Razlika između verzija stranice "Masakr u Bijeljini"

[pregledana izmjena][pregledana izmjena]
Uklonjeni sadržaj Dodani sadržaj
No edit summary
No edit summary
Red 45:
 
U januaru 1992, skupština SDS-a je proglasila tzv. "Srpsku republiku Bosne Hercegovine" i [[Radovan Karadžić]], njen budući predsjednik, izjavio je da "ujedinjena Bosna i Hercegovina više ne postoji".{{sfn|Toal|Dahlman|2011|p=110}} U martu, [[Referendum o nezavisnosti Bosne i Hercegovine|Bosanski referendum o nezavisnosti]] prošao je sa nadmoćnom podrškom Bošnjaka i [[bosanski Hrvati|bosanskih Hrvata]], što je bojkotovala većina bosanskih Srba.{{sfn|Human Rights Watch|May 2000|p=12}} SDS, koja je tvrdila da proglašavanje nzavisnosti može uzrokovati to da Srbi postanu "nacionalna manjina u Islamskoj državi",{{sfn|Toal|Dahlman|2011|p=110}} uzela je neregularne naoružane jedinice da blokiraju isporuku glasačkih kutija, i bacali su letke podstičući bojkot.{{sfn|Gow|2003|p=173}} Bez obzira na ovo, hiljade Srba u većim centrima je sudjelovalo u referendumu i glasalo za nezavisnost,{{sfn|Velikonja|2003|p=238}} dok se nekoliko ozbiljnih incidenata javilo širom Bosne i Hercegovine.{{sfn|Human Rights Watch|May 2000|p=12}} Prema historičaru [[Noel Malcolm|Noelu Malcolmu]], "koraci koje su preduzeli Karadžić i njegova stranka – [objavljujuči srpske] "autonomne regije", naoružavanje srpske populacije, manji lokalni incidenti, besprekidna propaganda, zhtjev za "zaštitom" od federalne armije – učinilo je isto ono što se desilo u Hrvatskoj. Nekoliko posmatrača moglo se dvoumiti da je jedan plan bio u operaciji."{{sfn|Lukic|Lynch|1996|p=204}} Bijeljina je bila strateški značajna zbog svog položaja, koji je dopuštao lahak pokret vojnih osoba, otužja i dobara u [[Posavina|Posavinu]] i [[Bosanska krajina|Bosansku krajinu]] gdje su se srpske snage okupljale.{{sfn|Human Rights Watch|May 2000|p=15}}
 
== Provokacija, preuzimanje i masakr ==
[[Željko Ražnatović]] ("Arkan"), lider [[Srpska dobrovoljačka garda|Srpske dobrovoljačke garde]], proveo je mjesec dana u Bijeljini planirajući borbu prije napada.{{sfn|United Nations Security Council|28 December 1994}} Na 30. mart 1992, [[Blagoje Adžić]], bosanski Srb šef stožera JNA, objacio je da je armija "spremna štititi Srbe od otvorene agresije".{{sfn|Goldstein|1999|p=242}} Borbe su otpočele u Bijeljini na 1. april, nakon što su lokalni Srbi i pripadnici SDG-a bacali bombe u prodavnice,{{sfn|Gow|2003|p=128}} uključujući i bošnjačke kafane,{{sfn|United Nations Security Council|28. 12. 1994}} provocirajući slabo organiziranu Patriotsku ligu u oružani sukob.{{sfn|Central Intelligence Agency|2002|p=135}}{{sfn|Toal|Dahlman|2011|p=113}}{{sfn|Calic|2012|p=125}} Oko hiljadu{{sfn|United Nations Security Council|28. 12. 1994}}{{sfn|Toal|Dahlman|2011|p=113}} pripadnika SDG-a i Mirkovi [[četnici]],{{sfn|International Crisis Group|2. 11. 2000|pp=10–13}} paravojna formacija koju je predvodio [[Mirko Blagojević]], bili su uključeni zauzimanjem važnih struktura u gradu.{{sfn|International Criminal Tribunal for the former Yugoslavia|27. 9. 2006|p=113}} Prema novinaru i političkom analitičaru Milošu Vasiću, Bijeljinu je branilo 35 ili 38 bosanskih policajaca.{{sfn|Amanpour|1. 6. 1997}} Prema [[Haški tribunal|Haškom tribunalu]] (ICTY), Bijeljina je bila "prva općina Bosne i Hercegovine koju su zauzeli Bosanski Srbi 1992. godine".{{sfn|International Criminal Tribunal for the former Yugoslavia|27. 9. 2006|p=113}} Bez obzira na prosrpske aktivnosti armije JNA tokom [[Rat u Hrvatskoj|hrvatskog rata za nezavisnost]], predsjedavajući [[Predsjedništvo Bosne i Hercegovine|predsjedništva]], [[Alija Izetbegović]] je očito vjerovao da će JNA djelovati drugačije u Bosni i Hercegovini, te je zatražio od JNA da brani Bijeljinu od SDG.{{sfn|Kumar|1999|p=40}}
 
Na 1–2. april 1992, grad su opkolile snage JNA,{{sfn|International Criminal Tribunal for the former Yugoslavia|27. 9. 2006|p=113}} navodno da zadrže mir.{{sfn|Central Intelligence Agency|2002|p=135}} Prema [[Human Rights Watch]]u (HRW), srpske paravojne formacije koje su nosile fantomke preuzele su pozicije oko grada, uključujući snajperske pozicije na prozorima zadnjih spratova u zgradama.{{sfn|Human Rights Watch|August 1992}} Suočivši se sa malo otpora,{{sfn|Amnesty International|21. 12. 1994|p=5}} SDG, pod komandom JNA{{sfn|Magaš|Žanić|2001|p=182}} i izvještavanjem direktno srbijanskom predsjedniku [[Slobodan Milošević|Slobodanu Miloševiću]],{{sfn|Ramet|2006|p=427}} brzo su zauzeli Bijeljinu.{{sfn|International Criminal Tribunal for the former Yugoslavia|27. 9. 2006|p=113}} Artiljerijske jedinice granatirale su grad u koordinaciji sa uličnim borbama.{{sfn|Gow|2003|p=129}} Prema fotografu i novinaru [[Ron Haviv|Ronu Havivu]], srpske snage su napale prve, sa nekoliko buseva vojnika koji su došli u grad, zauzimajuči radio-stanicu, i forsirajući lokalne Srbe da otkriju indentitete gradskih nesrpskih građana.{{sfn|Keane|2003}} [[Panteri (paravojska)|Panteri]], paravojna grupa koju je predvodio [[Ljubiša Savić]] ("Mauzer"), koji je bio osnivač SDS-a,{{sfn|BBC|8. 6. 2000}} također su učestvovali u napadu ili su došli nedugo zatim.{{sfn|Human Rights Watch|maj 2000|pp=11–12}} Zajedno sa SDG-om, počeli su kampanju nasilja nad lokalnim Bošnjacima i jednim dijelom Srba, izvršavajući nekoliko silovanja i ubistava, pretražujući kuće stanovnika pljačkajući njihovu imovinu.{{sfn|International Criminal Tribunal for the former Yugoslavia|27. 9. 2006|p=117}} Naknadno, bosanski predsjednik Izetbegović zadužio je JNA da okupira Bijeljinu i zaustavi nasilje.{{sfn|Magaš|Žanić|2001|p=182}} Na suđenju Karadžiću, bivši gradonačelnik Bijeljine Cvijetin Simić, svjedočio je da je jedina prava borba uzela maha u gradu na 1–2. april u krugu gradske bolnice, gdje se najviše ubistava desilo.{{sfn|International Criminal Tribunal for the former Yugoslavia|Radovan Karadžić transcript|p=35702}}
 
Kako su borbe nastavile, SDS i bosanski Srbi kreirali su [[Ministarstvo unutrašnjih poslova Republike Srpske]] (MUP RS), nezavisnu srpsku policijsku snagu.{{sfn|Central Intelligence Agency|2002|p=135}} Prema HRW, obrazac nasilja, dopunjen sa "težnjom da se kreira [[Velika Srbija]]",{{sfn|Human Rights Watch|maj 2000|pp=2, 16, 33}} razvijen u Bijeljini a kasnije ponovljen u ostalim općinama u sjeveroistočnoj Bosni i Hercegovini od strane istih paravnojih grupa iz [[Republika Srbija (1990-2006)|Srbije]].{{sfn|International Criminal Tribunal for the former Yugoslavia|27. 9. 2006|p=113}} Ovaj obrazac je opisan od strane [[Ujedinjene nacije|UN-ove]] komisije stručnjaka u slijedećim terminima:{{sfn|Human Rights Watch|maj 2000|p=16}}
 
{{citat|Prvo, paravnojne snage bosanskih Srba, često sa podrškom JNA, preuzele su kontrolu područja. U više slučajeva, srpskim stanovnicima je naređeno da napuste područje prije nego nastupi nasilje. Domovi nesrpskih stanovnika, ciljani za uništenje, kao i kulturni i religijski spomenici, posebno crkve i džamije, su uništavani. Drugo, područje pada pod kontrolu paravojnih snaga koji teroriziraju nesrpske stanovnike sa naizmjeničnim ubijanjima, silovanjima i pljačkama. Treće, zauzeto područje su upravljali lokalni srpski autoriteti, često uz paravojne snage. Tokom ove faze, nesrpski stanovnici su pritvarani, prebijani i ponekad prebacivani u logore gdje je nastavljano nasilje, uključujući masovna ubistva. Nesrpski stanovnici su često otpuštani sa poslova a njihova imovina je oduzimana. Većina je tjerana da potpiše dokumente za odustajanje od prava na svoje domove prije nego što su deportirani u druge dijelove zemlje.}}
 
Tačan broj ubijenih u zauzimanju grada je nepoznat.{{sfn|Human Rights Watch|maj 2000|p=14}} Nekoliko izvora pretpostavlja broj između nekoliko desetina i hiljadu.{{sfn|Goldstein|1999|p=242}}{{sfn|Magaš|Žanić|2001|p=182}}{{sfn|Human Rights Watch|maj 2000|p=14}}{{sfn|Malcolm|1994|p=236}}{{sfn|Off|2010|p=69}}{{sfn|Karabegović|4. 4. 2012}} Prema ICTY, najmanje 48 civila je ubijeno od kojih su 45 bili nesrbi. Oko 3. aprila, lokalnim policajcima je naređeno da čuvaju mrtvačka kola koja su kupila tijela sa ulica i iz kuća grada.{{sfn|International Criminal Tribunal for the former Yugoslavia|27. 9. 2006|p=114}} Ubistva su bila [[eliticid]]na s ciljem brisanja kulturne historije{{sfn|Sells|1996|p=26}} i uključivala su "političke lidere, biznismene i ostale prominentne Bošnjake",{{sfn|Human Rights Watch|maj 2000|p=14}} ali su također uključivala žene i djecu.{{sfn|International Criminal Tribunal for the former Yugoslavia|27. 9. 2006|p=114}} Također je veći broj Srba ubijen koji su pokušali zaustaviti masakr.{{sfn|Weitz|2003|p=215}} Istrage Haškog tribunala su kasnije tvrdile da je žrtvama pucano "u prsa, usta, sljepoočnicu, potiljak, neke iz neposredne blizine" i da niko od njih nije nosio vojne uniforme.{{sfn|International Criminal Tribunal for the former Yugoslavia|27. 9. 2006|p=114}} Prema historičaru prof. Ericu D. Weitzu sa Gradskog koledža u New Yorku, ubijanje Bošnjaka u Bijeljini je bio genocidni čin.{{sfn|Weitz|2003|p=215}} Akti protiv civila u Bijeljini počinjenih od strane JNA i specijalnih snaga bili su pokušaj zastrašivanja i odvraćanja bosanske Vlade i šire javnosti od ostvarivanja nezavisnosti.{{sfn|Bećirević|2014|pp=88–89}}
 
Haviv, kojeg je pozvao Arkan da snimi fotografije, bio je svjedok ubistava i jedna od njegovih slika, koja prikazuje kako pripadnik Srpske dobrovoljačke garde udara bošnjačku ženu na samrti, kasnije je objavljena u međunarodnim medijima uzrokujući da Arkan objavi nalog za izvršenje smrtne kazne Haviva.{{sfn|BBC|24. 5. 2001}}{{sfn|Kifner|24. 1. 2001}} U međuvremenu, srbijanski držani radio [[Radio Beograd]] izvijestio je da je Bijeljina "oslobođena" uz pomoć "pripadnika Srpske nacionalne garde Semberije i Majevice, u kooperaciji sa srbijanskim volonterima, Arkanovim ljudima i srpskim 'radikalima'".{{sfn|United Nations Security Council|28. 12. 1994}}
 
== Reference ==