Razlika između verzija stranice "Stjepan II Kotromanić"

[pregledana izmjena][pregledana izmjena]
Uklonjeni sadržaj Dodani sadržaj
Red 24:
Za njegove vladavine Bosna je doživjela, do tada, najveću teritorijalnu ekspanziju. Pametnom vladavinom i dobrim diplomatskim vezama uspostavio sve uslove da Tvrtko I Kotromanić napravi od Bosne najjaču samostalnu južnoslavensku državu u historiji. Stjepan II Kotromanić je bio pokopan u [[franjevci|franjevačkom]] samostanu u [[Mile|Milama]], kod [[Visoko]]g, [[1353]]. godine.
 
== VladavinaPorodica ==
Stjepan II se rodio u porodici bana [[Stjepan I Kotromanić|Stjepana I]] i srpske kraljevne Jelisavete Nemanjić, kćerke kralja Dragutina. Moguće je da je ban [[Stjepan I Kotromanić]] bio oženjen ženom prije [[Elizabeta Nemanjić|princeze Elizabete]]. Treba uzeti u obzir da je ban Stjepan I rođen oko [[1232]], a oženio se princezom u jesen [[1284]]. godine, što znači da je ban imao 52. godine prilikom ženidbe. Iz ovog braka, pored Stjepana, rođeno je dosta djece:
[[Datoteka:Stephen II of Bosnia.jpg|thumb|Novac bana Stjepana]]
* Miroslav
* [[Ninoslav Kotromanić|Ninoslav]], rođen u [[Jajce|Jajcu]] 1288. i preminuo prije [[1310]].
* Katarina, rođena oko 1294. i preminula u Bribiru 1355, bila je supruga humskog župana Nikole (njeni sinovi: Vladislav i Bogiša)
* [[Vladislav Kotromanić|Vladislav]], rođen [[1295]]. i preminuo 1354. godine.
* Marija, najmlađe djete rođeno iz ovog braka,rođena oko [[1308.]] i bila je udata za izvjesnog Ludovika.
Za vrijeme vladiavine bana Stjepana I, [[Bosna]] je bila pod vlašću moćnih [[Šubići|Šubić]]a, dok je ban držao samo područje [[Srebrenika]]. Nakon njegove smrti [[1314]]. [[Elizabeta Nemanjić|Elizabeta]], Stjepanova majka, je preuzela ''[[de facto]]'' vlast ali nije mogla održati se na vlasti pa krajem [[1314]]. sa djecom bježi u [[Dubrovnik]]. Nije poznato koliko je ban ostao u Dubrovniku s majkom.
==Početak vladavine==
 
Kao najstariji sin bana Stjepana koji se već tada nalazio u godinama da može samostalno da preuzme vlast, on je u Bosni smatran za zakonitog nasljednika među plemstvom, ali uslijed borbi koje su vođene protiv [[Šubići|Šubić]]a širom Bosne nije bio u stanju da preuzme vlast. Međutim iscrpljujući rat u Bosni i sve veće zaoštravanje stanja na ostalim stranama primorale su [[Mladen II Šubić |Mladena II]] da promjeni politiku svog svog oca [[Pavao I Šubić |Paval I]] i da potpunu kontrolu nad Bosnom proba da ostvari preko podrške banu Stjepanu, umjesto oružjem pošto se ta metoda i pored svih uspjeha na bojnom polju pokazala kao privremeno i nefunkcionalno rešenje. Tako su Mladen i Stjepan prekinuli borbu svojih očeva, Stjepan se obavezao na vazalne obaveze prema Mladenu, a ovaj je povukao vojsku iz Bosne, poslije čega je Stjepan bez muka preuzeo vlast.
O čvrstim odnosima koji su među njima vladali, najbolje govori činjenica da je buduću Stjepanovu mladu izabrao lično Mladen. Izbor je pao na kćerku grofa Majnharda Ortenburškog koji je imao posede u Koruškoj, koja je bila katolikinja čime je Mladen probao da poveća rimokatolički uticaj na Stjepana i zadovolji papu koji je stalno ukazivao na postojanje heretika tj. bogumila u Bosni. Da je Mladen dobro procjenio uticaj ovog braka, može se videti na osnovu prepiske koja je tim povodom vođena sa papom da dozvoli sklapanje tog braka, pošto su [[Kotromanići]] i Ortenburški bili daleki rođaci. Papa je dozvolio sklapanje braka [[1319]]. godine.
==Sukobi sa Mladenom II==
[[Datoteka:Blizna (Croatia), naselje u zaleđu Trogira.jpg|thumb|220px|Blizna, mjesto gdje se odigrala bitka.]]
Iako ga je Mladenova podrška dovela na vlast, Stjepan je jasno mogao da vidi kako se razvija situacija u kraljevini Ugarskoj, ali i to da Mladen ima drugačije dugoročne planove za Bosnu, jer se u njegovoj tituli nalazilo i da je ban Bosne. Čim se ukazala prva prilika da se riješi Mladenovog uticaja, Stjepan ju je iskoristio i već oko [[1320]]. godine se približio [[Karlo I Robert|Karlo Robertu]]. Već krajem [[1321]]. godine on pojačava svoje vojno prisustvo na granici ka banovini [[Banovina Hrvatska|Hrvatskoj]] po Karlovom naređenju, kao što je uradio i ban Slavonije [[Ivan Babonić]], jer je zategnutost odnosa unutar banovine Hrvatske jasno govorila da će doći do sukoba između bana i vlastele.
Oružani sukob je planuo tokom proljeća [[1322]]. godine i u odlučujućoj bici, nedaleko od [[Bribir (Skadrin)|Skadrina]] u kome je stolovao Mladen II, vlastela je odnijela jasnu pobjedu i Mladen se povukao u utvrđeni [[Klis]]. Završnu riječ u celoj priči imao je kralj Robert koji je došao u [[Knin]] i pozvao Mladena II da izađe pred njega. Kada se pojavio u Kninu bio je zarobljen i sproveden u tamnicu na sjeveru kraljevine Ugarske, po Karlovom naređenju koji je potom za novog bana postavio Ivana Babonića, dotadašnjeg bana Slavonije. Istovremeno su Stjepanove pljačkaške čete počele da upadaju u [[Hum]] koje se tada ''de facto'' nalazilo u sklopu kraljevine Srbije, tako da se od te godine u Stjepanovoj tituli javlja [[Hum]].<ref>Mustafa Imamović, Historija Bošnjaka</ref>
==Samostalna vladavina==
 
Poslije sloma Mladena II, Stjepan je nastavio da učvršćuje svoju vlast u Bosni u čemu mu je kao neka vrsta savladara pomagao mlađi brat knez [[Vladislav Kotromanić|Vladislav]]. Istovremeno se situacija u banovini Hrvatskoj nije smirivala, pošto su vlast preuzeli [[Nelipčići]] koje je [[1323]]. godine probao da suzbije novi titularni ban Hrvatske Nikola Omodejev, ali bez uspjeha. Međutim naredne godine se stvara široka koalicija Šubića i [[Frankopani|Frankopana]], kojoj su se pridružili [[Zadar]] i ban Stjepan, ali njihove trupe tokom ljeta [[1324]]. godine bivaju potučene kod slapova Krke.
Iste godine Stjepan, uz saglasnost Karla Roberta, preuzima kontrolu nad zapadnim oblastima Vladislava Nemanjića. Neki ovo povezuju sa nekom vrstom miraza koji je Stjepan dobio uz svoju treću suprugu sa kojom se oženio po Karlovom predlogu, ali je izvesnije da mu je kralj to prepustio iz drugih razloga, pošto se Stjepanov treći brak realizovao tek [[1335]]. godine.
Naredne godine, novi titularni ban Hrvatske Mikac Mihaljević kreće na Nelipčiće uz Stjepanovu podršku, ali i pored toga što je postigao izvestan uspeh, Mikac se [[1326]]. godine povlači neobavljena posla. Za to vreme Stjepan preuzima kontrolu nad tzv. Donjim Krajima (prostor između Sane i Vrbasa), [[Glamoč]]em, [[Livno]]m, [[Duvno]]m, [[Imotski]]m i ušćem Cetine, dok je Robert preuzeo utvrđeni [[Omiš]]. U međuvremenu je izgladio nesuglasice koje je imao sa Dubrovačkom republikom, da bi iste godine u savezu sa njima slomio vlast Branivojevića, koji su se otcjepili od kraljevine Srbije tokom borbi oko vlasti, poslije smrti srskog kralja Milutina, u Zahumlju i Krajini (Neretvanska oblast),koje je pripojio svojoj državi, tako da je od te godine držao pod kontrolom cjelokupno jadransko primorje od Cetine do [[Dubrovnik]]a. Petar Toljenović je pokušao da mu se suprotstavi u Zahumlju, ali u toj borbi je poražen i zarobljen, posle čega je, prema pisanju Mavra Orbinija, po Stjepanovom naređenju vezan za konja i tako survan u klisuru. Procjenivši da je Stefan Dečanski zauzet na jugu kraljevine Srbije, on nastavlja da šalje svoje čete u Travuniju i Polimlje, ali ih mladi [[Stefan Uroš IV Dušan|Dušan]] potiskuje 1329. godine i tom prilikom je i sam Stjepan II jedva izvukao živu glavu, pošto mu je u borbi ubijen konj, ali mu je svog konja ustupio [[Vuk Vukoslavić]] (kome je 1322. godine poklonio neke posjede), tako da se Stjepan spasao bjekstvom, dok je sam Vuk poginuo. Najverovatnije je u vezi sa ovim napadima i Stjepanova druga ženidba sa nepoznatom ćerkom jednog od bugarskih careva (u to doba su u Bugarskom carstvu bile borbe, tako da se ne može sa sigurnošću reći čija je zapravo kćerka bila), pošto je na taj način najverovatnije želio da uz podršku saveza Bugarske i [[Bizant]]a proširi svoje posede u Primorju. Međutim, taj savez je propao na Velbuždu [[1330]]. godine, a sa njim i Stjepanove nade da se u tom trenutku dokopa Travunije.
[[Datoteka:Text of a charter of Stephen II, Ban of Bosnia.png|thumb|thumb|Kopija povelje bana Stjepan II iz 1333.]]
Stjepan nije zaustavio samo na posjedima kraljevine Srbije, već je [[1331]]. godine otpočeo da sa pokušajima da ovlada [[Brač]]om i [[Korčula|Korčulom ]]koji su se nalazili u sastavu Mletačke republike, ali se ti planovi nisu ostvarili. Nakon što je 22. januara 1333. godine kralj Dušan prodao Dubrovačkoj republici [[Ston]], [[Pelješac]]) i priobalje do Dubrovnika i sam Stjepan je 15. marta iste godine pod [[Srebrenik]]om izdao povelju kojom im prodaje istu tu teritoriju, čime su se Dubrovčani obezbedili od eventualnih sukoba i pretenzija između banovine Bosne i kraljevine Srbije. Godine [[1335]]. Stjepan se ženi po treći put i to po prijedlogu kralja Karla Roberta, koji mu je za ženu izabrao dalju rođaku svoje supruge Elizabete, kćerku kujavskog kneza Kazimira III, [[Elizabeta Pjast|Elizabetu ]].
Širenje Bosne, nije odgovaralo knezu Nelipcu koji je vladao prostorom banovine Hrvatske, tako da je on iskoristio papine želje da se iskorjene heretici u Bosni i uz njegov blagoslov otpočeo [[1337]]. godine pripreme za križarski pohod na Bosnu, nadajući se da će uspeti da je pokori i proširi svoju vlast. Međutim Stjepan II nije sijedio skrštenih ruku i uz pomoć Šubića koji su se rodbinski povezali sa Kotromanićima, pokrenuo je sukobe u samoj banovini Hrvatskoj. Nelipac je i ovog puta uspio da savlada Šubiće, ali su svi njegovi planovi u vezi Bosne morali da budu odloženi, pogotovo što se sve češće pominjala pojava Karla Roberta u Dalmaciji i konačno okončavanje sukoba u tom delu njegove države. Tokom svoje posjete kraljevini [[Ugarska|Ugarskoj]], franjevački general Gerard [[1339]]. godine po nalogu Karla Roberta odlazi u banovinu Bosnu, ne bi li utvrdio pravo stanje stvari na terenu. Stjepan II ga sačekuje još na granici, lijepo ga prima i uspjeva da ga ubjedi da se hereza u Bosni ne može istjerati oružjem zbog blizine pravoslavne kraljevine Srbije, već da je za to neophodan trajan boravak i djelovanje katoličkog sveštenstva. Gerard usvaja njegove procjene i o tome početkom 1340. godine izveštava papu koji se takođe saglašava sa procjenom, tako da se od 1340. do 1343. godine na prostoru banovine Bosne franjevci podižu veći broj svojih samostana i udaraju temelje svom prisustvu u tom dijelu Balkanskog poluostrva.
 
Četrnaesti vijek predstavljao je novi period u daljnjem razvoju srednjovjekovne bosanske države. To je period kada Bosna ulazi u tokove [[balkan]]ske i [[Evropa|evropske]] [[politika|politike]] i hvata zalet za zapadnoevropskim državama. Ban Stjepan II Kotromanić (1322-1353) uvukao je Bosnu u tokove balkanske politike, u kojoj je nastupao kao aktivni sudionik. To je vrijeme kada na ugarsko prijestolje dolazi napuljska dinastija Anžuvinaca čiji vladari [[Karlo Robert]] i [[Ludovik I Veliki]], nastoje centralizovati vlast u svojim zemljama, [[Dalmacija|Dalmaciji]] i [[Hrvatska|Hrvatskoj]]. S druge strane, kao ugarski protivnik javlja se [[Venecija]] koja je držala dalmatinske gradove i njihovo zaleđe u svojim rukama. Svoju zonu uticaja uspjela je održati zahvaljujući hrvatskoj vlasteli kojom je diplomatskim putem, ali i oružjem, manipulisala. Tek je "Zadarski mir" [[1358]]. godine otklonio Veneciju iz dalmatinskih gradova. Na istoku, [[Srbija]] se našla u jeku borbe za prijestolje braće Milutina i Dragutina, koje je bosanski ban koristio za širenje bosanskog teritorija. Koristeći novonastalu situaciju, ban Stjepan II je u roku od nekoliko godina uspio proširiti svoje teritorije. Bosanska država je dobila Donje krajeve, [[Završje]] (oblast [[Duvanjsko polje|Duvanjskog]], [[Livanjsko polje|Livanjskog]] i [[Glamočko polje|Glamočkog polja]]), [[Usora|Usoru]], Soli i [[Hum]]. Godine [[1324]]. ban uzima titulu gospodina Usore i Soli, a [[1326]]. godine nakon borbe sa srpskom vlastelom Branivojevića ban svojoj tituli pridodaje i naslov "gospodara humskog". Osvajanjem Huma, dolina [[Neretva|Neretve]] i zemljište oko njenog ušća došle su u ruke bana, a Bosna je po prvi put izašla na obalu [[Jadransko more|Jadranskog mora]] i dobila jedan od najprometnijih trgovačkih puteva iz Primorja u unutrašnjost.
 
Poslije smrti Karla Roberta [[1342]]. godine vlast preuzima maloletni [[Ludovik I, kralj Ugarske ]] u čije ime vlada njegova majka Elizabeta Pjast. Ovu promjenu Stjepan odlučuje da iskoristi i da se potpuno odvoji od Ugarske, tako da se već od 1343. godine u [[Venecija|Veneciji]] nalaze njegovi predstavnici koji se dogovaraju o zajedničkoj akciji, pošto su Mlečani u stalnom sukobu sa Ugarima oko dalmatinskih gradova. Neka vrsta dogovora je stvorena, ali čvrst savez nije formiran, pošto to u tom trenutku nije u potpunosti odgovaralo Mletačkoj republici koja je bila zauzeta sukobom sa knezom Nelipcem. Naredne godine Nelipac umire, a vlast nad njegovim posedima preuzima njegova udovica Vladislava u ime njihovog sina Ivana. Ludovik I je želio da iskoristi trenutak i poslao je odmah bana Nikolu Banića da ih primora na prihvatanje kraljeve volje, a da je dobro procjenio situaciju najbolje govori činjenica da je bio dovoljan samo dolazak Nikole sa trupama pod utvrđeni Knin, da bi ona popustila. Međutim nakon Nikolinog povlačenja, ona posle obećanja podrške od strane Mlečana i drugih hrvatskih velikaša odbija da ispuni kraljeve zahtjeve i sukob se nastavlja. Ludovik I nije dva puta napravio istu grešku i sam je pokrenuo svoju vojsku ka jugu, a kao njegova prethodnica pod [[Knin]] su pristigli banovi Nikola i Stjepan II sa oko 10.000 vojnika. Ovoga puta načinjen je dogovor da Nelipčići predaju odmah [[Unac]], [[Počitelj]], [[Srb]] i Stolec, a da Knin i Brač zadrže pod kontrolom dok im se ne predaju [[Cetina]] i [[Klis]], a jedan od potpisnika i garanata ovog sporazuma bio je i Stjepan II sa dvanaest svojih vitezova. Kralj je stigao sredinom [[1345]]. godine sa oko 30.000 vojnika, potvrdio ugovor, sproveo ga u djelo i krajem godine se povukao nazad, iako se očekivalo da se akcija neće zaustaviti na Nelipčićima, već da će i Mlečani biti protjerani iz Dalmacije, ali se to nije dogodilo.
U toku jedne decenije ban Stjepan II je uvećao teritoriju bosanske države čime je bio završen jedan važan period njenog razvoja i čime su stvoreni uslovi za njen daljnji razvoj u drugoj polovini XIV. vijeka. Stjepan II je u to vrijeme, kako je zabilježeno na kraju jedne njegove povelje, držao svu zemlju ''"od [[Sava|Save]] do mora i od [[Cetina|Cetine]] do [[Drina|Drine]]"''. Teritorija zemlje je udvostručena, a svoj ugled potvrdio je [[1353]]. udajom kćerke [[Elizabeta Kotromanić|Elizabete]] za ugarskog kralja [[Ludovik I Anžuvinski|Ludovika I Anžuvinca]], jednog od najistaknutijih evropskih vladara [[14. vijek]]a. Uspjesi u proširivanju državne teritorije, kao i dug period mira u prvoj polovini [[14. vijek]]a stvorili su uslove za unutrašnju stabilizaciju države. U ovo vrijeme, tačnije [[1354]]. godine, se po prvi put spominje i staleško tijelo – stanak ''"sve zemlje Bosne i Donjih Krajeva i Zagorja"'' koji predstavlja političko tijelo bosanske vlastele.
Pojava Ludovik na Jadranu dovela je do toga da [[Zadar]], koji su [[1202]]. godine krstaši IV krstaškog pohoda zauzeli za Mlečane, prizna vrhovnu vlast kralja Ugarske. [[Mletačka republika ]]je odmah odreagovala i sa vojskom je opsjela grad, ali ni Ludovik I nije sjedio skrštenih ruku, već je naredio banovima Nikoli i Stjepanu da sa svojih 10.000 trupa probiju opsadu. Međutim kada su njih dvojica pristigla, oko opsjednutog grada već se nalazilo veliko drveno mletačko utvrđenje sa 28. kula. Umjesto borbe, banovi su otpočeli pregovore i poslije nekakvog dogovora su se povukli,što su Zadrani smatrali Stjepanovom izdajom, iako se on Ludoviku I. opravdao da su Mlečani bili suviše jaki da bi njih dvojica sami mogli da probiju opsadu.
Ludovik je poslije ovoga otpočeo sa pripremama da sam razbije opsadu Zadra. Paralelno sa pripremama, otpočeli su i pregovori, u kojima su posredovali Stjepan i Stefan Dušan,no su oni na kraju propali,ali je za svoje učešće u njima Stjepan od Mlečana dobio 1000 dukata.Kralj je u proljeće [[1346]]. godine stigao pod opsjednuti [[Zadar]] i otpočeo sa probijanjem opsade. Tokom tih borbi Mlečani su vodili pregovore sa jednim djelom vojskovođa kralja Mađarske, ali su svi oni pali u vodu 1. jula kada je izvršen veliki napad na Mlečane koji se završio potpunim porazom, posle čega su se Ludovikove snage povukle iz dalje borbe, a sam Zadar se krajem iste godine predao Mlečanima. Teško je proceniti stepen Stjepanovog učešća i odgovornosti u dešavanjima oko opsade Zadra, ali treba imati u vidu da su ga Zadrani optuživali za izdaju.
==Sukobi sa Srbijom==
 
Velika osvajanja Dušanu Silnom nisu dozvoljavala da dopusti da Bosna već dvije decenije drži [[Hum]],tako da je stalno insistirao kod bana Stjepana da mu taj prostor vrati. Ban Bosne, sa druge strane, je odbijao bilo kakve razgovore, računajući na Dušanovu zauzetost na jugu, tako da je prvo otpočeo sa građenjem utvrde na ušću Neretve, ignorišući Dušanove pritužbe, da bi potom 1349. godine njegove pljačkaške čete opustošile [[Konavle]] i Travuniju sa [[Trebinje]]m i [[Gacko]]m, stigavši do Boke.
Dušan [[1350]]. godine priprema svoju vojsku na banovinu Bosnu. Stjepanu je već u početku bilo jasno da se on i njegove snage ne mogu nositi u otvorenoj borbi sa Dušanovim snagama koje su osvojile ogromne djelove Bizanta, tako da se on odlučio za jednu drugu vrstu taktike. Njegov plan je bio da se povlači pred Dušanom i da ga na teškom i nepristupačnom terenu izmori stalnim napadima i slomi iznenadnim protivudarom. Međutim Dušan je bio vojskovođa, ali i političar, tako da je sa napredovanjem kroz Bosnu na svoju stranu privlačio i lokalnu vlastelu, pa je Stjepan uskoro ostao bez podrške i trupa, a njegova prijestolnica,[[Bobovac]], našla se pod pasivnom opsadom, pošto Dušan nije uspeo da ga zauzme na juriš. Dušan je dio vojske ostavio da blokira grad, deo je poslao ka Cetini i Krki, a sam se sa preostalim dijelom trupa uputio u Hum, nadajući se da će Stjepan II ponuditi pregovore. Međutim u trenutku dok su njegove trupe kontrolisale veći dio banovine Bosne, bizantijske snage su napale južne granice Srpskog carstva, tako da je on odmah povukao svoje snage i krenuo ka jugu, tako da je Stjepan i pored očigledno bezizlazne situacije i praktično izgubljenog rata uspio da sačuva svoju državu. Car Dušan je poslije ovoga pokušao da ženidbom svog sina [[Stefan Uroš V|Uroša]] sa Stjepanovom kćerkom [[Elizabeta Kotromanić|Elizabetom]], kasnijom suprugom Ludovika , povrati [[Hum]] kao njen [[miraz]], ali je ban odbio ovu ponudu.
==Posljednje godine vladavine==
 
Posljednje godine svoje vladavine Stjepan II proveo je u miru, izuzev manjih raspravi sa Dubrovačkom i Mletačkom republikom oko opljačkanih karavana po Bosni. Međutim već tada je bio teško bolestan i umro je u [[28.]] septembra iste godine, a vlast je predao svom nećaku Tvrtku odnosno svom bratu i savladaru knezu [[Vladislav Kotromanić|Vladislavu]] kao regentu. Za grobno mjesto izabrao je crkvu u sklopu franjevačkog samostana u Milama kod [[Visoko]]g.Godine [[1354]]. godine, se po prvi put spominje i staleško tijelo – [[stanak]] "sve zemlje Bosne i Donjih Krajeva i Zagorja" koji predstavlja političko tijelo bosanske vlastele.
 
==Značaj vladavine bana Stjepana==
[[Datoteka:Stephen II of Bosnia.jpg|thumb|Novac bana Stjepana]]
U toku jedne decenije ban Stjepan II je uvećao teritoriju bosanske države čime je bio završen jedan važan period njenog razvoja i čime su stvoreni uslovi za njen daljnji razvoj u drugoj polovini XIV. vijeka. Stjepan II je u to vrijeme, kako je zabilježeno na kraju jedne njegove povelje, držao svu zemlju ''"od [[Sava|Save]] do mora i od [[Cetina|Cetine]] do [[Drina|Drine]]"''. Teritorija zemlje je udvostručena, a svoj ugled potvrdio je [[1353]]. udajom kćerke [[Elizabeta Kotromanić|Elizabete]] za ugarskog kralja [[Ludovik I Anžuvinski|Ludovika I Anžuvinca]], jednog od najistaknutijih evropskih vladara [[14. vijek]]a. Uspjesi u proširivanju državne teritorije, kao i dug period mira u prvoj polovini [[14. vijek]]a stvorili su uslove za unutrašnju stabilizaciju države. U ovo vrijeme, tačnije [[1354]]. godine, se po prvi put spominje i staleško tijelo – stanak ''"sve zemlje Bosne i Donjih Krajeva i Zagorja"'' koji predstavlja političko tijelo bosanske vlastele. Bio je prvi bosanski vladar koji je kovao vlastiti novac.
 
== Tekst povelje bana Stjepana II Kotromanića Dubrovčanima ==