Razlika između verzija stranice "Robert Goddard"

[pregledana izmjena][pregledana izmjena]
Uklonjeni sadržaj Dodani sadržaj
m Uklanjanje Link FA/FL/GA
No edit summary
Red 39:
=== Razvoj raketa ===
[[Datoteka:Nozzle de Laval diagram.svg|mini|desno|250px|Dijagram de Lavalove mlaznice, prikazuje približnu brzinu protoka (v), zajedno s uticajemutjecajem na temperaturu (t) i pritisak (p)]]
Tokom postdiplomskog studija, 1909, Goddard je počeo praviti detaljne izračune vezane uz raketne motore na tečno i čvrsto gorivo, te (nezavisno od Ciolkovskog) postavio teoriju da bi kombinacija tečnog [[vodik]]a i tečnog [[kisik]]a bila (sa stajališta efikasnosti) idealno pogonsko gorivo. Svi aparati, koji su u to vrijeme nazivani raketom, imali su pogon na čvrsto gorivo. Godine 1912, kada je na fakultetu Princeton počeo predavati eksperimentalnu fiziku, uzeo je po prvi put raketu u ruku. Bila je to jedna od englesko-američkih raketa za spašavanje brodova, kojim se uže za spašavanje izbacivalo na nasukane brodove. Radilo se o posve običnoj barutnoj raketi i Goddard je uskoro otkrio da je iskorišteno samo 3 % energije njena punjenja. Glavni uzrok tome bila je nedovoljno savršena konstrukcija mlaznice i vanjskog oblika rakete, pa se Goddard počeo vrlo brižljivo baviti njihovim usavršavanjem.
 
Red 48:
=== Prva raketa na tečno gorivo ===
[[Datoteka:Goddard and Rocket.jpg|mini|desno|250px|16. marta 1926. je Goddard zvanično lansirao prvu svjetsku raketu na tečno gorivo.]]
Granice usavršavanja barutne rakete time su bile dostignute. Goddard je 1919. objavio rad pod naslovom "Metoda dostizanja velikih visina", koja je sadržavala detaljan opis većine njegovih istraživanja, međutim, razmatrala je i mogućnosti konkretnog svemirskog leta, posebiceposebno odašiljanja rakete na Mjesec, što je privuklo veliki interes javnosti. Od 1920. vršio je pokuse samo s tečnim gorivima. Na samom početku, osnovni problem sastojao se u odabiru prikladnih tečnosti. Bilo je poznato, da vodik i kisik predstavljaju smjesu najbogatiju energijom, međutim, u praksi tehnike raketnog leta nameću brojne probleme. Neko vrijeme razmišljao je o tome, da li bi bilo moguće upotrijebiti kisik i metan, a konačno je zbog praktičnih razloga prešao na kombinaciju tečnog kisika i benzina, koji su se mogli relativno lakolahko nabaviti i čuvati u termos bocama. Nakon odabira prikladnog goriva, trebalo je izračunati, izraditi, testirati i usavršiti brojne druge komplikovane dijelove (pumpe, ventile, prskalice, uređaje za reguliranje, itd.), budući da se tečno gorivo, za razliku od čvrstog, treba postepeno dovoditi i miješati u komori izgaranja.
 
Dana 16. marta 1926. lansirao je Goddard u okoliciokolini Auburna službeno prvu svjetsku raketu na tečno gorivo.<ref name="NASAbio"/> Iako plod naporna rada, bio je to skroman događaj. Uređaj koji je vrlo malo nalikovao današnjim raketama, letio je samo 2,5 sekunde brzinom oko 100&nbsp;km/h i dostigao visinu od 12,5 m, međutim, bio je to tek početak veličanstvenog razvoja. Testiranja su nastavljena sve do ljeta 1929., kada je kod četvrtog, do tada najpotpunijeg lansiranja sa naučnim instrumentima (termometar, barometar, fotoaparat), raketa bila toliko bučna i sjajna da su mnogi očevici smatrali da se radi o nesreći zrakoplova. Lokalna vatrogasna služba zbog toga je zabranila daljnja testiranja u Auburnu, pa se Goddard u decembru 1929., uz dozvolu vojske, nakratko preselio u Camp Devens, artiljerijski poligon udaljen oko 40 kilometara od Worcestera.
 
=== Početak raketnog doba ===
Line 55 ⟶ 56:
Uz zalaganje legendarnog pilota Charlesa Lindbergha, koji je izuzetno cijenio Goddardov rad, 1930. Guggenheimova mu je fondacija za nastavak istraživanja donirala iz fonda za promociju aeronautike 50.000 američkih dolara, a manji je iznos donirala i Carnegie fondacija za izgradnju testne infrastrukture. Sada se Goddard mogao potpunije posvetiti testiranju i lansiranju raketa, te je na Mescalero ranču, u polupustinjskom području blizu Roswella u Novom Meksiku (kasnije poznatom kao "White Sands Proving Ground") otvorio novu radionicu. Već krajem 1930. lansirao je ovdje svoju prvu veliku raketu (dužine 3 m), koja se uzdigla na visinu od 600 metara. Ta se raketa dosta kolebala pri letu, pa je nastavio sa istraživanjima problema stabilizacije, riješivši ga u proljeće 1932., pomoću žiroskopa.<ref name="NASAbio"/> Njegova tehnička rješenja su iskoristili njemački naučnici koji su na temelju toga projektirali balističku raketu V-2.<ref name="space"/>
 
Zbog velike američke ekonomske krize, fondacija Guggenheim prekinula je donacije 1932. godine, pa je Goddard bio prisiljen vratiti se na fakultet Clark i tamo uz pomoć donacija Smithsonian fondacije vršiti skromnija statična testiranja. 1933. godine obnovljena Guggenheimova fondacija nastavlja mu pružati financijskufinansijsku pomoć, pa se vraća u [[Novi Meksiko]]. Tako je 1935., iznad Moscalera ponovno poletjela nova velika raketa, dostigavši visinu od 2200 metara. Goddard je nastavio sa testiranjima sve do početka [[Drugi svjetski rat|Drugog svjetskog rata]], kada se u Marylandu uključio u testiranje vojnih raketa za pomoć aviona pri uzlijetanju (JATO). U Drugom svjetskom ratu, Goddard se ponovo ponudio na raspolaganje američkoj mornarici za pomoć u razvoju praktičnog mlaznog pomoćnog pogona za uzlijetanje i raketnih motora na tečno gorivo s promjenjivim potiskom. U oba područja je briljirao. Umro je 10. augusta 1945., četiri dana nakon što je bačena prva atomska bomba na Japan.<ref name="NASAbio"/>
 
== Priznanja ==
Line 77 ⟶ 78:
{{Commonscat}}
 
{{DEFAULTSORT:Goddard, Robert}}
[[Kategorija:Američki fizičari]]
[[Kategorija:Američki matematičari]]