Razlika između verzija stranice "Fjodor Dostojevski"

{{Nedostaju izvori}}

}}

 

== Mladost i književni počeci ==

 

== Prijelom: U Sibiru ==

Godine [[1849]]. dolazi do policijske zabrane djelatnosti "Petraševaca", hapšenja članova, te sadističke farse što ju je izvela carska policija: Dostojevski i njegovi drugovi su u zoru izvedeni na iscenirano strijeljanje, pročitana im je smrtna presuda, i, dok su s povezima na očima očekivali plotun streljačkog stroja, došlo je "carsko pomilovanje" kojim su, tobože, pomilovani i osuđeni na [[sibir]]sku robiju i progonstvo. U biti, carski autoriteti nisu ni mislili strijeljati uhapšenike, nego se radilo jedino o pokušaju slamanja i mrcvarenja nemoćnih ljudi. Na robiji Dostojevski proživljava teške dane, zdravlje mu se pogoršava, a snagu nalazi u revizatalizaciji [[Kršćanstvo|kršćanske]] vjere, te prolazi ideološku preobrazbu (o kojoj postoje različita mišljenja). Iz suprotstavljenih stavova jasno je da je Dostojevski i prije katorge naginjao kršćanskom misticizmu, te da njegov utopijski [[socijalizam]] nije slijedio materijalističke doktrine poput Feuerbachove, nego iz idealističkih nazora Fouriera i Schillera, shvaćanja koja je kasnije ismijavao, no koja nisu prestala biti centrom njegovih opsesija. Istinska novost u njegovom pogledu na svijet u postsibirskom razdoblju je glorifikacija carističkog despotizma, ruskog nacionalizma i pravoslavlja, te općenito protivzapadnih stavova u kojima se Dostojevski približio slavjanofilima, no nikad potpuno ni u cijelosti. Naime, autor je do konca života, uprkos svim prepirkama sa lijevim radikalima, zadržao preveliku dozu subverzivne ideološke energije koju nije mogao kanalizirati nijedan režim, a kamoli opskurantistička ruska despocija. Pisac je četiri godine robijao, a nakon toga je četiri godine prisilno služio kao običan vojnik u teškim uvjetima zabačenih krajeva azijske Rusije. Tu je i upoznao svoju prvu suprugu, tuberkuloznu i histeričnu udovicu, koja mu je kasnije poslužila kao prototip za niz ženskih likova u [[roman]]ima.

 

== Povratak ==

Nakon povratka u Petrograd, Dostojevski objavljuje "Zapise iz mrtvoga doma" (1860.-1862.), poludokumentarni opis vlastita robovanja koji realistički rekreira situacije u sibirskom zatočeništvu. Taj roman, jedna od najpoznatijih knjiga o robovanju, prethodnica mnogobrojne ruske "logoraške literature" 20. vijeka (Solženjicin, Šalamov), polučuje velik uspjeh i donosi autoru djelomičnu carevu rehabilitaciju. No, nesređene i nesretne porodične prilike (prvi brak, koji se bio od početka agonija koja je obilovala mučenjima i optuživanjima obje strane, završio je smrću žene od tuberkuloze), kao i osobna ljudska drama (pojačavanje simptoma epilepsije, smrt brata Mihajla s kime je zajednički uređivao novine i koja ga je dovela u dužničku krizu, zasnivanje veze s radikalnom ruskom [[Feminizam|feministkinjom]]) dovode Dostojevskog u tešku situaciju koja je djelomično usporila njegovo stvaralaštvo. Primjer je roman "Poniženi i uvrijeđeni" ([[1861]].) koji, uprkos za pisca "reprezentativnom" naslovu, zaostaje za većinom njegovih prijašnjih, a kamoli budućih djela.

Dostojevski pred vjerovnicima bježi u zapadnu Evropu, na prvo od nekoliko putovanja, kada je boravio u [[Njemačka|Njemačkoj]], [[Francuska|Francuskoj]], Švicarskoj, [[Italija|Italiji]] i Engleskoj. U [[London]]u posjećuje Hercena i Bakunjina, a u Švicarskoj i Francuskoj provodi mučne dane u svađama i ispadima ljubomore. Naime, ljubavnica ga je prevarila i napustila. Tokom 1860-ih je u još nekoliko navrata posjetio Evropu, ovaj puta s drugom ženom, Anom Snjitkinom, koju je upoznao kao daktilografkinju pri stvaranju romana "Kockar", i koja mu je donijela porodični mir i sreću, postala majkom njegove djece, te ga odvikla od kockarske ovisnosti.

 

== Razdoblje velikih ostvarenja ==

Godine [[1864]]. Dostojevski objelodanjuje briljantne "Zapise iz podzemlja" - jedan od najintenzivnijih kratkih romana uopšte, preteču ispovjednih narativnih djela [[Albert Camus|Camusa]], Krleže, Rilkea, Hamsuna i Sartrea. U njemu je autor primijenio niz postupaka u kojima je obnovio prozne tehnike i postavio obrazac svojih budućih velikih romana: ideološki obračun s utopijskim i opštenito "humanističkim" liberalnim stereotipima, obilje [[esej]]ističkih elemenata koji su esencijalno dramatizirani sokratovski dijalozi vođeni u atmosferi nabijenoj strastima i skandalima; novinarski stil kojemu je jedina svrha funkcionalnost u saopštavanju piščeve vizije, a ne [[Estetika|estetski]] doživljaj kao takav; psihološku tipologiju koja obuhvaća, kao najčešće tipove likova, krotke i ponizne kršćane (Sonja Marmeladova, Aljoša Karamazov, knez Miškin), nihilističke cinike (Svidrigajlov, Nikolaj Stavrogin), radikalne intelektualce u borbi protiv svih općeprihvaćenih vrijednosti (Rodion Raskoljnikov, Ivan Karamazov, Ivan Kirilov), djecu iz "slučajnih obitelji" i ljude kojima je povrijeđeno dostojanstvo (junak romana "Mladić", "Zapisi iz podzemlja"). Dostojevski je razvio tehniku struje svijesti davno prije no što je postala popularna u anglo-američkom romanu 20. vijeka (primjer je duža pripovijest "Krotka", kao i dijelovi velikih romana, npr "[[Zločin i kazna]]"), sažeo je radnju u svega nekoliko dana ("Idiot", "Zločin i kazna") ili sati, dajući vremenski presjek u svijesti pripovjedača ("Krotka"), te stvorio istinski "polifoni roman" (kako ga je nazvao istaknuti ruski književni i jezični teoretičar Mihail Bahtin) u kojemu mnogoglasje ideološke i vjerskofilozofske borbe koja razdire protagoniste nalazi izraza kako u interioriziranim svijestima, tako u dramski nabijenim dijalozima. Većina njegovih romana je smještena u tmurnu atmosferu velegradskog "podzemlja", središtena oko uzbudljivih događaja baštinjenih iz trivijalnog romana i crnih hronika (ubistvo, očeubistvo, zločin, krađa, skandali razne vrste) i vrti se oko za čovječanstvo "prokletih pitanja": naravi zla, ljudske patnje, smrtnosti i besmrtnosti, postojanja i nepostojanja Boga, slobode i odgovornosti, sudbine Rusije i Zapada. Kako su primijetili neki kritičari, Dostojevski je bitno spiritualni autor, te je njegova karakterizacija čovjeka kao "srca u kojem se bore Bog i Sotona, a zalog je ljudski život" vjerovatno i adekvatan opis njegovog vlastitog stvaralaštva. Iako se nerijetko ističe piščev utjecaj na književnost psihoanalitičke inspiracije (što je ispravna tvrdnja), ne može se poreći da su glavna djela Dostojevskog utjelovljene metafizičke drame: tu je činjenicu sažeo francuski pisac Albares u tezi da je za Dostojevskog, u opreci prema golemoj većini ostalih romanopisaca, čovjek primarno ne biološko, socijalno, [[Ekonomija|ekonomsko]], psihološko, nego metafizičko biće.

 

 

== Smrt i utjecaj ==

Dostojevski je umro 1881., iznenada, nakon krvarenja uzrokovanog epileptičnim napadom. Život mu je u posljednjim godinama bio sređen, i može se reći da se oslobodio materijalne oskudice i nevolja koje su ga pratile veći dio života. Najveću predsmrtnu slavu je postigao znamenitim govorom na otkrivanju spomenika Puškinu, u kojem je veličao ruski nacionalni genij. Namjeravao je napisati ostatak "Braće Karamazova" (koji su zamišljeni kao dio trilogije ili čak tetralogije), no sudbina ga je omela u naumu. Priređen mu je veličanstveni pogreb u kojem je, po procjenama policije, učestvovalo od 60.000 do 100.000 ljudi, studentske omladine, običnih građana i svih slojeva društva, a sam se sprovod pretvorio u demonstracije protiv carizma, uprkos piščevom dvosmislenom stavu prema cijelom pitanju, kao i poluslužbene "kanonizacije" Dostojevskog od strane carističkog režima. Sahranjen je, protiv svoje želje, kraj dvorskog pjesnika Žukovskog, a ne uz grob prijatelja Njekrasova, pjesnika "tuge i osvete".

 

 

== Bibliografija ==

=== Romani ===

* [[Bijedni ljudi]] (Бедные люди) (1846)

* [[Dvojnik]] (1846)

 

== Vanjski linkovi ==

* [http://www.rvb.ru/dostoevski/01text/vol1/01.htm?start=0&length=all Bijedni ljudi (1846) cijeli roman na ruskom]

* [http://www.gutenberg.org/catalog/world/readfile?fk_files=887&offset=12141 Bijedni ljudi (1846) cijeli roman na engleskom] (na Internet stranicama [[Projekt Gutenberg|Projekta Gutenberg]])