Razlika između verzija stranice "Kultura Bošnjaka"

{{Nedostaju izvori}}

{{Preuređivanje}}

 

Tokom burne historije, Bošnjaci su stoljećima prije dolaska islama na prostore koje su naseljavali, njegovali svoju posebnost koja je u velikoj mjeri određena geografskim položajem [[Historija srednjovjekovne Bosne|Bosne]] i otežanim prodorom različitih uticaja tokom [[Srednji vijek|Srednjeg vijeka]]. Kao rezultat toga, Bošnjaci su prije svega zadržali religijsku autonomnost u vidu autohtone [[Crkva bosanska|Crkve bosanske]] te se nisu, iako je na njih vršen pritisak, priklonili niti jednoj od [[Religijska denominacija|denominacija]], bilo [[Pravoslavlje|istočnoj]] ili [[Rimokatoličanstvo|zapadnoj]].

 

[[Bošnjaci]] govore [[bosanski jezik|bosanskim jezikom]]. Oni su izvorni govornici nekoliko [[dijalekat]]a štokavskoga narječja, uglavnom: novoštokavskoga ikavskog (tzv. bosanko-dalmatinski) i šćakavsko ijekavskoga (tzv. istočno-bosanski dijalekt), kojim govore Bošnjaci i [[Hrvati]], novoštokavskoga ijekavskoga (tzv. istočnohercegovačko-krajiški), kojeg dijele sa [[Srbi]]ma, [[Crnogorci]]ma i Hrvatima, te nenovoštokavskog ijekavskog (tzv. zetsko-južnosandžački dijalekt) kojime govore Bošnjaci, Crnogorci i Srbi. Udio Bošnjaka u ostalim govorima (npr. novoštokavskom ekavskom (tzv. šumadijsko-vojvođanski dijalekt) i nenovoštokavskom ekavskom (tzv. [[Kosovo|kosovsko]]-resavski dijalekt)) je zanemariv. Zbog procesa jezične [[asimilacija|asimilacije]], akulturacije i [[migracija]] kao posljedica posljednjega [[Rat u Bosni i Hercegovini|rata]] nemoguće je odrediti tačan broj i raspored govornika pojedinoga dijalekta.

relativna zakašnjelost nacionalne [[emancipacija|emancipacije]] Bošnjaka u odnosu na srpsku i hrvatsku imala je za posljedicu da se bosanski jezik, kao standardni jezik, ili propisani jezički sistem, sporo odvajao od "srpsko-hrvatske" jezične matrice, kakva je nametana u [[20. vijek|20. vijeku]]

budući da je vjerski faktor bio glavnim samodefinirajućim elementom u odnosu spram susjednih Hrvata, Srba i Crnogoraca, jezik je, uz etničko-kulturne tradicije, silom historijskih zakonitosti ostao tek sekundarnim razlikovnim faktorom. Istina, to se može reći i za Srbe i Hrvate iz BiH, jer iako su, posebno Hrvati, učestvovali u standardizaciji nacionalnoga jezika (niz rječnika i filoloških djela poteklih iz provincije Bosne Srebrene)- činjenica je da su nacionalni jezici Hrvata i Srba oblikovani u [[Hrvatska|Hrvatskoj]] i [[Srbija|Srbiji]], a ne u Bosni i Hercegovini. U situaciji vjersko-narodnosne polarizacije i isprepletenosti, šanse Bošnjaka (koji još nisu riješili ni pitanje vlastitoga [[identitet]]a, niti imena toga identiteta), bile su minimalne, a manevarski prostor skučen no, za razliku od Hrvata i Srba, Bošnjaci su imali i jednu dosta značajnu prednost: jezičnodijalekatsku uravnoteženost. Promatra li se jezičnodijalekatska situacija Srba, a pogotovo snažne regionalnodijalekatske centrifuglane tendencije u Hrvata, tada se može reći da je u dobroj mjeri nivelirana situacija u pogledu [[narječje|narječja]] kojim govore Bošnjaci predstavljala pozitivan element za jezičnu unifikaciju.

 

U [[Josip Broz Tito|Titovoj]] [[Jugoslavija|Jugoslaviji]] počela je modernizacija sa izgradnjom fabrika, uvođenjem nove odjeće dok je stara nošnja većinom bila čakšire, dimije i fesovi, i razne stvari su uticale na to da su Bošnjaci prihvatili moderni način života ali i zadržali i orijentalni.