Razlika između verzija stranice "Telur"

[pregledana izmjena][pregledana izmjena]
Uklonjeni sadržaj Dodani sadržaj
nisam znao
Red 157:
[[Datoteka:Tellur Typmaterial.jpg|thumb|200px|lijevo|Tipski uzorak samorodnog telura]]
[[Datoteka:Martin Heinrich Klaproth.jpg|thumb|200px|lijevo|Martin Heinrich Klaproth]]
Telur je 1782. otkrio austrijski hemičar i mineralog [[Franz Joseph Müller von Reichenstein]] (1740–1825) tokom ispitivanja rude [[zlato|zlata]] iz rudnika Fata Baii (mađ. ''Faczebaja'') u blizini [[rumunija|rumunskog]] gradića [[Zlatna (Rumunija)|Zlatna]], nakon što je iz rude izdvojio manje zlata od očekivanog. Na istraživanje te rude potaknuo ga je naučni rad ''Nachricht vom gediegenen Spiesglaskönig in Siebenbürgen''<ref name="vonborn" /> (bos. ''Vijest od samorodnom mineralu ''"Spiesglaskönig''" iz SiebenbürgenaTransilvanije'', Ignaza von Borna (1742–1791). Tim pojom ''Spiesglaskönig'' označavan je samorodni [[antimon]], dok je ''Spiesglas'' bio stari naziv za [[mineral]] [[antimonit]] Sb<sub>2</sub>S<sub>3</sub>. Von Born je smatrao da je [[samorodni elementi|samorodni metal]] iz ruda zlata zapravo antimon, a svoje mišljenje je zasnivao na malim izdvojenim uzorcima spojeva zlata sa antimonom. S tim mišljenjem nije se slagao Müller von Reichenstein, koji je mislio da se radi o "zasumporenom" [[bizmut]]u.<ref name="vonmiler"/> Poslije naknadnih ispitivanja, čije rezultate je objavio između 1783. i 1785 u raspravi u četiri dijela,<ref name="grubev" /> isključio je mogućnost da se radi o bizmutu, jer ovaj metal za razliku od antimona i bizmuta, gotovo nikako nije reagirao sa [[sumporna kiselina|sumpornom kiselinom]]. On je metalnoj fazi ovog elementa dao naziv ''metallum problematicum'' (također i ''aurum problematicum'' odnosno ''aurum paradoxum''). Prema današnjim saznanjima, ovaj uzorak se, pored samorodnog telura, sastojao i iz minerala nagyágita (AuPb(Pb,Sb,Bi)Te<sub>2–3</sub>S<sub>6</sub>) i [[silvanit]]a ((Au,Ag)Te<sub>2</sub>). Müller von Reichenstein je pretpostavljao, da ''problematični metal'' možda sadrži neki novi, do tada još nepoznati, polumetal. Njegovu pretpostavku potvrdio je švedski mineralog i hemičar [[Torben Olof Bergman]] (1735–1784). Godine 1783. von Reichenstein je Bergmanu poslao uzorak ove rude na mišljenje, međutim konačni odgovor od njega nije dobio. Bergman je umro naredne godine, a von Reichenstein je ispitivanja ''problematičnog metala'' završio 1785. godine.
 
Tek dvanaest godina kasnije, [[Martin Heinrich Klaproth]] je 1797. u Berlinu dobio uzorak von Reichensteinove rude. Klaproth je razmatrao zaključke do kojih je došao von Reichenstein te prikupio dovoljno dokaza za otkriće novog elementa. U januaru 1798. Klaproth je u jednom radu naveo doprinose von Reichensteina te mu pripisao otkriće novog elementa. Pošto von Reichenstein nije ovom elementu dao ime, Klaproth se odlučio za naziv ''tellur'' (lat. ''tellus'' - Zemlja). On navodi: ''U svrhu zatvaranja dosadašnje praznine u hemijskoj mineralogiji ovdje sa ovim vrijednim rudama predstavljam svoje napore i iskustva, čiji osnovni rezultat se sastoji u potrazi i potvrdi "novog stvarnog metala", kojem dajem ime "tellurium" izvedeno iz imena stare "majke" Zemlje''.<ref name="klape" /> Prvobitni uzrok materijala sa tipskog lokaliteta Zlatna, kojeg je Klaproth imao na raspolaganju, danas se nalazi u Muzeju prirodnih nauka u [[Berlin]]u.