Razlika između verzija stranice "Historija Osmanlijskog Carstva"

[pregledana izmjena][pregledana izmjena]
Uklonjeni sadržaj Dodani sadržaj
No edit summary
No edit summary
Red 46:
Ovaj period obnovljenog samopouzdanja je imao razoran kraj, kada je veliki vezir [[Kara Mustafa-paša]] u maju 1683. godine izvršio drugu osmanlijsku opsadu Beča tokom [[Veliki turski rat|Velikog turskog rata]] (1683. - 1687.). Tokom konačnog napada, osmanlijske snage su zbrisane od strane habsburških, njemačkih i poljskih snaga koje je predvodio poljski kralj [[Ivan III, kralj Poljske|Ivan III]]. Nakon poraza od [[Sveta liga|Svete lige]] kod Beča, Veliki turski rat je okončan potpisivanjem epohalnog [[Karlovački mir|sporazuma u Sremskim Karlovcima]] 26. januara 1699. godine.  Po prvi put, Osmanlijsko carstvo je predalo kontrolu nad značajnim evropskim teritorijima, uključujući i cijelu Mađarsku. Tada je carstvo dostiglo kraj svoje sposobnosti sprovođenja efikasne, samopouzdane i ekspanzionističke politike i od tog trenutka je bilo prisiljeno da donosi suštinske odbrambene strategije. U ovom periodu su samo dva sultana imali snažnu vojnu i političku kontrolu nad carstvom; energični [[Murat IV]] (1612. - 1640.) koji je ponovo zauzeo [[Erevan|Jerevan]] i [[Bagdad]] od [[Safavidsko carstvo|Safavidskog carstva]] i [[Mustafa II]] (1695. - 1703.) koji je predvodio osmanlijski kontranapad protiv habsburgovaca kako bi poništio katastrofalan [[Bitka kod Sente|poraz kod Sente]] 1697. godine.
 
== Stagnacija i reforme (1683. - 1827.) ==
== [[1813]]-[[1914]] ==
{{Glavni|Stagnacija i reforme Osmanlijskog carstva}}Tokom ovog perioda najveća prijetnja Osmanlijskom carstvu je dopirala od tradicionalnog neprijatelja [[Habsburška monarhija|Habsburške monarhije]], kao i novog neprijatelja rastućeg [[Rusko carstvo|Ruskog carstva]]. Nakon mnogih ratova, Osmanlije su Habsburškoj monarhiji ustupile mnoge teritorije na Balkanu. Osmanlijska područja u Africi, poput [[Egipat|Egipta]] i [[Alžir|Alžira]], su se osamostalile, ali su kasnije došla pod uticaj [[Kraljevina Velika Britanija|Velike Britanije]] i Francuske. U 18. stoljeću je centralna vlast Osmanlijskog carstva dala određen stepen autonomije lokalnim guvernerima i vođama.
 
Osmanlijskom carstvu je rusko proširenje predstavljalo veliku i rastuću prijetnju. Zbog toga je švedski kralj [[Karlo XII, kralj Švedske|Karlo XII]] postao saveznik Osmanlijskog carstva poslije poraza od Rusije u [[Bitka kod Poltave|bici kod Poltave]] 1709. godine. On je nagovorio sultana [[Ahmed III|Ahmeda III]] da objavi rat Rusiji, koji je završen osmanlijskom [[Osmanlijsko-ruski rat (1710 - 1711)|pobjedom kod rijeke Prut]] 1711. godine. Nakon potpisivanja [[Požarevački mir|mirovnog sporazuma u Požarevcu]] 21. jula 1718. godine nastupio je period mira.
[[1813]]: Ustanak [[Srbi|Srba]].
 
Tokom [[Tulipanska era|Tulipanske ere]] (1718. - 1730.), koja je nazvana zbog ljubavi sultana Ahmeda III prema cvijetu [[Tulipan|tulipanu]] i njegovoj upotrebi kao simbola njegove mirne vladavine, politika carstva u Evropi je doživjela pomak. Osmanlijsko carstvo je započelo gradnju utvrđenja u balkanskim gradovima koji su služili za odbranu od evropskog ekspanzionizma. Tokom ovog perioda cvjetali su kulturni radovi, likovna umjetnost i arhitektura koja je bila pod uticajem [[Barok|baroknog]] i [[rokoko]] stila. Klasičan primjer je [[fontana sultana Ahmeda III]] koja se nalazi ispred [[Topkapi saraj|Topkapi palače]]. Čuveni francuski slikar [[Jean-Baptiste van Mour]] je posjetio Osmanlijsko carstvo tokom Tulipanske ere i izgradio neka od najpoznatijih umjetničkih djela koja prikazuju scene svakodnevnog života u Osmanlijskom carstvu i carskom dvorcu.
[[1821]]: Početak [[Grčki rat za nezavisnost|Grčkog rata za nezavisnost]].
 
Nakon smrti [[Petar I, car Rusije|Petra Velikog]] 1725. godine, njegova supruga [[Katarina I, carica Rusije|Katarina]] je naslijedila prijestolje ruskog carstva i zajedno sa Austrijom objavila rat Osmanlijskom carstvu 1735. godine. [[Beogradski mir|Mirovnim sporazumom u Beogradu]] 18. septembra 1739. godine, Osmanlijsko carstvo je izgubilo Malu Vlašku od Austrije i luku Azov od Rusije. Međutim, nakon sporazuma u Beogradu, Osmanlijsko carstvo je živjelo u miru jer su Austrija i Rusija bili prisiljeni na odbranu svojih granica zbog uspona [[Pruska|Pruske]] tokom vladavine [[Fridrik II, kralj Pruske|Fridrika Velikog]].
[[1830]]: Postepeno ustupanje [[Alžir]]a francuskoj upravi.
 
Ovaj dugi period osmanlijskog mira je bio period neuspješnih reformi. U drugom dijelu ovog perioda je došlo do [[Nauka i tehnologija Osmanlijskog carstva|obrazovnih i tehnoloških reformi]], uključujući i osnivanje visokoškolskih ustanova, kao što je [[Tehnički univerzitet u Istanbulu]]. Osmanlijska nauka i tehnologija je tokom srednjeg vijeka bila visoko cijenjena, zbog rezultata osmanlijskih naučnika u sintezi klasičnog učenja sa islamskom filozofijom i matematikom i poznavanja kineskih dostignuća u tehnologiji kao što su barut i magnetni kompas. Godine 1734. osnovana je artiljerijska škola u kojoj su francuski nastavnici širili zapadne metode artiljerijskog ratovanja, dok su se islamski naučnici uspješno usprotivili temeljima [[Teodiceja|Teodiceje]]. U ovom periodu se pojavila [[Johannes Gutenberg|Gutenbergova]] [[štamparska mašina]] i u početku su je koristili samo [[Sefardi]] koji su migrirali iz Španije 1493. godine. Kasnije je [[Ibrahim Muteferika]] uvjerio velikog vezira [[Nevsehirli Damat Ibrahim-paša|Nevsehirli Damat Ibrahim-pašu]] i velikog muftiju na efikasnost štamparije i oni su mu dali dozvolu da objavljuje ne-vjerske knjige, uprkos protivljenju nekih [[Islamska kaligrafija|kaligrafa]] i vjerskih vođa. Muteferika je odštampao prvu knjigu 1729. godine, a do 1743. godine je izdao 17 knjiga i svaka je štampana između 500 i 1.000 primjeraka.
[[1832]]: Grčki suverenitet formalizovan.
 
Nakon dugog perioda mira, Rusija je 1768. godine ponovo započela svoju ekspanzionističku politiku. Pod izgovorom traganja za poljskim revolucionarnim bjeguncima, ruske trupe su ušle u grad [[Balta|Baltu]] na granici [[Besarabija|Besarabije]] i izmasakrirali građane i spalili ga do temelja. To je izazvalo [[Prvi rusko-turski rat]] (1768. - 1774.). [[Kučukkainardžijski mir|Kučukkainardžijskim mirom]] 1774. godine hrišćanskim građanima u Vlaškoj i Moldaviji data je potpuna vjerska sloboda.
[[1853]]: Početak [[Krimski rat|Krimskog rata]] s Rusijom, koji je, iako dobijen uz britansku, francusku i sardinijsku pomoć, još više ukazao do koje mjere je osmanlijska vojska postala nazadna.
 
Tokom vladavine [[Selim III|Selima III]] (1789. - 1807.) započeta je [[Osmanlijske vojne reforme|vojna reforma]] i prvi veliki pokušaj modernizacije vojske. Ovi napori su, međutim, bili otežani zbog neslaganja janjičara koji su željeli sačuvati svoje privilegije. Zbog toga su izazvali [[Janjičari|janjičarsku pobunu]] koja je sultana Selima III koštala prijestolja i života. Ovu pobunu je njegov nasljednik [[Mahmud II]] riješio na efektan i krvav način u kojem je uništio janjičarske korpuse 1826. godine.
[[1856]]: Osnivanje ujedinjene [[Rumunija|Rumunske]] autonomne države.
 
[[Srpska revolucija]] (1804. - 1815.) je označila početak ere [[Nacionalni identitet|nacionalnog buđenja]] na Balkanu nazvanog [[Istočno pitanje]]. Suverenitet [[Kneževina Srbija|Srbije]] kao nasljedne monarhije je priznat 1830. godine. Godine 1821. [[Osmanlijska Grčka|Grci]] su [[Grčki rat za nezavisnost|objavili rat]] sultanu. Pobuna koja je nastala u Moldaviji kao diverzija je izazvala glavnu revoluciju na [[Peloponez|Peloponezu]], koji je zajedno sa sjevernim dijelom [[Korintski zaljev|Korintskog zaljeva]], postigao nezavisnost 1829. godine. Do sredine 19. stoljeća, Osmanlijsko carstvo je nazvano "bolesnik" Evrope. Nakon ovih uspjeha, tokom 1860.-ih i 1870.-ih nezavisnost su dobile i Vlaška, Moldavija i [[Kneževina Crna Gora|Crna Gora]].
[[1876]] : Britanska okupacija [[Kipar|Kipra]].
 
[[1877]]: Još jedan rat s Rusijom ([[Rusko-turski rat, 1877–1878]]).
 
[[1878]]: [[Sanstefanski sporazum]] - priznavanje nezavisnosti Rumunije i [[Srbija|Srbije]], kao i osnivanje autonomne kneževine [[Bugarska|Bugarske]] pod nominalnim osmanlijskim protektoratom. [[Austro-Ugarska]] okupira [[Bosna|Bosnu]].
 
[[1881]]: Dok Carstvo slavi 600-tu godišnjicu postojanja, [[Tunis]] postaje francuska kolonija.
 
[[1882]]: [[Egipat]] stavljen pod britanski protektorat.
 
[[1885]]: [[Vilajet]] (provincija) [[Istočna Rumelija]] prebačen pod bugarsku nadležnost.
 
[[1908]]: Austro-Ugarska pripaja Bosnu pukim proglasom; Bugarska zadobija punu nezavisnost.
 
[[1911]]: U kratkom ratu, Italija s malim naporom poražava Osmanlije, time zadobijajući [[Libija|Libiju]]; ovim činom, 340 godina duga prisutnost Osmanlijskog carstva u Sjevernoj Africi je okončana.
 
[[1912]]: [[Prvi balkanski rat]]; [[Albanija]] proglašava nezavisnost; Osmanlijsko carstvo skoro izbrisano u Evropi, osim [[Istanbul]]a i malog obruča oko grada u svrhu njegove odbrane.
 
[[1914]]: [[Kipar]] pripojila Britanija. Stupanje Carstva u [[Prvi svjetski rat]] na strani Centralnih sila.
 
== Reference ==