Razlika između verzija stranice "Bugarski jezik"

|jezička porodica=[[indoeuropskiindoevropski jezici|indoeuropskiindoevropski]]

'''Bugarski jezik''' (бългaрски език, ili sa ISO 9 ''Bălgarski ezik''), narodni i književni [[jezik]] [[Bugari|Bugara]] kojim govori preko 9 miliona ljudi. Pripada [[južnoslavenski jezici|južnoslavenskoj jezičnoj grupi]]; najbliži je makedonskomemakedonskom jeziku (u Bugarskoj se smatra da je [[makedonski jezik]] druga varijanta bugarskog jezika). Njim govori najveći dio stanovnika [[Bugarska|Bugarske]] i manje grupe u [[Grčka|Grčkoj]], [[Rumunija|Rumuniji]], [[Turska|Turskoj]], [[Ukrajina|Ukrajini]], [[Srbija|Srbiji]] i [[Sjedinjene Američke Države|SAD]].

Bugarski jezik, a osobitonaročito pismenost na tom jeziku, razvojno nastavlja stari jezik istočnobalkanskih Slavena (stanovnika nekadašnjih "Slavinija"), kojem su književni oblik dali slavenski vjerovjesniciučitelji [[Ćiril i Metod]] na temeljuosnovu jednogajednog južnoslavenskogajužnoslavenskog govora iz okoliceokoline [[Solun]]a u [[9. vijek]]u, tj. u vrijeme kada su jezičnejezičke razlike na slavenskomeslavenskom jugoistoku i istoku bile još neznatne. Početno pismo Bugara bijašebilo je [[glagoljica]], nomeđutim kasnije je prevladala [[ćirilica]], izum koje se pripisuje episkopu Konstantinu ([[9. vijek]]), čije je najpoznatije djelo »"Učitelno evangelie«" (Poučno evanđelje).

Prvi su jezičnijezički spomenici bugarskogabugarskog jezika su "Preslavski grafit" ([[893]]. godine) i "Assemanijevo evanđelje" ([[9. vijek|9.]] - [[10. vijek]]), oba na glagoljici. U početku svog samostalnog razvoja bugarski jezik (jezik istočnobalkanskih Slavena) bijaše izložen snažnom uticajuutjecaju susjednih neslavenskih jezika, posebice [[grčki jezik|grčkoga]]. Neko vrijeme, počev od koncakraja [[7. vijek]]a, stanovite promjene u njemu izaziva [[bilingvizam]] nastao prodorom [[Proto-Bugari|turkofonih Bugara]] (osnivača bugarske države) na Balkan; na kasniji jezični razvoj utiče [[crkvenoslavenski jezik]] različitih slavenskih književnosti istočnopravoslavnogaistočnopravoslavnog uljudbenogauljudbenog kruga. Zlatno doba starobugarske književnosti pada na prijelaz iz [[9. vijek|9.]] - [[10. vijek]]a: djela Joana Egzarha ("Šestodnev"), te "Skazanie o pismeneh" polihistora Černorizca Hrabrog, međaši su togatog razdobljaperioda. U X10. vijeku dominiraju tekstovi prezbitera Kozme, polemičke besjede uperene protiv bogumilskogabogumilskog pokreta koji je u to doba nabujao u Bugarskoj.

Između [[7. vijek|7.]] i [[15. vijek]]a vijeka u starobugarskomestarobugarskom jeziku zbivaju se znatne glasovne i gramatičke promjene, ali one se malo odražavaju u jezičnimjezičkim spomenicima iz togatog razdobljaperioda, jer se bugarska pismenost, odvija na arhaičnom staroslavenskom jeziku (najznačajniji spomenici srednjovjekovne bugarske književnosti su, međuizmeđu inimostalih, "Kuklenski pesnivec", [[1337]]. godine; "Ivan-Aleksandrovi zbornici", te djela nastala pod uticajemutjecajem patrijarha Evtimija- korektora vjerskih knjiga, pisca hagiografija i narodnoganarodnog mučenika. Iz njegove su škole nastali su: "Razkaz za sv. Ivan Rilski", Vladislava Gramatika (umjetnička starobugarska pripovijetka), "Pohvalno slovo za Evtimija«, Grigorija Camblaka, te niz rasprava iz područja jezičnejezičke i pravopisne problematike. TurskimOsmanlijskim osvojenjemosvajanjem ([[1393]].) opada kulturni život u Bugarskoj, a bugarska nacionalna jezičnajezička kultura opstaje u pučkimnarodnim pripovijetkama i narodnim pjesmama.

Prvi jezičnijezički spomenici u kojima se jače odražavaju novobugarske jezične crte potiču iz [[16. vijek]]a; to su uglavnom crkveni zbornici, tzv. damaskini, među kojima je najpoznatiji autor Josip Bradati. Tokom stvaranja književnosti na novobugarskoj osnovici (18. vijek|18.]] - [[19. vijek]]a) prijelomna su djela su oca Pajsija HilandarskogaHilandarskog "Istorija slavjanobolgarskaja", [[1762]]. godine i tekstovi Sofronija Vraničanskog. Još u prvoj polovini [[19. vijek]]a, kada se pojavljuju prve bugarske gramatike (Neofit Rilski, [[1835]]. godine), u Bugarskoj postoji snažna struja koja želi sačuvati crkvenoslavensku tradiciju u književnom jeziku crkvenoslavensku tradiciju, ali ona biva djelotvorno suzbijana i prevladana pojavom pisaca koji počinju pisati narodnim jezikom.

Novobugarski [[književni jezik]] stvoren je na osnovi sjeveroistočnogasjeveroistočnog dijalekta, kojemukojem po rođenju pripadaju glavni predstavnici bugarske književnosti XIX19. vijeka (Ljuben Karavelov, Hristo Botev, Ivan Vazov, Petko Slavejkov), ali u XX20. vijeku na oblikovanje savremenogasavremenog književnog jezika u znatnoj su mjeri su utjecali i zapadni govori. PotkrajKrajem XIX19. vijeka pojavljuje se i bugarska slavistika (L. Miletič, B. Conev). Pravopis, koji se razvijao na temeljuosnovu crkvenoslavenske tradicije i ruskih uzora, bio je više puta reformiran; posljednja reforma od [[1945]]. uklonila je iz pisma nepotrebne ''jerove'', a nekadašnji [[jat]] »"ě«" (ѣ) razlučila prema izgovoru na »"ja«" i »"e«". U glasovnom pogledu za bugarski jezik karakterističan je prijelaz praslavenskih konzonantskihkonsonantskih grupa /tj/ i /dj/ u /št/ i /žd/ (npr. »"svešt«", »"mežda«" prema bosanskom »"svijeća«", »"međa«", ruskomuruskom »"sveča«", »"meža«").

Praslavenski [[nazal]]i i oba jera svedeni su na neodređen (»bezbojan«) [[samoglasnik|vokal]] i na »"e«". U književnom jeziku, po uzoru na sjeveroistočne govore, jat (ě) se odražava kao »"ja«" i kao »"e«", u zapadnim dijalektima uvijek kao »"e«", a u jugoistočnim uvijek kao »"ja«". Naglasak može stajati na različitim [[slog]]ovima i pomičan je. Uz makedonski, bugarski jezik jedini je slavenski jezik koji ima [[član]]; on se razvio iz pokazne [[zamjenice]], te je (poput člana u [[Rumunski jezik|rumunskom]] i [[Albanski jezik|albanskom jeziku]]) postpozitivan, tj. nalazi se na kraju imenske riječi ([[Imenica|imenice]], pridjeva, broja, zamjenice) stopljen s njom. Uloga člana u bugarskom jeziku analogna je funkciji koju on ima u drugim evropskim jezicima.

[[Deklinacija (gramatika)|Deklinacija]] je u bugarskom jeziku reducirana; [[padež]]ni odnosi izražavaju se najčešće prijedložnim konstrukcijama, ponajviše prijedlogom »"na«", uz koji ime redovitoredovno dobija značenje [[genitiv]]a ili [[dativ]]a. [[Komparacija]] pridjeva vrši se [[prefiks]]ima: »"po«" za [[komparativ]], »"naj«" za [[superlativ]]. [[Glagol]]ski je sistem je bogat: postoji više oblika za prošlo vrijeme, dva jednostavna: [[aorist]] i [[imperfekt]], te nekoliko složenih. Među [[glagol]]skim oblicima koji izražavaju različite načine i vidove glagolske radnje specifična je razlika među oblicima koji neku tvrdnju izražavaju kao nezavisnu (kategoričnu, vlastitu) ili kao zavisnu (presumptivnu). U bugarskomebugarskom jeziku, u većoj je mjeri nego u ijednom drugom slavenskomeslavenskom jeziku, sačuvan je rječnički fond staroslavenskogastaroslavenskog jezika.