Razlika između verzija stranice "Vladimir Lenjin"

Među marksistima dugo su trajali sporovi o naravi lenjinizma. Po sovjetskoj je službenoj doktrini to bio marksizam par excellence, reformuliran u uvjetima imperijalističkoga stadija kapitalističkog razvoja. Lenjinovi su protivnici pak naglašavali rusku tradiciju – prema tim je stavovima Lenjin u ruhu marksizma oživio rusku voluntarističko-terorističku tradiciju epitomiziranu u Tkačevu. Esencijalno, radi se o kvazipitanju jeda li je Lenjin marksistički pravovjernik ili heretik ? Ideološki raskoli su se pojavljivali u svim važnijim religijskim i pseudoreligijskim pokretima, te stoga ni marksizam nije bio imun na njih. Također, ta dvojba nije razriješiva na racionalno-empirijski način, kao što nije ni pitanje: koji je oblik kršćanstva- katolički, istočno-ortodoksni ili protestantski- "zapravo" najbliži duhu prvotnogprvobitnog kršćanstva i predstavlja "pravo" kršćanstvo ?

Nakon raskola na II. kongresu boljševici na čelu s Lenjinom, iako su imali neznatnu većinu (otud im i popularno ime: boljše-više) pri završnici kongresa, nisu uspjeli ovladati Partijom. Naime, redakcija centralnoga organa, koju je uspostavio kongres, imala je veće ovlasti od Centralnog komiteta. Na Lenjinov zahtjev iz redakcije su maknuti "poraženi" Akselrod, Potresov i Zasuličeva, pa su preostali Lenjin, Martov i Plehanov. No, Plehanov odbacio boljševički koncept i tražio rekonstituiranje redakcije na proporcionalnomu načelu. Budući da nije mogao kontrolirati "Iskru", Lenjin je napustio redakciju, a sam je list je nastavio izlaziti kao menjševičko glasilo. Svađe među ruskim socijaldemokratima, toliko važne za historiju, prolazile su u zemlji praktički nezabilježene. Tako se nastavilo do 1905., kada je poraz u rusko-japanskom ratu doveo do prve ruske revolucije- pojave koja je zatekla obje socijalističke frakcije.

Među duhovnim strujanjima na prelazu 19. u 20. vijek, a koja su izazvala odjek u ruskoj- posebno boljševičkoj- sredini, važan je bio empriokriticizam austrijskih [[Filozofija|filozofa]] i [[Fizika|fizičara]] Richarda Avenariusa i, u nešto modificiranome obliku, Ernesta Macha. Dok je ovaj drugi važniji u historiji nauke kao teorijski uticaj na [[Albert Einstein|Einsteina]] i neke druge fizičare, Avenarius je snažnije (i kratkotrajnije) obilježio rusku duhovnu kulturu na početku 20. vijeka. Osnovni svjetonazor oba filozofa bio je scijentizam, radikalni antimetafizički stav i odbojnost prema tada snažnom neokantizmu koji se sredotočio oko analize međuigre odnosa pojmova ljudskoga iskustva kao skupa psihičkih sadržaja i "stvarnog" substrata empirijske zbilje. Taj je polaritet empiriokriticizam odbacivao kao pseudoproblem. No, zbog više činitelja među kojima su nezanemarivi bili protuslovlja i dvosmislenosti u formulacijama osnivača empiriokriticizma, u ruskoj verziji empiriokriticizam je poprimio neobične oblike. Njegovi su glavni protagonisti bili Aleksandar Bogdanov i Anatolij Lunačarski, obojica istaknuti boljševički funkcionari. Bogdanov (koji je bio jedan od nekolicine najvažnijih boljševika) je objavio između 1904. i 1906. veoma opsežnu knjigu "Empiriomonizam", dok je Lunačarski 1908. učestvovao u projektu "bogograditeljstva"- esencijalno radikalno humanističkoga pokreta s primjesama ničeanstva. U ruskoj emigraciji, osuđenoj na političku paralizu poslije poraza revolucije 1905., došlo je do raznih eklektičkih ideoloških strujanja i bujanja književničke djelatnosti koja je smjerala upotpuniti filozofsku stranu marksizma- zapravo, poznate tekstove [[Friedrich Engels|Friedricha Engelsa]]- onda popularnim i trendovskim misaonim pokretima i idejama. Lenjin je žestoko reagirao na takve pokušaje, a rezultat je bila njegova knjiga "Materijalizam i empiriokriticizam", 1909. On, koji nije imao pravih interesa ni vremena za filozofska pitanja, prihvatio se čitanja stručne literature i pisanja polemičke knjige mahsuz zbog dva razloga: glavni je trend boljševičke ideologije bila rastuća idejna uniformnost koja nije dopuštala nikakvo koketiranje s religijom niti provokativnim, potencijalno skliskim spekulacijama; no, još je važnije bilo poimanje marksizma kao sveobuhvatnoga i samodostatnoga svjetonazora koji na društvenim, filozofskim, ekonomskim i političkim poljima ne treba nikakve dopune ni "usavršavanja". Lenjin je napao ruske empiriokritičare i njihove njemačko-austrijske prethodnike kao protagoniste opskurantizma i ideološke kolaboracioniste s buržoazijom; postavio je princip "partijnosti u filozofiji" (tj., tražio je svjetonazorsku monolitnost i tvrdio da su filozofska propitivanja znak idejno-političke nepouzdanosti i kompromiserstva); podijelio je cijelu zapadnu filozofiju na "[[materijalizam]]" i "[[idealizam]]"- materijaliste je proglasio društveno naprednima, a idealiste natražnima. Uz to je išlo mnoštvo drugih simplifikacija, pokazatelja piščeve nezainteresiranosti za filozofsku problematiku kao takvu. "Materijalizam i empiriokriticizam" je, sudeći po eminentno stručnim kriterijima, bezvrijedno amatersko djelo. No, ono je u historiji ne samo filozofije, nego duhovne kulture općenito, veoma važan tekst. U sovjetskoj je državi ta knjiga imala kanonski status konačnogakonačnog filozofskogafilozofskog izražaja u historiji, s daleko zlokobnijim nasljednikom u legendarnom "Kratkom kursu SKP-B" (kolektivnom djelu nastalom pod Staljinovim nadzorom). Sam Lenjin nije brinuo za sudbinu svoga filozofskog obračuna: budući da je empiriokriticizam nestao još prije početka 1.Prvog svjetskogasvjetskog rata, Bogdanov napustio politiku, a Lunačarski se vratio u okrilje ortodoksije- za Lenjina je cijela zavrzlama, čim više nije imala političke reperkusije, prestala biti zanimljivom. Doduše, tokom 1914.-1915., u razdobljuperiodu smanjenogasmanjenog političkogapolitičkog manevarskogamanevarskog prostora, Lenjin se prihvatio čitanja [[Georg Wilhelm Friedrich Hegel|Hegela]] i zapisivao marginalije uz njegovu "Logiku". Te su zabilješke kasnije objavljene pod naslovom "Filozofske sveske". U "Sveskama" se ne radi o razrađenoj filozofskoj doktrini, no u nizu intrigantnih aforističkih zapažanja i komentara Lenjin je revidirao velik dio svojih grubih i pojednostavljenih stavova iz prethodnogaprethodnog razdoblja; to djelce svjedoči i o svojevrsnoj fascinaciji hegelovskom dijalektikom. No, iako je u Sovjetskom Savezu ta knjiga imala stanovitu ulogu u razdoblju poslije Lenjinove smrti, nije mogla poništiti razorni uticajutjecaj "Materijalizma i empiriokriticizma" koji je dobio status summe filozofije.

Izbijanje 1. svjetskoga rata dovelo je do kraha mnogih iluzija o anacionalnosti proletarijata, što je bila jednom od stožernih Marxovih ideja i socijaldemokratskih dogmi. Pokazala je ,ne samo da radnici imalu domovinu, nego da je štaviše radništvo industrijaliziranih zemalja najučinkovitija vojna grupa u vojskama zaraćenih zemalja. No, Lenjin je odbio svrstati se u nacionalni tabor, kao što je učinila većina socijalista (npr. Plehanov). Vodio je politiku tzv. "revolucionarnogarevolucionarnog defetizma" ili čekanja povoljne situacije da se ratni zanos istroši u ratnomeratnom zamoru, što bi po njemu moglo biti uzročnikom socijalnih revolucija. Prekinuo je veze s vođama Druge internacionale i pokušao okupiti socijaliste-internacionaliste na konferencijama u švicarskim gradovima Zimmerwaldu 1915. i Kienthalu 1916. Tokom rata Lenjin je napisao i jedan od svojih najvažnijih tekstova, "Imperijalizam kao najviši stadij kapitalizma", 1917. U toj studiji, temeljenojzasnovanoj na velikom djelu njemačkoganjemačkog ekonomista i političara Rudolfa Hilferdinga, Lenjin ističe ulogu monopolizacije i globalizacije financijskogafinansijskog kapitala i postavlja strategiju revolucionarne borbe u za marksiste novonastalim okolnostima: umjesto standardnogastandardnog oslona na proletarijat razvijenih zemalja, ruski je marksist je ukazao to da je komunistička revolucija vjerojatnijavjerovatnija u dijelom proleterariziranimaproleterariziranim zemljama u kojimakojim je eksploatacija izuzetno žestoka, te da se revolucija mora temeljitizasnivati na vezi proletarijata i seljaštva i iskoristiti eksplozivnu smjesu niza protimbiprotivrječnosti, od nacionalnih do socijalnih: sam je proletarijat, mahsuznaročito zapadnih industrijaliziranih zemalja, iako i dalje (bar u teoriji) glavna nada marksističkih pravovjernika, u Lenjinovoj vizuri bio nesposoban i za početak revolucije, i za njenu pobjedu.

Lenjin je velik dio vremena do ruske revolucije u veljači 1917. proveo u ideološkim nadmetanjima, a katkad i saradnji u pojedinim pitanjima sa strarim političkim poznanicima, menjševicima. U samoj su carskoj Rusiji niz poraza u ratu, veliki gubitcigubici u ljudstvu, privredna kriza i osiromašenje, pad autoriteta vladajućih klasa i opći kolaps sistema doveli do masovnih štrajkova (9. marta preko 200.000 štrajkaša u Petrogradu) i stvaranja radničkih vijeća ("sovjeta") u martu 1917. (ili u februaru po starom, julijanskom kalendaru). Car Nikolaj II. abdicirao je 15. marta i obrazovana je demokratska vlada kneza Georgija Ljvova pod glavnim uticajemutjecajem liberalne stranke, kadeta (konstitucionalni demokrati). U zemlji su vladali nestabilnost, politička radikalizacija i previranje jer su različite društvene, nacionalne i političke struje konačno došle do slobode izražaja.

Lenjin je došao u Petrograd u specijalnom, zapečaćenom vozu. Naime, njemačke su vlasti željele su izbaciti Rusiju iz rata, a bilo im je dobro poznato da se Lenjin, kao i njegovi pristaše, bori za izlazak iz rata. Tu su njemačke imperijalne vlasti imale svoju računicu u okončanju rata na istoku, a da bi prebacili snage na zapadno ratište. Lenjin je znao za njihove kalkulacije i iskoristio ih: uspio je isposlovati da zajedno s nekoliko desetina pristašapristalica (među njima su bili i budući boljševički prvaci Zinovjev i Radek) dobije prolaz ekstrateritorijalnoga voza, posebne kompozicije koja se, pošavši iz [[Švicarska|Švicarske]], smjela u [[Njemačka|Njemačkoj]] zaustaviti samo zbog opskrbe namirnicama- voz su pratila dva njemačka časnika i nekoliko vojnika. Bili su u Petrogradu za dva dana. Kao što je napisao austrijski romanopiacromanopisac i biograf Stefan Zweig: "Milioni ubilačke tanadi ispaljeni su u svjetskom ratu...Ali nijedan metak nije bio dalekometniji i nije odlučnije djelovao na sudbinu novije historije nego taj voz koji je nabijen najodlučnijim revolucionarima vijeka, u tom času jurnuo od švicarske granice preko čitave Njemačke da bi stigao u Petrograd i ondje razbio poredak vremena".

Nova je država bila je "novum" na političkompolitičkoj zemljovidukarti: ideološka diktatura temeljenazasnovana na Lenjinovoj interpretaciji Marxovih postavki o društvenomdruštvenoj ustrojuorganizaciji. Budući da su, u prošlosti, svi pokušaji programatskeprogramske uspostave bitno drugačijegadrugačijeg socijalnogasocijalnog poretka od već postojećih, ili propali, ili bijahu zemljopisnogeografski vrlo ograničeni ili kratkoživući- sovjetska država, kao pobjednička utopija, nije imala pravogapravog prethodnika u historije. Unatoč pozivanju na baštinu prijašnjih revolucionarnih pokreta, od antičkogaantičkog [[Spartak]]ova do [[Francuska revolucija|Francuske revolucije]] i [[Pariška komuna|Pariške komune]], sličnost je bila prividna: prvi puta u zabilježenoj historiji čovječanstva lijevi radikali su pobijedili i održali vlast.

Lenjin i boljševici su poduzeli niz mjera za učvršćenje vlasti, dio kojih je bio pragmatičke naraviprirode, a nemali broj je potjecao iz ideološkogaideološkog okvira komunističkogakomunističkog svjetonazora. U Rusiji, boljševička je partija preimenovana u komunističku, pod imenom "Ruska komunistička partija (Boljševika)", što je nedugo potom razultiralo oštrom terminološkom diferencijacijom između lenjinističkih "komunista" i ostalih lijevih stranaka marksističke orijentacije. Godine 1919. osnovana je [[Kominterna]], što je skraćenica za Komunističku Internacionalu koja je trebala zamijeniti, u očima komunista, diskreditiranu II. Internacionalu. Po viđenju boljševika, komunistička se revolucija se trebala proširiti i pobijediti u industrijaliziranim zemljama zapadne Evrope, a Kominterna je bila ustrojenaorganizirana kao središnjicentralni stožerštab revolucije.

NoMeđutim, komunisti su prvo pretrpjeli poraz u poljsko-sovjetskom ratu 1919. kada je Crvena armija izvršila agresiju na uskrslu poljsku državu-Lenjin je naivno vjerovao da će poljski radnici dočekati svoje stare tlačitelje, Ruse, kao "osloboditelje" u klasnom pogledu i da će "nacionalno" podrediti "klasnomuklasnom". Također, pokušaji komunističkih pučeva i ustanaka drugdje u Evropi (Njemačka, Madžarska, razne pobune u zemljama srednje Evrope) ugušeni su vrlo brzo. Iako je takav razvoj situacije invalidirao njegovu temeljnu viziju o svjetskoj ili, bar, eurazijskoj revoluciji kojoj će ruski veleprevrat poslužiti kao početni upaljač, Lenjin se prilagodio zbilji i usredotočio na učvršćenje vlasti i izgradnju snažne i funkcionalne jednopartijske ideološke države, zadržavši Kominternu kao stožernogaštapskog koordinatora i upravljača politike komunističkih stranaka drugdje u svijetu.