Razlika između verzija stranice "Republika Srpska Krajina"

[pregledana izmjena][pregledana izmjena]
Uklonjeni sadržaj Dodani sadržaj
teritorij bivše vojne krajine u kraljevini SHS postaje dio Posavske banovine, a ne Primorske banovine
No edit summary
Red 1:
{{Nedostaju izvori}}
{{preuređivanje}}
{{Prijevod pasusa|hrvatskog}}
[[Datoteka:State_Flag_of_Serbian_Krajina_(1991).svg|mini|225px|Zastava RSK]]
'''Republika Srpska Krajina''' (RSK) je bila međunarodno nepriznata srpska paradržava unutar [[Hrvatska|Hrvatske]]. Osnovana [[1991]], većinavećinu teritorijateritorije Hrvatskapovratile vojskasu hrvatske vojne i policijske snage povratile su [[1995]], dok je ostatak u istočnoj Slavoniji mirno reintegriran u teritoriju Hrvatske [[1998]].
 
== Historija pojma "Krajina" ==
[[Datoteka:Militargrenze, Wojwodowena und Banat.jpg|mini|225p225px|desno|Karta Vojne krajine]]
 
[[Vojna krajina]] je historijski pojam koji je nastao u vremenima osmanlijskih osvajanja [[Balkan]]a. Može reći da su turskiTurski upadi u Hrvatsku počeli 1414. godine, intenzivirali se tokom 15. i 16. vijeka, a što je sredinom 16. vijeka dovelo do osnivanja posebnog vojno-teritorijalnogateritorijalnog dijela koji je postepeno sve više potpadao pod komandu BečkogaBečkog dvora i RatnogaRatnog vijeća, a glaviglavni cilj mu je cilj bio, stvaranje protivturskog vojnog odbrambenog pojasa. Područje Vojne krajine nastalo je od dijelova Hrvatskog kraljevstva koje je borba protiv Osmanlija silom događaja postupno izuzimala iz jurisdikcije HrvatskogaHrvatskog sabora i bana i stavljala pod izravnu upravu Habsburgovaca i austrijske vojne uprave. Kao formalni počecipočetak postojanja Vojne krajine moguobično se smatratismatra podjela Vojne krajine na Hrvatsku i Gornjo-slavonsku, koju je izvršio 1553. vrhovni krajiški komandant [[Ivan Lenković]], te odluka Sabora zemalja unutrašnje Austrije iz 1578. godine. Upravo je način finansiranja vojne uprave stvarao velike teškoće, jer te dvije zemlje feudalnogfeudalne ustroja,organizacije nisu nikad imale dovoljno sredstava za finansiranje profesionalne vojske.
[[Datoteka:Militargrenze, Wojwodowena und Banat.jpg|mini|225p|desno|Karta Vojne krajine]]
 
U 16. i 17. vijeku Krajina se organizuje oko vojnih utvrda i rijetko je naseljen habsburški vojni rezervat. Od druge polovine i kraja 16. vijeka, upravo na prijedlog Ivana Lenkovića, osim sa austrijskim vojnim jedinica, naseljavana je mješovitim stanovništvom - domaćim mobiliziranim, te prebjezima s turskogaturskog područja i raznim austrijskim vojnim jedinicama. Među prebjezima prevladavaju Vlasi{{Izvor}}, romanizirano paleobalkansko stanovništvo u procesu slavenizacije, konfesionalno miješano. Angažiranje Vlaha kao seljaka-ratnika bio je neuobičajen potez austrijskih vlasti, ali je on riješio jedan od glavnih problema održavanja Vojne Krajine - Vlasi su bili spremni živjeti i ratovati samo za zemlju i slobodu pljačkanja stoke s druge strane granice. Tako se prvi puta na teritoriji Hrvatske pojavljuje značajnija masa istočno-pravoslavnogapravoslavnog stanovništva jer je dobar dio Vlaha, koji se naselio u Bosnu i Hercegovinu pošto su one potpale pod tursku vlast, pripadao [[Srpska pravoslavna crkva|Srpskoj pravoslavnoj crkvi]] (koja je pod Osmanlijama postojala pod različitim imenima{{Izvor}}, zavisno od historijskog trenutka).
[[Vojna krajina]] je historijski pojam koji je nastao u vremenima osmanlijskih osvajanja [[Balkan]]a. Može reći da su turski upadi u Hrvatsku počeli 1414. godine, intenzivirali se tokom 15. i 16. vijeka, a što je sredinom 16. vijeka dovelo do osnivanja posebnog vojno-teritorijalnoga dijela koji je postepeno sve više potpadao pod komandu Bečkoga dvora i Ratnoga vijeća, a glavi mu je cilj bio, stvaranje protivturskog vojnog odbrambenog pojasa. Područje Vojne krajine nastalo je od dijelova Hrvatskog kraljevstva koje je borba protiv Osmanlija silom događaja postupno izuzimala iz jurisdikcije Hrvatskoga sabora i bana i stavljala pod izravnu upravu Habsburgovaca i austrijske vojne uprave. Kao formalni počeci postojanja Vojne krajine mogu se smatrati podjela Vojne krajine na Hrvatsku i Gornjo-slavonsku, koju je izvršio 1553. vrhovni krajiški komandant [[Ivan Lenković]], te odluka Sabora zemalja unutrašnje Austrije iz 1578. godine. Upravo je način finansiranja vojne uprave stvarao velike teškoće, jer te dvije zemlje feudalnog ustroja, nisu nikad imale dovoljno sredstava za finansiranje profesionalne vojske.
 
Teško je procijeniti broj stanovnika Vojne krajine jer se ona u tim burnim vremenima sužavala i širila, stanovništvo se raseljavalo i doseljavalo, pa nešto pouzdanijepouzdaniji podatkepodaci imamopostoje tek iz 18. vijeka, kada po popisu iz 1717. Karlovački generalat (Hrvatska krajina) ima 13.034 vojnika, a Varaždinski generalat (Slavonska krajina) 10.919. Brojka cjelokupnogacjelokupnog stanovništva ovisizavisi ood procjeniprocjene ženskogaženskog stanovništva, staraca i djece. Tačniji, ali isto sumarni podaci su Engelov (1776.) i Hietzingerove procjene koje govore o oko 100.000 stanovnika 1652., možda okopribližno 250.000 godine 1717., te za 1785. godine 523.331 stanovnika (opetradi procjenase o procjeni, jer je popisano samo muško stanovništvo). Konfesionalno, katolici čine malu većinu od oko 52 % stanovništva- oko 2/3 u varaždinskom, oko ½polovine u karlovačkom i oko 1/3 u banskom generalatu. Ponekad se smatra da je seoba Srba pod [[ArsenijemCrnojevićArsenije Crnojević|Arsenijem Crnojevićem]] nakon propasti Svete Alijanse u ratovima protiv Turaka 1699,. bitno izmijenila konfesionalnu strukturu Vojne krajine, no, to je netačna pretpostavka jerali se većina preseljenika naselila u područje sadašnje Vojvodine i južne Ugarske, izvan granica Hrvatsko-slavonske vojne krajine. NoMeđutim, ta je seoba bila je važna u drugom pogledu: pomogla je, preko djelovanja srpskih pravoslavnih sveštenika, u širenju i učvršćenju srpske etničke svijesti među ranije naseljenim pravoslavnim Vlasima i zaustavila prozelitske pokušaje Bečkog dvora i same Katoličke Crkvecrkve koja je Vlahe htjela uključiti u crkvenu uniju, a poslije oslobađanja dijelova Hrvatske od TurakaOsmanlija i pretvoriti te Vlahe u kmetove (na primjernaprimjer kad se granica pomakla do Une, zagrebački biskup je tražio vraćanje zemlje Kaptolu koji je bio vlasnik zemlje prije TurakaOsmanlija). Srpska pravoslavna Crkva s ponosomcrkva ističe činjnicu da su se prvoslavni Vlasi opirali unijaćenju, alii tu činjenicu pogrešno pripisuje srpskoj nacionalnoj svijesti, a ne činjenici da su se Vlasi opirali unijaćenju zbog straha od pokmećivanja. (Slično se događalo i na području Moravske gdje su Vlasi poslije 30-godišnjeg rata nasilno pokmećeni, te odmah poslije 1848. godine, kad je ukinuto kmetstvo, gotovo se svi iselili u Texas!{{Izvor}}). Austrijanci su izravno upravljali sa Krajinom iz Beča, ali Krajina nikada nije postala kraljevska zemlja. Prestankom vojne opasnosti od TurskogOsmanlijskog carstva, nestalo je potrebe za održavanjem posebne vojne uprave, i vojna uprava se ukida između 1869. andi 1871. Godine 1881. Vojna krajina je pripojena civilnoj Hrvatskoj.
U 16. i 17. vijeku Krajina se organizuje oko vojnih utvrda i rijetko je naseljen habsburški vojni rezervat. Od druge polovine i kraja 16. vijeka, upravo na prijedlog Ivana Lenkovića, osim sa austrijskim vojnim jedinica, naseljavana je mješovitim stanovništvom - domaćim mobiliziranim, te prebjezima s turskoga područja i raznim austrijskim vojnim jedinicama. Među prebjezima prevladavaju Vlasi{{Izvor}}, romanizirano paleobalkansko stanovništvo u procesu slavenizacije, konfesionalno miješano. Angažiranje Vlaha kao seljaka-ratnika bio je neuobičajen potez austrijskih vlasti, ali je on riješio jedan od glavnih problema održavanja Vojne Krajine - Vlasi su bili spremni živjeti i ratovati samo za zemlju i slobodu pljačkanja stoke s druge strane granice. Tako se prvi puta na teritoriji Hrvatske pojavljuje značajnija masa istočno-pravoslavnoga stanovništva jer je dobar dio Vlaha, koji se naselio u Bosnu i Hercegovinu pošto su one potpale pod tursku vlast, pripadao Srpskoj pravoslavnoj crkvi (koja je pod Osmanlijama postojala pod različitim imenima{{Izvor}}, zavisno od historijskog trenutka).
 
U razdobljuperiodu do [[1918]]., to je područje dio Hrvatsko-slavonskoga kraljevstva unutar Austro-Ugarske monarhije, bez neke autonomija (za koju, usput, nije postojala nikakva inicijativa)autonomije. U doba većega dijela [[Kraljevina SHS|Kraljevine SHS]], kasnije Jugoslavije, dio je Posavske banovine, a poslije sporazuma [[Sporazum Cvetković-Maček|Cvetković-Maček]] 1939. u sastavu je Banovine Hrvatske. Nakon kapitulacije Kraljevine Jugoslavije postaje nalazi se udio [[NDH]], a poslije 1945. godine, u [[FNRJ]], [[SFRJ]] u Socijalističkoj Republici Hrvatskoj.
Teško je procijeniti broj stanovnika Vojne krajine jer se ona u tim burnim vremenima sužavala i širila, stanovništvo se raseljavalo i doseljavalo, pa nešto pouzdanije podatke imamo tek iz 18. vijeka, kada po popisu iz 1717. Karlovački generalat (Hrvatska krajina) ima 13.034 vojnika, a Varaždinski generalat (Slavonska krajina) 10.919. Brojka cjelokupnoga stanovništva ovisi o procjeni ženskoga stanovništva, staraca i djece. Tačniji, ali isto sumarni podaci su Engelov (1776.) i Hietzingerove procjene koje govore o oko 100.000 stanovnika 1652., možda oko 250.000 godine 1717., te za 1785. godine 523.331 stanovnika (opet procjena, jer je popisano samo muško stanovništvo). Konfesionalno, katolici čine malu većinu od oko 52 % stanovništva- oko 2/3 u varaždinskom, oko ½ u karlovačkom i oko 1/3 u banskom generalatu. Ponekad se smatra da je seoba Srba pod [[ArsenijemCrnojević|Arsenijem Crnojevićem]] nakon propasti Svete Alijanse u ratovima protiv Turaka 1699, bitno izmijenila konfesionalnu strukturu Vojne krajine, no, to je netačna pretpostavka jer se većina preseljenika naselila u područje sadašnje Vojvodine i južne Ugarske, izvan granica Hrvatsko-slavonske vojne krajine. No, ta je seoba bila važna u drugom pogledu: pomogla je, preko djelovanja srpskih pravoslavnih sveštenika, u širenju i učvršćenju srpske etničke svijesti među ranije naseljenim pravoslavnim Vlasima i zaustavila prozelitske pokušaje Bečkog dvora i same Katoličke Crkve koja je Vlahe htjela uključiti u crkvenu uniju, a poslije oslobađanja dijelova Hrvatske od Turaka i pretvoriti te Vlahe u kmetove (na primjer kad se granica pomakla do Une, zagrebački biskup je tražio vraćanje zemlje Kaptolu koji je bio vlasnik zemlje prije Turaka). Srpska pravoslavna Crkva s ponosom ističe činjnicu da su se prvoslavni Vlasi opirali unijaćenju, ali tu činjenicu pogrešno pripisuje srpskoj nacionalnoj svijesti, a ne činjenici da su se Vlasi opirali unijaćenju zbog straha od pokmećivanja. (Slično se događalo i na području Moravske gdje su Vlasi poslije 30-godišnjeg rata nasilno pokmećeni, te odmah poslije 1848. godine, kad je ukinuto kmetstvo, gotovo se svi iselili u Texas!{{Izvor}}). Austrijanci su izravno upravljali sa Krajinom iz Beča, ali Krajina nikada nije postala kraljevska zemlja. Prestankom vojne opasnosti od Turskog carstva, nestalo je potrebe za održavanjem posebne vojne uprave, i vojna uprava se ukida između 1869 and 1871. Godine 1881. Vojna krajina je pripojena civilnoj Hrvatskoj.
 
* uU doba raspadanja SFRJ srpski nacionalni projekt, koji je pokušao stvoriti [[Velika Srbija|Veliku Srbiju]] na razvalinama Jugoslavije, kanioimao je namjeru{{izvor}} toj zamišljenoj budućoj pansrpskoj državitidržavi pripojiti sva područja izvan ondašnje SR Srbije na kojima su Srbi etnička većina, ignorirajući međurepubličke granice koje su raspadom zemlje postale međudržavnimameđudržavne (mahsuznaročito one s Hrvatskom i BiH). Tako je izmišljen pojam "Krajine" e da bi dao svojevrsni historijski legitimitet srpskim iredentističkim aspiracijama. DovoljnoMnogi je rećismatraju{{izvor}} da se radilo o gruboj krivotvorini jer je područje historijske Vojne krajine bilo natpolovično etnički hrvatsko u doba uoči ukidanja 1881. (a konfesionalnoreligijski, koliko je provjerljivo, cijelo doba postojanja hrvatsko-slavonske krajine bijaše većinski katoličko), dok dijelovi sjeverne Dalmacije u kojima su Srbi bili većina, kao i istočne Slavonije i Baranje, u kojima su bili manjina- nikada nisu bili u sastavu Vojne krajine. Sam je pojam [[Vojna krajina|Vojne krajine]] ideološki lažno predstavljen (prije svega u pogledu nacionalnoga i konfesionalnoga sastava), a "pripojena" su mu područja koja nikad nisu bila njegovima dijelom.
U razdoblju do [[1918]]., to je područje dio Hrvatsko-slavonskoga kraljevstva unutar Austro-Ugarske monarhije, bez neke autonomija (za koju, usput, nije postojala nikakva inicijativa). U doba većega dijela [[Kraljevina SHS|Kraljevine SHS]], kasnije Jugoslavije, dio je Posavske banovine, a poslije sporazuma [[Sporazum Cvetković-Maček|Cvetković-Maček]] 1939. u sastavu je Banovine Hrvatske. Nakon kapitulacije Kraljevine Jugoslavije postaje nalazi se u [[NDH]], a poslije 1945. godine, u [[FNRJ]], [[SFRJ]] u Socijalističkoj Republici Hrvatskoj.
 
*Glavna glavnazbrka nazivoslovnau zbrkapojmovima dolazi od upotrebe pojma "Krajina", koji implicira da je uistinu između 1881. i 1991. opstojao, ilibilo kao geografsko-historijski, ili kao kvazinacionalni entitet, dio Hrvatske kao "''corpus separatum"'' sa stanovitim, iako teško odredivim identitetom. NoMeđutim, tu se radi o ideološkoj fantaziji: pojam "Krajine" izumljen je u srpskim ekspanzionističkim krugovima tokom kasnih 1980-ih kao stepenica u teritorijalnom rastrojurazbijanj Hrvatske, s ciljem postupne inkorporacije osvojenogaosvojenog i etnički očišćenogaočišćenog područja u državnidržavnu ustrojorganizaciju buduće proširene Srbije. Stoga je on, izvan područja srpske iredentističke ideologije, prazan i besmislen.{{izvor}}
*ne postoji geografski entitet s kontinuitetom koji bi se nazivao "Krajina". Postojala je, od druge polovine 16. vijeka do [[1881]]. [[Vojna krajina]], no, to je historijski pojam koji nema značenja izvan konteksta. "Krajine" koja bi bila išta drugo nego [[Vojna krajina]], što je jasno historijski i geografski ograničen naziv, jednostavno- nema.{{Izvor}}
 
* u doba raspadanja SFRJ srpski nacionalni projekt, koji je pokušao stvoriti [[Velika Srbija|Veliku Srbiju]] na razvalinama Jugoslavije, kanio je toj zamišljenoj budućoj pansrpskoj državiti pripojiti sva područja izvan ondašnje SR Srbije na kojima su Srbi etnička većina, ignorirajući međurepubličke granice koje su raspadom zemlje postale međudržavnima (mahsuz one s Hrvatskom i BiH). Tako je izmišljen pojam "Krajine" e da bi dao svojevrsni historijski legitimitet srpskim iredentističkim aspiracijama. Dovoljno je reći da se radilo o gruboj krivotvorini jer je područje historijske Vojne krajine bilo natpolovično etnički hrvatsko u doba uoči ukidanja 1881. (a konfesionalno, koliko je provjerljivo, cijelo doba postojanja hrvatsko-slavonske krajine bijaše većinski katoličko), dok dijelovi sjeverne Dalmacije u kojima su Srbi bili većina, kao i istočne Slavonije i Baranje, u kojima su bili manjina- nikada nisu bili u sastavu Vojne krajine. Sam je pojam [[Vojna krajina|Vojne krajine]] ideološki lažno predstavljen (prije svega u pogledu nacionalnoga i konfesionalnoga sastava), a "pripojena" su mu područja koja nikad nisu bila njegovima dijelom.
 
* glavna nazivoslovna zbrka dolazi od upotrebe pojma "Krajina", koji implicira da je uistinu između 1881. i 1991. opstojao, ili kao geografsko-historijski, ili kao kvazinacionalni entitet, dio Hrvatske kao "corpus separatum" sa stanovitim, iako teško odredivim identitetom. No, tu se radi o ideološkoj fantaziji: pojam "Krajine" izumljen je u srpskim ekspanzionističkim krugovima tokom kasnih 1980-ih kao stepenica u teritorijalnom rastroju Hrvatske, s ciljem postupne inkorporacije osvojenoga i etnički očišćenoga područja u državni ustroj buduće proširene Srbije. Stoga je on, izvan područja srpske iredentističke ideologije, prazan i besmislen.
[[Datoteka:RSK-ethnic map.jpg|mini|225p|desno|Srbi u Hrvatskoj (plavo) i granice RSK(bijelo)]]
Ukratko- "Krajina" je naziv srpskog ekspanzionističkoga projekta koji je pokušao spojiti tri sastavnice:
 
1) historijsku Vojnu krajinu u kojoj su Srbi uvijek bili etnička manjina
 
2) područja poput dijelova sjeverne Dalmacije u kojima su Srbi bili većina, no koja nisu bila dijelom Vojne krajine
 
3) područja koja su graničila sa Srbijom i u kojima su Srbi bili znatna manjina. Ti teritoriji nisu bili dijelom Vojne krajine, niti su imali srpsku etničku većinu- no, bili su, zbog blizine granice sa Srbijom, iskoristivi za vojnu agresiju iz države Srbije.
 
Cijeli je plan, razvidno je, imao jedan cilj: izdvajanje što više Srba iz jurisdikcije Republike Hrvatske, teritorijalno okljaštrenjereducirane hrvatske države i uključivanje odvojenih dijelova Hrvatske u zamišljenu proširenuVeliku Srbiju u, za to pogodnoj, budućnosti. Stoga pojam "Krajine", čak i kao oznaka za srpske nacionalne aspiracije u Hrvatskoj prije pokreta kojem je čeonikovao [[Slobodan Milošević]], ne postoji i neće biti u porabi za opis kratkoživuće "Republike Srpske Krajine".
 
== Situacija do raspada SFRJ ==
Političko ponašanje srpskogasrpskog stanovništva od ukidanja Vojne granice 1881. do stjecanjasticanja samostalnosti Hrvatske [[1991]]. mijenjalo se: u doba Austro-Ugarske monarhije, Srbi su u kontinentalnoj, banskoj Hrvatskoj većim dijelom razdobljaperioda banovanja Khuena-Hedervarya, izrazito protuhrvatskiprotivhrvatski nastrojenoganastrojenog i vještogavještog madžarskogamadžarskog političara, činili okosnicu njegove vlasti (tzv. "Khuenovi Srbi"), što im je omogućavao manipulativni izborni zakon koji je efektivno blokirao hrvatska nastojanja za promjenom vlasti i većom samostalnošću Hrvatske. U Dalmaciji je pak, nakon saradnje hrvatskih i srpskih zastupnika u 1860-im godinama, što je rezultiralo obaranjem talijanaškeitalijanaške vlasti u gradovima ([[Dubrovnik]], [[Split]], [[Šibenik]],..), utokom 1880-ima1880ih došlo do raskola na nacionalnoj osnovi i pregrupiranja srpskih sabornika u Dalmatinskom saboru, te početka njihove saradnje s talijanaškimitalijanaškim iredentistima. Tako su se od osmogaosmog desetljeća 19. vijeka u cijeloj Hrvatskoj [[Srbi]] politički jasno profilirali kao etnicitet s pretenzijama najčešće suprotstavljenim hrvatskimahrvatskim.
 
Uzroci te polarizacije leže u razvitku nacionalnih ideologija u drugoj polovini devetnaestog19. vijeka. Na etničkoj osnovi doseljenih Srba i posrbljenih pravoslavnih inorodaca, srpska se nacija se u glavnoj mjeri oblikovala nau crtamaaspektu ideologije koju su formulirali [[Vuk Karadžić]], [[Ilija Garašanin]] i dr.drugi, a koja je, potpuno formirana, kanilanamjeravala ujediniti sve Srbe u jednoj državi. Hrvatska je nacija, koja se formirala otprilike u isto doba, svoju kristalizaciju je ostvarila kroz dvije ideologije: ekskluzivno hrvatsku, koju je promovirala Stranka Pravaprava predvođena Antom Starčevićem i Eugenom Kvaternikom, te južnoslavensku, koju su snažnije oblikovali [[Franjo Rački]] i [[Josip Juraj Strossmayer]]. Obje ideologije imale su dubokogaduboke korijenakorijene u hrvatskoj historiji. Gledano post festum, južnoslavenska (jugoslavenska) ideologija često je protuslovno ocijenjivana, a prosudba se kretala između dva ekstrema: po jednima je ta ideologija dobar pokazatelj nezrelostiObje hrvatske političkenacionalne elite i njene slabosti koja je utočište tražila u imaginarnim nadnacionalnim kombinacijama; po drugima je južnoslavenska ideologija izraz lukavstva hrvatskog političkoga uma i predstavlja najbolji mogući izbor u situaciji ograničenoga manevarskoga prostora. Bilo kako bilo, objemisli su se hrvatske nacionalne misli srazilesuprostavljale sa srpskom, koja je bila jednostavna i jednoznačna: rušenje višenacionalne Habsburške monarhije i stvaranje svesrpske države bijašebio je strateški cilj, dok je taktika nalagala borbu za jačanje srpskogasrpskog nacionalnoganacionalnog individualiteta kroz razne kompromise-, bilo s Peštom, bilo Bečom, biloili Zagrebom. Cijela situacija se situacija još više zakomplicirala na prijelazu 19. u 20. vijek, kada dolazi do snaženja jugoslavenskog integralizma u Hrvatskoj, ali i u Srbiji-, uglavnom među sveučilišnomfakultetskom omladinom, noali i u krugovima literarno-humanističke inteligencije. Sve je to dovelo do privremenogaprivremenog otupljivanja oštrice hrvatsko-srpskih sukoba i saradnje hrvatskih i srpskih političara i stranaka (najistaknutiji bijahusu bili [[Frano Supilo]], [[Ante Trumbić]] i [[Svetozar Pribičević]]). Neto rezultat je bilo priznanje hrvatskim Srbima političke individualnosti (nejasno definirane) i zajedničkogazajedničkog rada na cilju ujedinjenja južnih Slavena u nekoj nedefiniranoj budućnosti. Hrvatski Srbi nisu pokazivali želju za teritorijalno-političkom autonomijom budući da je zajednički cilj bila opća južnoslavenska država. Izbijanjem 1.Prvog svjetskog rata položaj Srba u cijeloj zemlji se pogoršao (došlo je i do progona i raznih maltretiranja), a Hrvatskohrvatsko-srpska koalicija, koju je vodio Svetozar Pribičević, postala je, različitim manevrima i kroz promjenljive okolnosti, glavnim političkim čimbenikomfaktorom u aktu stvaranja države Srba, Hrvata i Slovenaca [[1918]]. Kao najuticajniji operativni političar novonastale države, Pribičević je vodio politiku nasilnog jugoslavenskog unitarizma, što je u praksi značilo potiranje hrvatskih značajki i sloboda, privrednu eksploataciju Hrvatske, te je dovelo do opće zatrovanosti hrvatsko-srpskih odnosa. Sam Pribičević nije bio protagonistomprotagonist velikosrpskih ideja, pa se vremenom sukobio sa srbijanskom političkom elitom i zasnovao savez sa Stjepanom Radićem, tzv. Seljačko-demokratsku koaliciju. Na terenu su ta vrludanja i napetosti imali raznorodneraznoličite oblike: domaći Srbi su (nerijetko privilegirani) učestvovali u vojno-policijskoj represiji nad Hrvatima, a u drugim su situacijama su ulazili u saveze i koalicije protiv srbijanskih stranaka. Još su veću zbrku unijelo je savezništvo dijela srbijanskih stranaka, jugoslavenskih komunista i više regionalnih stranaka, mahsuznaročito utokom 1930-ima-1930tih, glavni je protivnik bio je beogradski centralizam i omrznuta korupcionaška vlast. OsnutkomOsnivanjem Banovine Hrvatske po prvi je puta u moderno doba došlo je do artikulacije srpskogasrpskog iredentizma u područjima Hrvatske u kojima su Srbi bili većina ili znatna manjina: budući da granice banovina koje su obasezaleobuhvatale Hrvatsku nisu mijenjane (jedini je izuzetak bila je općina Dvor), pojavile su se (doduše- dosta slabe)slabije inicijative za izdvajanjem tih područja iz okvira Banovine Hrvatske. NoMeđutim, izbijanje rata, slom Jugoslavije i nastanak [[NDH]] doveli su do posve novoganovog stanja: ustaški progon i pokolji Srba na praktičkigotovo cijelom području NDH rezultirali su vojnim sukobom znatnogaznatnog dijela Hrvata i Srba tokom 1941., i to najviše u krajevima u kojima su živjeli izmiješani. Srbi u Hrvatskoj su se digli protiv NDH vođeni različitim motivima: golom samoodbranom, borbom za ostvarenje velikosrpske države, kao i borbom za federalnu jugoslavensku državu predvođenu komunistima. Ovi posljednji su prevladali u većem dijelu Hrvatske, s izuzetkom jugoistočne Like i sjeverozapadne Dalmacije u kojima je bio dominantan četnički uticajutjecaj. Znak svojevrsne autonomnosti bijašebio je klub srpskih vijećnika ZAVNOH-a, hrvatske komunističke vlade, dok je prijedlog Moše Pijade, srbijanskog partijskogapartijskog čelnika za uspostavom srpske autonomne jedinice u Hrvatskoj, jugoslavenski vođa [[Josip Broz Tito]] rezolutno odbio jer je komunistička nacionalna politika polazila od toga da teritorijalno-politička autonomija može doći u obzir samo tamo gdje živi veći dio pripadnika naroda koji nisu južni Slaveni.
Političko ponašanje srpskoga stanovništva od ukidanja Vojne granice 1881. do stjecanja samostalnosti Hrvatske [[1991]]. mijenjalo se: u doba Austro-Ugarske monarhije, Srbi su u kontinentalnoj, banskoj Hrvatskoj većim dijelom razdoblja banovanja Khuena-Hedervarya, izrazito protuhrvatski nastrojenoga i vještoga madžarskoga političara, činili okosnicu njegove vlasti (tzv. "Khuenovi Srbi"), što im je omogućavao manipulativni izborni zakon koji je efektivno blokirao hrvatska nastojanja za promjenom vlasti i većom samostalnošću Hrvatske. U Dalmaciji je pak, nakon saradnje hrvatskih i srpskih zastupnika u 1860-im godinama, što je rezultiralo obaranjem talijanaške vlasti u gradovima ([[Dubrovnik]], [[Split]], [[Šibenik]],..), u 1880-ima došlo do raskola na nacionalnoj osnovi i pregrupiranja srpskih sabornika u Dalmatinskom saboru, te početka njihove saradnje s talijanaškim iredentistima. Tako su se od osmoga desetljeća 19. vijeka u cijeloj Hrvatskoj [[Srbi]] politički jasno profilirali kao etnicitet s pretenzijama najčešće suprotstavljenim hrvatskima.
 
SvršetakZavršetak Drugog svjetskog rata Srbi su u Hrvatskoj dočekali su s postotno većim gubitcimagubicima od Hrvata, a dio ih je uskoro i koloniziran u Vojvodinu na napuštena ili rekvirirana imanja njemačkoganjemačkog stanovništva. U razdobljuperiodu do početka raspadanja Jugoslavije sredinom 1980-ih, Srbi su tvorili oko 11-14% pučanstvastanovništva odnosno (blizu 12% godinestanovništva Hrvatske 1991.) Hrvatskegodine. Velik jeVeliki dio Srba migrirao je u gradove s hrvatskom većinom, pa je uoči razmahivanjaosnaženja velikosrpskogavelikosrpskog pokreta na čelu sa [[Slobodan Milošević|Slobodanom Miloševićem]] situacija bila sljedeća: Srbi su bili većina u 11 općina, koje su činile prekinuti luk od sjeverne Dalmacije (Obrovac) do Banovine (Dvor). U tim je rijetko naseljenim općinama živjelo je manje od 25% hrvatskih Srba, nomeđutim samo je područje bilo je dosta prostrano-, tako su stratezi pansrpskogapansrpskog pokreta zamislili da na temeljuosnovu činjenice što manje od 3% stanovništva Hrvatske čini etnički srpsku većinu na oko 15-20 % teritorijateritorije zemlje pokrenu iredentističku pobunu koja bi, u minimalnoj verziji, esencijalno raskolilarazbila hrvatsku državu i onemogućila njeno funkcioniranje.
Uzroci te polarizacije leže u razvitku nacionalnih ideologija u drugoj polovini devetnaestog vijeka. Na etničkoj osnovi doseljenih Srba i posrbljenih pravoslavnih inorodaca, srpska se nacija u glavnoj mjeri oblikovala na crtama ideologije koju su formulirali Vuk Karadžić, Ilija Garašanin i dr., a koja je, potpuno formirana, kanila ujediniti sve Srbe u jednoj državi. Hrvatska je nacija, koja se formirala otprilike u isto doba, svoju kristalizaciju ostvarila kroz dvije ideologije: ekskluzivno hrvatsku, koju je promovirala Stranka Prava predvođena Antom Starčevićem i Eugenom Kvaternikom, te južnoslavensku, koju su snažnije oblikovali [[Franjo Rački]] i [[Josip Juraj Strossmayer]]. Obje ideologije imale su dubokoga korijena u hrvatskoj historiji. Gledano post festum, južnoslavenska (jugoslavenska) ideologija često je protuslovno ocijenjivana, a prosudba se kretala između dva ekstrema: po jednima je ta ideologija dobar pokazatelj nezrelosti hrvatske političke elite i njene slabosti koja je utočište tražila u imaginarnim nadnacionalnim kombinacijama; po drugima je južnoslavenska ideologija izraz lukavstva hrvatskog političkoga uma i predstavlja najbolji mogući izbor u situaciji ograničenoga manevarskoga prostora. Bilo kako bilo, obje su se hrvatske nacionalne misli srazile sa srpskom, koja je bila jednostavna i jednoznačna: rušenje višenacionalne Habsburške monarhije i stvaranje svesrpske države bijaše strateški cilj, dok je taktika nalagala borbu za jačanje srpskoga nacionalnoga individualiteta kroz razne kompromise- bilo s Peštom, bilo Bečom, bilo Zagrebom. Cijela se situacija još više zakomplicirala na prijelazu 19. u 20. vijek, kada dolazi do snaženja jugoslavenskog integralizma u Hrvatskoj, ali i u Srbiji- uglavnom među sveučilišnom omladinom, no i u krugovima literarno-humanističke inteligencije. Sve je to dovelo do privremenoga otupljivanja oštrice hrvatsko-srpskih sukoba i saradnje hrvatskih i srpskih političara i stranaka (najistaknutiji bijahu [[Frano Supilo]], [[Ante Trumbić]] i [[Svetozar Pribičević]]). Neto rezultat je bilo priznanje hrvatskim Srbima političke individualnosti (nejasno definirane) i zajedničkoga rada na cilju ujedinjenja južnih Slavena u nekoj nedefiniranoj budućnosti. Hrvatski Srbi nisu pokazivali želju za teritorijalno-političkom autonomijom budući da je zajednički cilj bila opća južnoslavenska država. Izbijanjem 1. svjetskog rata položaj Srba u cijeloj zemlji se pogoršao (došlo je i do progona i raznih maltretiranja), a Hrvatsko-srpska koalicija, koju je vodio Svetozar Pribičević, postala je, različitim manevrima i kroz promjenljive okolnosti, glavnim političkim čimbenikom u aktu stvaranja države Srba, Hrvata i Slovenaca [[1918]]. Kao najuticajniji operativni političar novonastale države, Pribičević je vodio politiku nasilnog jugoslavenskog unitarizma, što je u praksi značilo potiranje hrvatskih značajki i sloboda, privrednu eksploataciju Hrvatske, te je dovelo do opće zatrovanosti hrvatsko-srpskih odnosa. Sam Pribičević nije bio protagonistom velikosrpskih ideja, pa se vremenom sukobio sa srbijanskom političkom elitom i zasnovao savez sa Stjepanom Radićem, tzv. Seljačko-demokratsku koaliciju. Na terenu su ta vrludanja i napetosti imali raznorodne oblike: domaći Srbi su (nerijetko privilegirani) učestvovali u vojno-policijskoj represiji nad Hrvatima, a u drugim su situacijama ulazili u saveze i koalicije protiv srbijanskih stranaka. Još su veću zbrku unijelo savezništvo dijela srbijanskih stranaka, jugoslavenskih komunista i više regionalnih stranaka, mahsuz u 1930-ima- glavni je protivnik bio beogradski centralizam i omrznuta korupcionaška vlast. Osnutkom Banovine Hrvatske po prvi je puta u moderno doba došlo do artikulacije srpskoga iredentizma u područjima Hrvatske u kojima su Srbi bili većina ili znatna manjina: budući da granice banovina koje su obasezale Hrvatsku nisu mijenjane (jedini je izuzetak bila općina Dvor), pojavile su se (doduše- dosta slabe) inicijative za izdvajanjem tih područja iz okvira Banovine Hrvatske. No, izbijanje rata, slom Jugoslavije i nastanak [[NDH]] doveli su do posve novoga stanja: ustaški progon i pokolji Srba na praktički cijelom području NDH rezultirali su vojnim sukobom znatnoga dijela Hrvata i Srba tokom 1941., i to najviše u krajevima u kojima su živjeli izmiješani. Srbi u Hrvatskoj su se digli protiv NDH vođeni različitim motivima: golom samoodbranom, borbom za ostvarenje velikosrpske države, kao i borbom za federalnu jugoslavensku državu predvođenu komunistima. Ovi posljednji su prevladali u većem dijelu Hrvatske, s izuzetkom jugoistočne Like i sjeverozapadne Dalmacije u kojima je bio dominantan četnički uticaj. Znak svojevrsne autonomnosti bijaše klub srpskih vijećnika ZAVNOH-a, hrvatske komunističke vlade, dok je prijedlog Moše Pijade, srbijanskog partijskoga čelnika za uspostavom srpske autonomne jedinice u Hrvatskoj, jugoslavenski vođa [[Josip Broz Tito]] rezolutno odbio jer je komunistička nacionalna politika polazila od toga da teritorijalno-politička autonomija može doći u obzir samo tamo gdje živi veći dio pripadnika naroda koji nisu južni Slaveni.
 
Zahvaljujući memoarskim djelima samih protagonista projekta pokušaja stvaranja pansrpske države (Borisav Jović, [[Veljko Kadijević]]), te vojnim raščlanamaanalizama stepenifaza realizacije togatog cilja ([[Davor Domazet]]), dovoljno je jasna opća slika nastanka "Republike Srpske Krajine"-, što je pojava neodvojiva od procesa koji su rastočilirazbili SFRJ.
Svršetak rata Srbi su u Hrvatskoj dočekali s postotno većim gubitcima od Hrvata, a dio ih je uskoro i koloniziran u Vojvodinu na napuštena ili rekvirirana imanja njemačkoga stanovništva. U razdoblju do početka raspadanja Jugoslavije sredinom 1980-ih, Srbi su tvorili oko 11-14% pučanstva (blizu 12% godine 1991.) Hrvatske. Velik je dio Srba migrirao u gradove s hrvatskom većinom, pa je uoči razmahivanja velikosrpskoga pokreta na čelu sa [[Slobodan Milošević|Slobodanom Miloševićem]] situacija bila sljedeća: Srbi su bili većina u 11 općina, koje su činile prekinuti luk od sjeverne Dalmacije (Obrovac) do Banovine (Dvor). U tim je rijetko naseljenim općinama živjelo manje od 25% hrvatskih Srba, no samo je područje bilo dosta prostrano- tako su stratezi pansrpskoga pokreta zamislili da na temelju činjenice što manje od 3% stanovništva Hrvatske čini etnički srpsku većinu na oko 15-20 % teritorija zemlje pokrenu iredentističku pobunu koja bi, u minimalnoj verziji, esencijalno raskolila hrvatsku državu i onemogućila njeno funkcioniranje.
 
Poslije [[Josip Broz Tito|Titove]] smrti i pobune Albanaca na Kosovu, u sljedećim jenarednim godinama došlo je do jačanja međunacionalnih napetosti i polarizacijapolarizacije, što je nakon srpske ideološke homogenizacije (Memorandum SANU) dovelo do dolaska [[Slobodan Milošević|Slobodana Miloševića]] na vlast 1987. Po više pokazatelja, dio je srpskogasrpskog vrha JNA još sredinom 1980-ih pripremao je razne varijante ili državnogadržavnog prevrata, ili amputacije većegavećeg dijela Hrvatske u scenariju zamišljenogazamišljenog raspada (crtelinije na kojima su se odvijali vojni manevri frapantno su se poklapale ssa Moljevićevom granicom Velike Srbije). Opcije koje bijahusu bile na raspolaganju su sljedeće, silaznim redom poželjnosti:{{izvor}}
Zahvaljujući memoarskim djelima samih protagonista projekta pokušaja stvaranja pansrpske države (Borisav Jović, Veljko Kadijević), te vojnim raščlanama stepeni realizacije toga cilja ([[Davor Domazet]]), dovoljno je jasna opća slika nastanka "Republike Srpske Krajine"- što je pojava neodvojiva od procesa koji su rastočili SFRJ.
 
Poslije [[Josip Broz Tito|Titove]] smrti i pobune Albanaca na Kosovu, u sljedećim je godinama došlo do jačanja međunacionalnih napetosti i polarizacija, što je nakon srpske ideološke homogenizacije (Memorandum SANU) dovelo do dolaska [[Slobodan Milošević|Slobodana Miloševića]] na vlast 1987. Po više pokazatelja, dio je srpskoga vrha JNA još sredinom 1980-ih pripremao razne varijante ili državnoga prevrata, ili amputacije većega dijela Hrvatske u scenariju zamišljenoga raspada (crte na kojima su se odvijali vojni manevri frapantno su se poklapale s Moljevićevom granicom Velike Srbije). Opcije koje bijahu na raspolaganju su sljedeće, silaznim redom poželjnosti:
 
* centralistička Jugoslavija s ukinutim (kon)federalnim elementom kod odlučivanja
* »Srboslavija», tj. centralistička Jugoslavija u kojoj dominiraju Srbi- bez etnički homogene Slovenije
* optimalna [[Velika Srbija]] u koju su od republika zapadno od Drine uključene cijela Bosna i Hercegovina i oko 65% Hrvatske (linija amputacije Virovitica- Karlovac-Karlobag)
* proširena Srbija koja uz cijelu, ili bar većinsku, BiH uključuje i svih 11 općina sa srpskom većinom
 
Problem s ovom zadnjom opcijom je bilo postojanje općine Slunj s 65% Hrvata, a koja je prekidala teritorijalni kontinuitet luka većinski srpskih općina od sjeverne Dalmacije do Banovine, kao i činjenica da u još 18 (od ukupnih 115 općina u Hrvatskoj) općina Srbi tvorečine od 10-50% pučanstva- dakle ne većinu, no i nezanemarivu manjinustanovništva.
* »Srboslavija», tj. centralistička Jugoslavija u kojoj dominiraju Srbi- bez etnički homogene Slovenije
 
Konsolidacija svesrpskogasvesrpskog pokreta rezultirala je prvim jačim iskazivanjem lojalnosti srpskogasrpskog stanovništva u Hrvatskoj Slobodanu Miloševiću. Tako, 28. veljačefebruara 1989. u Kninu dolazi do prosvjedaprotesta protiv navodne hrvatske i slovenske potporepodrške "albanskom separatizmu". Iste godine, 9.7. jula, kod pravoslavne crkve Lazarica na KosovuKosovom Polju kod Knina organiziran je veliki miting potporepodrške Miloševiću, propraćen velikosrpskim parolama (''Ovo je Srbija'', ''Ne damo te zemljo Obilića..''). Tokom mitinga došlo je i do incidenta u kojem je iz zasjede ubijen policajac iz Drniša, 14 mitingaša je uhićenouhapšeno, a područje je efektivno bilo izvan jurisdikcije hrvatskog SUP-a. Godine 1990. dolazi do srpskih mitinga u Karlovcu (4.2. februara) i Petrovoj gori (4.3. marta), uz nacionalističke parole i ikonografiju, prijetnje ondašnjemtadašnjem hrvatskom komunističkom vodstvu i pozive na ubistvo [[Franjo Tuđman|Franje Tuđmana]], onda još samo predsjednika HDZ-a una tek raspisanim višestranačkim izborima. 17.U veljačeKninu uje Kninu17. jefebruara osnovan SDS kao stranka Srba u Hrvatskoj. JNA 14. maja 1990. JNA oduzima Hrvatskoj oružje Teritorijalne odbrane, kojim se moglo naoružati oko 240.000 ljudi{{izvor}} (200.000 pušaka, oko 1.400 minobacača i 500 različitih dugih cijevi), te iz togatim arsenalaarsenalom počinje naoružavanje lokalnih Srba u mjestima koja su predviđena za potencijalnu pobunu ako Hrvatska ne poklekne pred zahtjevima za promjenu Jugoslavije u centralističku državu.
* optimalna [[Velika Srbija]] u koju su od republika zapadno od Drine uključene cijela Bosna i Hercegovina i oko 65% Hrvatske (linija amputacije Virovitica- Karlovac-Karlobag)
 
Cijela je srpska politika od demokratskih izbora u Hrvatskoj i Sloveniji (i, kasnije, u ostalim republikama SFRJ) bila je fokusirana na slamanje volje Hrvata za samostalnošću, pri čemu su glavne poluge pritiska bile JNA i srpska nacionalna manjina u Hrvatskoj. Aranžirani su incidenti, širenjem glasina i panike medijski se pripremalo srpsko pučanstvostanovništvo za vojni sukob, a političke organizacije hrvatskih Srba išle su, slijedeći naputkeupute iz Beograda, za radikalizacijom stavova: 30. 5.maja 1990. SDS suspendira odnose s Hrvatskim saborom; 25. 7.jula dolazi do velikog mitinga u mjestašcu Srb u Lici na kojem je objelodanjena Deklaracija o suverenosti i samostalnosti Srba u Hrvatskoj; 17. 8.augusta počinje "balvan revolucija" u Kninu i okoliciokolini, kojom se udarilo na hrvatski turizam i privredu u cjelini-, a JNA je spriječila intervenciju helikoptera hrvatske policije. Također, u kolovozu jeaugustu održan monoetničkije jednoetnički referendum kojim su Srbi u područjima u kojima su tvoriličinili većinu glasovaliglasali za autonomnu regiju u Hrvatskoj. Taj referendum, na kojem je 99,7% sudionikaglasača glasalo "za", Hrvatski sabor je odbacio zbog neustavnosti. Dana 30. septembra 1990. krajiški Srbi, tj. Nacionalno vijeće srpskog naroda Krajine proglasilo je "autonomiju srpskog naroda na osnovu etničkih i historijskih granica u kojim živi unutar granica Republike Hrvatske kao federalne jedinice Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije". 18. 8.augusta 1990. Srbi u Gračacu, Obrovcu, Benkovcu, Korenici i drugdje napadaju policijske postajestanice, što semnogi može računati kaoračunaju kao službeni početak pobune, pa i rata u Hrvatskoj.
* proširena Srbija koja uz cijelu ili bar većinsku BiH uključuje i svih 11 općina sa srpskom većinom
 
== Stvaranje "RSK" ==
Problem s ovom zadnjom opcijom je bilo postojanje općine Slunj s 65% Hrvata, a koja je prekidala teritorijalni kontinuitet luka većinski srpskih općina od sjeverne Dalmacije do Banovine, kao i činjenica da u još 18 (od ukupnih 115 općina u Hrvatskoj) općina Srbi tvore od 10-50% pučanstva- dakle ne većinu, no i nezanemarivu manjinu.
Prvi je vođa hrvatskih Srba, još u doba raspadanja komunizma, bio je psihijatar i član SANU Jovan Rašković. NoMeđutim, iako je sam u nemaloj mjeri doprinio radikalizaciji situacije, Rašković nije smatran za dovoljno odlučnog vođu, a po nekim podatcimapodacima nije bio ni do kraja slijepi provoditeljprovodilac Miloševićeve politike. Stoga je zamijenjen tipičnim poslušnicima poput kninskogakninskog zubara Milana Babića i policajca Milana Martića. Babićeva samoproglašena vlada objavila je osnivanje "Srpske autonomne oblasti Krajina" (SAO Krajina), 21. decembra 1990, dok je 1. aprila 1991. vlada "SAO Krajine" objavila da se odvaja od Hrvatske i priključuje Jugoslaviji. Također, lokalnilokalne vođe srpskih zajednica u istočnoj Hrvatskoj, koje su postupno postale područja izvan hrvatske jurisdikcije, objavili su da se one priljučuju "SAO Krajini".
 
Radikalizacija stanja je bila, od samogasamog početka, orkestrirana od pansrpskogapansrpskog pokreta kojemkojim je čeonikovaoupravljao [[Slobodan Milošević]]. Sudeći prema iskazima sadržanimasadržanim u knjizi jugoslavenskogajugoslavenskog generala Veljka Kadijevića "Moje viđenje raspada", 1993., plan je bio sljedeći: krajem septembra je trebalo ''"poraziti hrvatsku vojsku potpuno ako situacija dozvoli...ostvariti puno sadejstvo sa srpskim ustanicima u Srpskoj Krajini; omogućiti dovršenje izvlačenja preostalih delova JNA iz Slovenije."''. Plan je operacije predviđao seje da već uporabljenimupotrebljenim sredstvima JNA doda još 15 do 18 oklopnih, mehaniziranih i pješačkihpješadijskih brigada kopnene vojske. Prema Kadijeviću: ''"Ideja manevra sadržavala je sledeće osnovne elemente: -potpuno blokirati Hrvatsku iz vazduha i sa mora; -pravce napada glavnih snaga JNA što neposrednije vezivati za oslobođenje srpskih krajeva u Hrvatskoj i garnizona JNA u dubini hrvatske teritorije. U tom cilju ispresecati Hrvatsku na pravcima Gradiška-Virovitica; Bihać-Karlovac-Zagreb; Knin-Zadar; Mostar-Split....jakim snagama iz rejona Herceg Novi-Trebinje, blokirati Dubrovnik sa kopna i izbiti u dolinu Neretve i na taj način sadejstvovati snagama koje nastupaju na pravcu Mostar-Split; - nakon dostizanja određenih objekata, obezbediti i držati granicu Srpske Krajine u Hrvatskoj"''. (Veljko Kadijević: "Moje viđenje raspada", Beograd, 1993., str. 134.-136.)
Konsolidacija svesrpskoga pokreta rezultirala je prvim jačim iskazivanjem lojalnosti srpskoga stanovništva u Hrvatskoj Slobodanu Miloševiću. Tako, 28. veljače 1989. u Kninu dolazi do prosvjeda protiv navodne hrvatske i slovenske potpore "albanskom separatizmu". Iste godine, 9.7., kod pravoslavne crkve Lazarica na Kosovu Polju kod Knina organiziran je veliki miting potpore Miloševiću, propraćen velikosrpskim parolama (''Ovo je Srbija'', ''Ne damo te zemljo Obilića..''). Tokom mitinga došlo je i do incidenta u kojem je iz zasjede ubijen policajac iz Drniša, 14 mitingaša je uhićeno, a područje je efektivno bilo izvan jurisdikcije hrvatskog SUP-a. Godine 1990. dolazi do srpskih mitinga u Karlovcu (4.2.) i Petrovoj gori (4.3.), uz nacionalističke parole i ikonografiju, prijetnje ondašnjem hrvatskom komunističkom vodstvu i pozive na ubistvo [[Franjo Tuđman|Franje Tuđmana]], onda još samo predsjednika HDZ-a u tek raspisanim višestranačkim izborima. 17. veljače u Kninu je osnovan SDS kao stranka Srba u Hrvatskoj. 14. maja 1990. JNA oduzima Hrvatskoj oružje Teritorijalne odbrane, kojim se moglo naoružati oko 240.000 ljudi (200.000 pušaka, oko 1.400 minobacača i 500 različitih dugih cijevi), te iz toga arsenala počinje naoružavanje lokalnih Srba u mjestima koja su predviđena za potencijalnu pobunu ako Hrvatska ne poklekne pred zahtjevima za promjenu Jugoslavije u centralističku državu.
 
Iz navedenogaCilj je zorno da je cilj bila potpuna okupacija Hrvatske, kapitulacija hrvatskog vodstva i prihvaćanje svih srpskih zahtjeva. Operacija je doista i počela u septembru 1991., noali, zbog slabog odziva vojnika (kako novakaregruta, tako i rezervista), u Srbiji i BiH, od nje se moralo odustati. Dosta uspješna mobilizacija među pobunjenim hrvatskim Srbima, kao i u Crnoj Gori, nije mogla nadoknaditi manjak ljudstva. Slab odaziv rezervista u početku plana, te jačanje hrvatskih odbrambenih snaga, prisilili su srpsko vodstvo, koje je i upravljalo cijelom operacijom, na promjenu strategije. Dok je prvotniprvobitni plan bio zapravo vojno-intervencionistički, s nasilnim svrgavanjem demokratski izabrane hrvatske vlasti kao nužnim dijelom, druga se i konačna verzija svela se na goli rat za zemlju i teritorijteritoriju, kojihčiji integralni dio bijašeje bilo etničko čišćenje i progon Hrvata sa zacrtanih područja, te esencijalno rat protiv hrvatskog naroda u svim krajevima Hrvatske.
Cijela je srpska politika od demokratskih izbora u Hrvatskoj i Sloveniji (i, kasnije, u ostalim republikama SFRJ) bila fokusirana na slamanje volje Hrvata za samostalnošću, pri čemu su glavne poluge pritiska bile JNA i srpska nacionalna manjina u Hrvatskoj. Aranžirani su incidenti, širenjem glasina i panike medijski se pripremalo srpsko pučanstvo za vojni sukob, a političke organizacije hrvatskih Srba išle su, slijedeći naputke iz Beograda, za radikalizacijom stavova: 30. 5. 1990. SDS suspendira odnose s Hrvatskim saborom; 25. 7. dolazi do velikog mitinga u mjestašcu Srb u Lici na kojem je objelodanjena Deklaracija o suverenosti i samostalnosti Srba u Hrvatskoj; 17. 8. počinje "balvan revolucija" u Kninu i okolici, kojom se udarilo na hrvatski turizam i privredu u cjelini- JNA je spriječila intervenciju helikoptera hrvatske policije. Također, u kolovozu je održan monoetnički referendum kojim su Srbi u područjima u kojima su tvorili većinu glasovali za autonomnu regiju u Hrvatskoj. Taj referendum, na kojem je 99,7% sudionika glasalo "za", Hrvatski sabor je odbacio zbog neustavnosti. Dana 30. septembra 1990. krajiški Srbi, tj. Nacionalno vijeće srpskog naroda Krajine proglasilo je "autonomiju srpskog naroda na osnovu etničkih i historijskih granica u kojim živi unutar granica Republike Hrvatske kao federalne jedinice Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije". 18. 8. 1990. Srbi u Gračacu, Obrovcu, Benkovcu, Korenici i drugdje napadaju policijske postaje, što se može računati kao kao službeni početak pobune, pa i rata u Hrvatskoj.
 
Sam tok događaja je bio dosta brz: cijela se operacija pokušaja podčinjavanja ili komadanja Hrvatske odigrala se, sve većim intenzitezom, u nekoliko koraka:
== Stvaranje "RSK" ==
 
* u pripremnom razdobljuperiodu, otprilike od prijelaza 1988. na 1989. do "balvan revolucije" u ljeto 1990. traju pokušaji provociranje hrvatskih vodstava i traženja saveznika u hrvatskoj političkoj eliti za rušenje vlasti u Hrvatskoj.
Prvi je vođa hrvatskih Srba, još u doba raspadanja komunizma, bio psihijatar i član SANU Jovan Rašković. No, iako je sam u nemaloj mjeri doprinio radikalizaciji situacije, Rašković nije smatran za dovoljno odlučnog vođu, a po nekim podatcima nije bio ni do kraja slijepi provoditelj Miloševićeve politike. Stoga je zamijenjen tipičnim poslušnicima poput kninskoga zubara Milana Babića i policajca Milana Martića. Babićeva samoproglašena vlada objavila je osnivanje "Srpske autonomne oblasti Krajina" (SAO Krajina), 21. decembra 1990, dok je 1. aprila 1991. vlada "SAO Krajine" objavila da se odvaja od Hrvatske i priključuje Jugoslaviji. Također, lokalni vođe srpskih zajednica u istočnoj Hrvatskoj, koje su postupno postale područja izvan hrvatske jurisdikcije, objavili su da se one priljučuju "SAO Krajini"
 
* od ljeta 1990. do samoproglašenja "Sao Krajine" u aprilu 1991. i slovenskog rata u junu i julu 1991. JNA i lokalna srpska vodstva u Hrvatskoj orkestriraju niz sukoba, i incidenata ne bi li se dobilo povoda za vojnu intervenciju JNA s ciljem rušenja hrvatske vlasti. Dolazi do postupnog kliženjaprelaska u ratno stanje na više hrvatskih područja, srpsko-srpska JNA odcjepljenja dijelova Hrvatske izvan državne jurisdikcije, stvaranja paradržavnih i paralelnih institucija vlasti teledirigiranih iz Beograda, maltretiranja i progona Hrvata, gdje je god to bilo moguće, iz teritorijateritorije unutar zamišljenih granica [[Velika Srbija|Velike Srbije]]
Radikalizacija stanja je bila, od samoga početka, orkestrirana od pansrpskoga pokreta kojem je čeonikovao [[Slobodan Milošević]]. Sudeći prema iskazima sadržanima u knjizi jugoslavenskoga generala Veljka Kadijevića "Moje viđenje raspada", 1993., plan je bio sljedeći: krajem septembra je trebalo ''"poraziti hrvatsku vojsku potpuno ako situacija dozvoli...ostvariti puno sadejstvo sa srpskim ustanicima u Srpskoj Krajini; omogućiti dovršenje izvlačenja preostalih delova JNA iz Slovenije."''. Plan je operacije predviđao se već uporabljenim sredstvima JNA doda još 15 do 18 oklopnih, mehaniziranih i pješačkih brigada kopnene vojske. Prema Kadijeviću: ''"Ideja manevra sadržavala je sledeće osnovne elemente: -potpuno blokirati Hrvatsku iz vazduha i sa mora; -pravce napada glavnih snaga JNA što neposrednije vezivati za oslobođenje srpskih krajeva u Hrvatskoj i garnizona JNA u dubini hrvatske teritorije. U tom cilju ispresecati Hrvatsku na pravcima Gradiška-Virovitica; Bihać-Karlovac-Zagreb; Knin-Zadar; Mostar-Split....jakim snagama iz rejona Herceg Novi-Trebinje, blokirati Dubrovnik sa kopna i izbiti u dolinu Neretve i na taj način sadejstvovati snagama koje nastupaju na pravcu Mostar-Split; - nakon dostizanja određenih objekata, obezbediti i držati granicu Srpske Krajine u Hrvatskoj"''. (Veljko Kadijević: "Moje viđenje raspada", Beograd, 1993., str. 134.-136.)
 
* poslije slovenskogaslovenskog rata agresija združenih snaga JNA, lokalnih hrvatskih Srba, te dobrovoljaca iz Srbije, Crne Gore i Bosne i Hercegovine (nekoliko hiljada ljudi, možda i desetaka hiljada), integriranih u zapovjedno-operativni sistem JNA (koja je u međuvremenu transformirana u velikosrpsku vojsku). Rat na području Hrvatske, te u rubnim dijelovima Bosne i Hercegovine, dosiže vrhunac u razdobljuperiodu od jula do decembra 1991. Vojne operacije su, kao i cijela situacija, obrađeni u tekstu o [[Domovinski rat|Domovinskom ratu]].
Iz navedenoga je zorno da je cilj bila potpuna okupacija Hrvatske, kapitulacija hrvatskog vodstva i prihvaćanje svih srpskih zahtjeva. Operacija je doista i počela u septembru 1991., no, zbog slabog odziva vojnika (kako novaka, tako i rezervista), u Srbiji i BiH, od nje se moralo odustati. Dosta uspješna mobilizacija među pobunjenim hrvatskim Srbima, kao i u Crnoj Gori, nije mogla nadoknaditi manjak ljudstva. Slab odaziv rezervista u početku plana, te jačanje hrvatskih odbrambenih snaga, prisilili su srpsko vodstvo, koje je i upravljalo cijelom operacijom, na promjenu strategije. Dok je prvotni plan bio zapravo vojno-intervencionistički, s nasilnim svrgavanjem demokratski izabrane hrvatske vlasti kao nužnim dijelom, druga se i konačna verzija svela na goli rat za zemlju i teritorij, kojih integralni dio bijaše etničko čišćenje i progon Hrvata sa zacrtanih područja, te esencijalno rat protiv hrvatskog naroda u svim krajevima Hrvatske.
 
Sam tok događaja je bio dosta brz: cijela se operacija pokušaja podčinjavanja ili komadanja Hrvatske odigrala, sve većim intenzitezom, u nekoliko koraka:
 
* u pripremnom razdoblju, otprilike od prijelaza 1988. na 1989. do "balvan revolucije" u ljeto 1990. traju pokušaji provociranje hrvatskih vodstava i traženja saveznika u hrvatskoj političkoj eliti za rušenje vlasti u Hrvatskoj
 
* od ljeta 1990. do samoproglašenja "Sao Krajine" u aprilu 1991. i slovenskog rata u junu i julu 1991. JNA i lokalna srpska vodstva u Hrvatskoj orkestriraju niz sukoba, incidenata ne bi li se dobilo povoda za vojnu intervenciju JNA s ciljem rušenja hrvatske vlasti. Dolazi do postupnog kliženja u ratno stanje na više hrvatskih područja, srpsko-JNA odcjepljenja dijelova Hrvatske izvan državne jurisdikcije, stvaranja paradržavnih i paralelnih institucija vlasti teledirigiranih iz Beograda, maltretiranja i progona Hrvata, gdje je god to bilo moguće, iz teritorija unutar zamišljenih granica [[Velika Srbija|Velike Srbije]]
 
* poslije slovenskoga rata agresija združenih snaga JNA, lokalnih hrvatskih Srba, te dobrovoljaca iz Srbije, Crne Gore i Bosne i Hercegovine (nekoliko hiljada ljudi, možda i desetaka hiljada), integriranih u zapovjedno-operativni sistem JNA (koja je u međuvremenu transformirana u velikosrpsku vojsku). Rat na području Hrvatske, te u rubnim dijelovima Bosne i Hercegovine, dosiže vrhunac u razdoblju od jula do decembra 1991. Vojne operacije su, kao i cijela situacija, obrađeni u tekstu o [[Domovinski rat|Domovinskom ratu]].
Osnovne značajkekarakteristike perioda vojne agresije su sljedeće:
 
[[Datoteka:Former Yugoslavia durning war.svg|mini|Teritorije pod kontrolom snaga hrvatskih i bosanskih Srba tokom ratova 1991-1995.]]
 
* JNA je ušla u rat praktički svim raspoloživim snagama (angažirala je 4 od 6 postojećih oklopnih brigada i 10 od 11 mehaniziranih), nomeđutim, zbog više činiteljafaktora, od kojih su najvažniji bili otpor hrvatskog naroda, uspješna strategija hrvatskog vodstva, slab borbeni moral srbijanskih jedinica te zbrka u zapovijedanju mješavinom JNA kao organizirane vojske, lokalnih snaga pobunjenih Srba koje su prerastale u novu vojsku i paravojnih dobrovoljačkih jedinica iz Srbije i Bosne i Hercegovine-, nije ostvaren velikosrpski projekt. Okupirano je 26 % područja RH, a sama agresija je, kao i uspostava novog sistema vlasti na svim nivoima (vojnoj, policijskoj, privednoj, monetarno-finansijskoj, ideološkoj) upravljana iz Srbije pod kontrolom [[Slobodan Milošević|Slobodana Miloševića]]. Taj dio su samozvane vlasti locirane u Kninu (Milan Babić, Milan Martić) proglasile 19. decembra 1991. za RapublikuRepubliku Srpsku Krajinu kojoj su se priključila u februaru 1992. okupirana područja u zapadnoj i istočnoj Slavoniji.
 
* od oko 580.000 Srba koliko je živjelo u Hrvatskoj 1991., velik broj je bio zahvaćen ideologijom srpskog ekspanzionizma i komadanja Hrvatske, što je uglavnom opravdavano formulom da Srbi kao nacija imaju pravo na samoodređenje, bez obzira na republičke granice, te da svi Srbi žele i trebaju živjeti u jednoj, vlastitoj nacionalnoj državi. Iako je proteklo dosta vremena, jošJoš nije dovoljno jasno koliki je dio hrvatskih Srba je učestvovao u agresiji Srbije i JNA na Hrvatsku. Što se tiče samih Srba u Hrvatskoj, događalo se nekoliko simultanih procesa: većina Srba se, na područjima u kojima su činili etnički majoritet, priključila velikosrpskom projektu, dok je manjina, ne želeći učestvovati u tom, emigrirala u Hrvatsku, Srbiju, Crnu Goru, Sloveniju i druge evropske i vanevropske zemlje. U narastajućem sukobu, hrvatski Srbi na područjima u kojima bijahusu bili u manjini ponašali su se različito: dio je na područjima koja graniče sa zacrtanom "RSK" također ušao u mašineriju agresije; dio je emigrirao; dio se priključio hrvatskim vojnim snagama. Također, određeni broj je, bilo ideološki motiviran, bilo kao reakcija na maltretiranja i prijetnje koje su se zbivale na teritorijuteritoriji pod kontrolom hrvatskih vlasti, a do kojih je došlo ili kao reakcija na srpsku agresiju ili su bili izrazom šovinističke netrpeljivosti i koristoljublja, prešao na područje "RSK". U svim tim komešanjima moženeto se reći darezultat je neto rezultat bio da je na teritoriji "RSK" 1992. bilo oko 200.000 ljudi, skoro isključivo Srba, dok je u samoj Hrvatskoj ostalo 150.000-180.000 Srba. Preostali dio je iselio u Srbiju, zapadnu Evropu i druge zemlje.
 
* samo je stvaranje "RSK" dovelo je do etničkih progona i izbjeglištva: u 1991. Hrvatska je imala preko 550.000 prognanika i izbjeglica, te još 150.000 izbjeglica u inostranstvu. Došlo je do pravogapravog egzodusa Hrvata s područja izloženogaizloženog agresiji, naročito hrvatskog Podunjavlja, Banovine, Like, Korduna, sjeverne Dalmacije i dijelova Slavonije. Od početka 1992. velik seveliki dio ljudi se vratio, noali prognaniciizbjeglice Hrvati iz "RSK" nisu: još 1995., uoči [[Operacija Oluja|"Oluje"]], broj prognanihizbjeglih Hrvata bio je blizu 200.000, uz oko 60.000 u inostranstvu. {{izvor}}
 
* ponašanje tzv. međunarodne zajednice i velikih sila bilo je, pretežitopretežno, na crtiliniji potporepodrške očuvanju Jugoslavije i blokadi pokušaja Hrvatske da se naoruža i slomi srbijansku agresiju, što je izraženo u rezoluciji Vijeća sigurnosti. Za pregovarače na terenu, naročito Cyrusa Vancea i lorda Carringtona, velikveliki dio hrvatskoghrvatske javnogajavnosti mnijenja držismatra{{izvor}} da su efektivno pomagali srbijanskojsrbijansku agresijiagresiju.
 
[[Datoteka:Map_of_Republika_Srpska_Krajina.png|frame|desno|Karta teritorija RSK, između 1992-1995]]
 
U januaru 1992. predsjednici Tuđman i Milošević potpisali su prekid vatre, pa je došlo do primjene tzv. Vanceova plana, po američkom diplomatudiplomati Cyrusu Vanceu. Po tom su planu Ujedinjeni narodi su trebali preuzeti privremenu vlast nad okupiranim hrvatskim područjem. ZnačajkeKarakteristike plana bijahubile su: podjela područja u četiri tzv. UNPA (''United Nations Protected Area'') zone; povlačenje JNA iz tih zona; povratak prognanikaizbjeglica u domove; zaštita ljudskih, građanskih i nacionalnih prava na područjima pod zaštitom Ujedinjenih naroda. Jedinice UN-a, porijeklom iz više zemalja (Finska, Irak, Danska, Francuska, Nigerija, Kanada, Rusija,...) bile su organizirane u [[UNPROFOR]] (''United Nations Protection Force'')- tzv., zaštitne snage Ujedinjenih naroda, s početnim mandatom od godinu dana.
 
== PrikazNestanak "RSK" do nestanka ==
Provođenjem Vancovog plana između vlada RSK i Srbije dolazi do razilaženja posebno u pogledu kako će se upravljati u RSK. Inače principjelni financijerfinansijer kao osnovni izvor oružja i goriva Srbija je pokušala da izvrši pritisak na rukovostvo RSK, međutim 26. februara 1992. [[Milan Babić]] biva smjenjivan zbog protivljenja sprovođenju Vancovog plana i lojalnost [[Slobodan Milošević|Slobodanu Miloševiću]], te njegovo mjesto zauzima [[Goran Hadžić]].
 
RSK kao država slabila je i bila je zavisna od krnje Jugoslavije (Srbija sa autonomnim pokrajinama + Crna Gora), i zbog njene zavisnosti od nje sve nepogode koje su zadesile krnju Jugoslaviju imale su odraza i u RSK: sankcije, pad proizvodnje i hiperinflaciju. Paralelno sa štampanjem Jugoslavenskogjugoslavenskog reformiranog dinara u maju 1992., RSK izdaje svoj novac tzv. ''Krajina Reformed Dinar'' HRKR. Nedugo zatim 1. obtobraoktobra 1993. godine izdaje se ''oktobarski dinar'' (HRKO) koji je bio jednak 1.000.000 reformiranih dinara, a dinar iz 1994. koji je izdan 1. januara 1994. bio je jednak 1.000.000.000 oktobarskih dinara. Skupa sa tečajemkursem novca u Krajini, ekonomija je bila u raspadu. Od cjelokupnog stanovištva od 430.000 samo 36.000 imalo je radni odnos, a nezaposlenost je iznosila 92%. Zbog rata trgovina sa Hrvatskom sa Hrvatskom je prestala, a i ono malo industrijskih pogona je stalo. RSK je imala malo prirodnih bogastava, rude, i energezskihenergetskih izvora, dok je [[poljoprivreda]] propala, tako da je stanovništvo RSK živjelo na subsitencijalnoj razinisubsitencijalnom nivou.<ref>[http://www.scc.rutgers.edu/serbian_digest/151/t151-4.htm]</ref> Osobe koje su imale neko zvanje i edukaciju napuštali su RSK da izbjegnu siromaštvo. Isto tako vlada RSK je bila korumpirana, tako da je RSK postala mjesto gdje je cvalo crno tržište i kriminal. Bilo je jasno oko sredine 1990-tih da RSK ekonomski nije održiva bez mirovog ugovora i reintegracije sa Hrvatskom. Još tome pritisnutPritisnut sankcijama i ostalim političkim sukobima, Milošević više nije mogao financiratifinansirati i podržavati krajiške Srbe u onoj mjeri koja je bila potrebna RSK, te se nastojao riješiti troška prisiljavajući RSK da riješi sukob sa Hrvatskom. NoMeđutim, ovaj pokušaj je bio odbijen od strane rukovodstva RSK.
 
Stanje u ekonomiji je imalo uticajautjecaja na moć [[Vojska Srpske Krajine|Vojske Srpske Krajine]] (VSK). Prekidom vatre 1992. godine omogućenoHrvatskoj je Hrvatskojomogućeno da provede vrijeme za konsolidaciju, opremanje i obućavanje svoje vojske. Kroz to vrijeme jačanja HV-a, VSK je postajala sve slabija. Motivacija vojnika VSK je postajala slabija, a obuka i oprema je postala zapostavljena. VSK je brojala oko 55.000 vojnika koji su trebali osigurati 600km600 km granice sa Hrvatskom, i još dodatnih 100km100 km prema Bihaću[[Bihać]]u, 16.000 vojnika je bilo razmješteno u istočnoj Hrvatskoj, dok je 39.000 bilo razmješteno na glavnomglavnoj teritorijuteritoriji RSK - (Krajini). U realanosti VSK je brojala 30,.000 vojnika od teoretskih 55.000 koji su se mogli mobilizirati, što nije moglo parirati sa hrvatskomhrvatskoj vojnomvojnoj silomsili.{{izvor}} Unutar VSK također su postojale podjele, jednom je i izbio sukob između pristaša Hadžića i Babića, i u tom sukobu je bilo ranjenih.{{izvor}}
 
DemonstracijeDemonstracija nove hrvatske vojne sposobnosti došlodošla je u januaru 1993., kada je obnovljena Hrvatska vojska napala srpske snage oko [[Maslenica|Maslenice]] i u južnoj Hrvatskoj i time spriječili izlazak Krajine na more i uklještavanje Zadra . Druga ofanziva dogodila se u septembru 1993., u operaciji oko MeđačkogMedačkog džepa u južnom dijelu Krajine. Ovu hrvatsku ofanzivu prekinule su kanadske mirovne snage. Operacija u MeđačkomMedačkom džepu pokazalo je da VSK nije sposobna da se odupre HV-u, te su bili spašeni od poraza intervencijom UN-ovih snaga. Rukovodstvo RSK upitalitražilo suje od Slobodana Miloševića da pošalje pojačanja u ljudstvu i opremi. Kao odgovor iz Srbije se šalje 4.000 paravojnika pod zapovjedništvom Vojislava Šešelja ("Beli Orlovi") i Arkana.
 
Početak kraja RSK započela je [[1995]]., kada je HV zauzela zapadnu Slavoniju u Operacijioperaciji bljesak"Bljesak" (maj 1995), a potom ostatak RSK u Operacijioperaciji "Oluja" (august). Ove operacije su se dogodile iako je Krajina bila zaštićena zona. Mnogi srpski civili su napustili Krajinu u velikom zbijegu, i ovo je jedna od tačaka optuženice generala Ante Gotovine pred [[ICTY]]) .<ref>[http://www.un.org/icty/indictment/english/got-ii010608e.htm].</ref> Vjeruje se da je iz Krajine izbjeglo između 200.000 do 300.000 civila,{{izvor}} a mnogi od njih su izbjegli u Bosnu i HercegovnuHercegovinu, Srbiju ili u treće zemlje. Autonomne regije koje su bile planirane 1992. bile su raspuštene [[2. februar]]a [[1997]]., pa su Krajina, zapadna Slavonija i istočna Slavonije spojene sa već postojećim županijama.
 
[[Datoteka:Srem baranja.png|mini|desno|Mapa istočne Slavonije]]
Područje istočna Slavonija poznata pod prijašnjim nazivom ''Srpska Autonomnaautonomna Oblastoblast Slavonija, Baranja i zapadni Srem'' ostala kao autonomna oblast sve do [[1998]]., jer ovo područje nije bilo osvojeno od strane HV-a. Erdutskim sporazumom ovaj dio RSK storen je uključen u tranzicijski program mirne integracije koja je bila pod spozorstvom [[UNATES]]a. MirotvorneMirovne snage UNATESa nadgledavale su ovu tranziciju i povukle su se nakon obavljene tranzicije.
 
== Također pogledajte ==
* [[Istočna Slavonija, Baranja i Zapadni Srijem]]
* [[Domovinski rat]]
 
 
== Literatura ==
Line 120 ⟶ 103:
* Davor Domazet-Lošo: ''Hrvatska i veliko ratište'', Udruga Sv. Jurja, 2002, Zagreb
 
== ReferenceIzvori ==
* "The Army of Serbian Krajina", ''Jane's Intelligence Review'', 1. Octoberoktobar 1993.
 
* "The Army of Serbian Krajina", ''Jane's Intelligence Review'', 1 October 1993
* ''[http://www.ess.uwe.ac.uk/comexpert/ANX/III.htm Final Report of the United Nations Commission of Experts, 28 Dec 1994: The military structure, strategy and tactics of the warring factions]''
* "Operation Storm - Attack on the Krajina", ''Jane's Intelligence Review'', 1 November 1995
* ''[http://www.un.org/icty/cases/indictindex-e.htm Initial Indictment of Slobodan Milošević - Croatia]'', [[ICTY]], 8. Octoberoktobar 2001.
* ''[http://www.un.org/icty/indictment/english/bab-ii031117e.htm Initial Indictment of Milan Babić]'', 17. Novembernovembar 2003.
* ''[http://www.croforce.com Domovinski rat u Hrvatskoj 1991-1995]''
* http://www.vladarsk.com
 
== Reference ==
{{reference}}
 
{{Commonscat|Republic of Serbian Krajina}}