane (Sonja Marmeladova, Aljoša Karamazov, knez Miškin), nihilističke cinike (Svidrigajlov, Nikolaj Stavrogin), radikalne intelektualce u borbi protiv svih općeprihvaćenih vrijednosti (Rodion Raskoljnikov, Ivan Karamazov, Ivan Kirilov), djecu iz "slučajnih obitelji" i ljude kojima je povrijeđeno dostojanstvo (junak romana "Mladić", "Zapisi iz podzemlja"). Dostojevski je razvio tehniku struje svijesti davno prije no što je postala popularna u anglo-američkom romanu 20. vijeka (primjer je duža pripovijest "Krotka", kao i dijelovi velikih romana, npr "[[Zločin i kazna]]"), sažeo je radnju u svega nekoliko dana ("Idiot", "Zločin i kazna") ili sati, dajući vremenski presjek u svijesti pripovjedača ("Krotka"), te stvorio istinski "polifoni roman" (kako ga je nazvao istaknuti ruski književni i jezični teoretičar Mihail Bahtin) u kojemu mnogoglasje ideološke i vjerskofilozofske borbe koja razdire protagoniste nalazi izraza kako u interioriziranim svijestima, tako u dramski nabijenim dijalozima. Većina njegovih romana je smještena u tmurnu atmosferu velegradskog "podzemlja", središtena oko uzbudljivih događaja baštinjenih iz trivijalnog romana i crnih hronika (ubistvo, očeubistvo, zločin, krađa, skandali razne vrste) i vrti se oko za čovječanstvo "prokletih pitanja": naravi zla, ljudske patnje, smrtnosti i besmrtnosti, postojanja i nepostojanja Boga, slobode i odgovornosti, sudbine Rusije i Zapada. Kako su primijetili neki kritičari, Dostojevski je bitno spiritualni autor, te je njegova karakterizacija čovjeka kao "srca u kojem se bore Bog i Sotona, a zalog je ljudski život" vjerovatno i adekvatan opis njegovog vlastitog stvaralaštva. Iako se nerijetko ističe piščev utjecaj na književnost psihoanalitičke inspiracije (što je ispravna tvrdnja), ne može se poreći da su glavna djela Dostojevskog utjelovljene metafizičke drame: tu je činjenicu sažeo francuski pisac Albares u tezi da je za Dostojevskog, u opreci prema golemoj većini ostalih romanopisaca, čovjek primarno ne biološko, socijalno, [[Ekonomija|ekonomsko]], psihološko, nego metafizičko biće.