Razlika između verzija stranice "Kotromanići"

[pregledana izmjena][nepregledana izmjena]
Uklonjeni sadržaj Dodani sadržaj
Odbijena zadnja izmjena teksta (od strane 46.239.29.159) i vraćena revizija 2414981 od EdinBot
Opis Bosne od 968.godine
Red 23:
 
== Vladavina ==
 
Smatra se da se ime Bosna po prvi put javilo u jednom spisu Konstantina
Porfirogenita (sredina X veka) i to na onom mestu gde o u opisu Srbije
navodi: ''"U krštenoj Srbiji jesu ovi naseljeni gradovi: Destinikom,
Cernauvski, Megiretus, Dresnik, Salines, a u kraju Bosni Katera i
Desnik"''. U to doba Bosna se nije smatrala državom već samo delom
Raške kojom je tada vladao knez Časlav. O Bosni su i inače veoma
siromašni podaci i do sredine X veka o njoj se ne zna bilo šta
pouzdanije. Nazire se tek da je njome upravljao ban, a ova titula ima
verovatno avarsko poreklo. ''"Ponekad je vladao celom Bosnom samo jedan
<nowiki> </nowiki>vladar, a ponekad je vlast bila podeljena na mnogo vladara od kojih je
svako vladao za sebe"'' (Mavro Orbin).
 
Nakon Časlavljeve smrti, počele su smutnje u Raškoj, što je Bosna
iskoristila i osamostalila se. No, to nije dugo trajalo, tek do 968.
godine kada hrvatski kralj Mihailo Krešimir I udari na Bosnu i zauzme
celu zemlju. Bosanski ban je pobegao u Ugarsku, a Bosna je postala
sastavni deo hrvatske države. Ni hrvatska vlast nije dugo trajala, već
je uskoro smenjuje Vizantija. Nakon smrti vizantijskog cara Vasilija
(1025.) naglo opada moć carstva što koriste Bosna, Duklja i Raška i
osamostaljuju se. U vremenu između 1082-1085. godine dukljanski kralj
Bodin uspeva da sve te tri države stavi pod svoju kontrolu. U Bosni je
postavio za bana nekog Stefana, dok je u Rašku postavio Vukana.
 
Ni ovo jedinstvo nije dugo trajalo, tek do Bodinove smrti (1102.
godine). To je bilo poslednji put da je Bosna bila u sastavu Raške
države i od tada ona vodi svoj samostalni život koji će biti često u
sukobu sa onim koji se vodio u Raškoj. Iste te godine kada je umro Bodin
<nowiki> </nowiki>(1102.), pala je i Hrvatska pod Ugarsku vlast. Nedugo potom uzeli su
Ugari i Bosnu, a kralj Bela II je na saboru u Ostrogonu (1139.) svome
mlađem sinu Ladislavu (tada maloletnom) dodelio Bosnu. Iz nekog teško
objašnjivog razloga Ugari Bosnu tada nazivaju Ramom, a ugarski kralj
nosi naziv ''"kralj Ugarske, Dalmacije, Hrvatske i Rame"''. Nejasan
je razlog tome, budući da je Rama bila tek deo Bosne, a sasvim je
izvesno da su Ugari držali celu Bosnu pod svojom vlašću.
 
Bosnom su i do tada upravljali banovi, a tako je bilo i za vreme
ugarske vladavine. Ko su oni bili ostaje tajna, a prvi o kojem se nešto
više zna jeste ban Borić. Za celo vreme svoje vladavine bio je verni
ugarski vazal i u okviru ugarske vojske ratovao je protiv Vizantije pod
Braničevom. Neku istaknutu ulogu u ovom ratu nije odigrao pa ni po tome
nije ostao upamćen. Nakon te kratkotrajne ratne avanture ban Borić se
umešao u dinastičke borbe u Ugarskoj, ali na slabijoj strani što ga je
dovelo u sukob sa ugarskim kraljem. Rezultat te nesmotrenosti bilo je
njegovo smenjivanje. Odmah potom Bosna je pala opet pod Vizantiju
(1166.) i pod njenom vlašću bila sve do smrti cara Manojla I Komnena
(1180.).
 
Ostaje otvoreno pitanje da li je odmah nakon pada Bosne pod Vizantiju
<nowiki> </nowiki>(1166.) bansku čast zauzeo Kulin ban. Ako je tako, odnosno ako je
Vizantija bila ta koja ga je postavila na bansku čast, on je bio bez
sumnje njen štićenik. Ovo je samo mogućnost pošto nije sigurno u koje je
<nowiki> </nowiki>vreme Kulin stvarno došao na vlast, tako da nije bez osnove misliti da
je na vlast došao kasnije budući da se po prvi put spominje tek od 1180.
<nowiki> </nowiki>godine. U to vreme u Raškoj već duže vreme vlada veliki župan Stefan
Nemanja koji je bio pokoran Vizantiji ne iz ubeđenja, već iz nužde.
Međutim, odmah nakon smrti vizantijskog cara Manojla I, udruženi Rašani,
<nowiki> </nowiki>Ugari i Bosanci odluče da iskoriste trenutne smutnje oko novoga cara i
provaljuju na vizantijsku teritoriju. To je inače bilo jedino ratno
dejstvo Kulin bana jer je on izbegavao vojne sukobe, oslanjajući se
uglavnom na ono što može da se postigne politikom. Smrt cara Manojla
donela je Bosni oslobođenje od Vizantije, međutim ne za dugo jer odmah
potom ponovo dolazi pod Ugarsku vlast. Sada je Kulin ban vazal ugarskog
kralja Bele III.
 
Kulin ban je ostao u dobroj uspomeni kod naroda, a što nije čudno
budući da se radilo o veoma spretnom političaru koji je umeo da bude sa
svima u dobrim odnosima. ''"U njegovo vreme bilo je (kažu) u izobilju
svega blaga božjega, tako da i danas običan puk, kad ima velikog obilja,
<nowiki> </nowiki>obično kaže: Vratila su se vremena Kulina bana"'' (Mavro Orbin). Sa
porodicom velikog župana Stefana Nemanje se čak i orodio budući da se
Kulinova sestra udala za Nemanjinog brata Miroslava. Dok je u Bosni,
zahvaljujući Kulinu, vladao mir u Raškoj se počinjale smutnje. Tokom
1196. godine sa prestola u Raškoj se povukao Stefan Nemanja, a tokom
1200. godine je i umro. Stefan Nemanja je ostavio Rašku na vladanje
mlađem sinu Stefanu, ali to stariji sin Vukan nije nikako mogao da
pretrpi budući da je on bio stariji i da je po dotadašnjim pravilima
Raška trebala pripasti njemu. Potajna netrpeljivost je uskoro prerasla u
<nowiki> </nowiki>krvavi građanski rat, a Vukan je krenuo na brata Stefana. ''"Posle
prestavljenja svetoga starca, dizaše se na sve načine nanoseći
neprijateljstvo i zlo bratu svojemu Stefanu samodršcu, i uzimajući u
pomoć mnoge inoplemene narode,.."''(Teodosije).
 
Dok se sve to dešavalo u Raškoj, Kulin ban je imao problema sa
bogumilskom jeresi. Ta je verska sekta uzela tolikog maha u Bosni da se
papa jedno vreme razmišljao da pokrene krstaški rat i da bogumile
istrebi. Moguće da ta jeres ne bi imala toliku snagu da joj vladari
Bosne nisu pružali sasvim otvorenu podršku, a to nikako nije moglo
ostati papi nepoznato. ''"Doznali smo da je nedavno splitski nadbiskup
proterao iz Splita i Trogira veći broj patarena, a da je plemeniti muž
Kulin ban bosanski dao onim grešnicima ne samo sigurno sklonište, nego i
<nowiki> </nowiki>javnu pomoć i izložio njihovoj zloći svoju zemlju i sebe samoga, pa ih
je častio kao katolike, čak i više nego katolike, nazivajući ih
hrišćanima"'', piše papa ugarskom kralju Emeriku. Uz to mu naređuje da
<nowiki> </nowiki>se obrati Kulinu i da ovaj iz Bosne protera bogumile, a u suprotnom,
ako Kulin ne posluša, da pokrene vojsku na Bosnu. Kulin je do kraja
uspeo da ovaj problem reši na sebi svojstven način. Tokom 1203. godine
papska komisija je izvršila uvid u situaciju i na neki način Kulin je
uspeo da se opravda, što je za trenutak skinulo opasnost od Bosne.
Nedugo potom Kulin je i umro.
 
Kulina je nasledio neki Stefan za koga postoje samo maglovite
pretpostavke da je Kulinov sin. Od samoga početka Stefan je imao dobre
odnose sa ugarskim dvorom i tamo je često boravio. U Bosni nije bio
mnogo omiljen budući da je progonio bogumile, što govori da se na vlasti
<nowiki> </nowiki>održavao isključivo zahvaljujući ugarskoj pomoći. U vreme njegovo
banovanja u Raškoj se mnogo toga desilo. Najpre je Vukan uspeo da svrgne
<nowiki> </nowiki>sa županskog prestola svoga brata Stefana, ali samo za kratko. Veoma
brzo, uspeo je Stefan (Prvovenčani) da se povrati na presto i da se
1217. godine okruni kraljevskom krunom. Dok se sve to dešavalo, u Bosni
su bogumili toliko ojačali da je papa odlučio da ovaj put stvarno
pokrene krstaški rat i da tu jeres konačno iskoreni. U tom okviru
pokrenuo je veoma živu diplomatsku aktivnost. Za sve to vreme o banu
Stefanu nema nigde nikakvih pomena, a papa ga nigde niti hvali niti
kudi. Po svemu sudeći bio je gorljivi katolik, ali u Bosni se njegova
reč nije mnogo slušala. To je dovelo do toga da bude u Bosni omrznut i
da negde oko 1332. godine (ili dve do tri godine kasnije) bude svrgnut
sa vlasti. Povukao se u Usoru kod svoga sina, kneza Sibislava, gde je,
najkasnije do 1336. godine, umro.
 
Bana Stefana nasledio je (po svemu sudeći nasilno) ban Matej
Ninoslav. Njega su na bansku čast uzdigli bogumili, što je pomalo čudno
budući da je u prvo vreme ban Ninoslav (dok još nije postao ban) bio
protivnik bogumila, verni ugarski vazal i gorljivi katolik. Papa mu piše
<nowiki> </nowiki>ljubazna pisma i obraća mu se sa ''"Grleći te iskrenom ljubavi, tvoju
osobu i tvoju zemlju Bosnu primamo pod zaštitu sv. Petra i našu sa svim
imanjima, koje sada pravedno držiš, i utvrđujemo te zaštitom ovoga pisma
<nowiki> </nowiki>te strogo zabranjujemo, da se bilo ko usudi da te uznemirava, dok
ostaneš u katoličkoj veri... itd."'' Tada počinje da se spominje i
Ninoslavov rođak Prijezda koji se navodno ponovo iz jeresi vratio u
katoličku veru. Kako se Prijezdi nije mnogo verovalo to je morao da
Dominikancima ostavi svoga sina kao zalogu svoje iskrene namere da
ostane u katoličkoj veri. Budući da se Prijezda isticao progonima
bogumila to je izgledalo da je postao iskreni katolik, pa je papa
naredio Dominikancima da mu vrate sina. U tom momentu on još uvek nije
ličnost većeg formata, ali će kasnija istorija da ga upozna kao
verovatnog rodonačelnika porodice Kotromanić.
 
Ban Ninoslav je bio jedno vreme verni ugarski vazal, ali na ugarskom
dvoru ga nisu ozbiljno shvatali smatrajući ga tek nekim od ugarskih
državnih službenika. Takva ponižavajuća uloga je doživela svoj vrhunac
kada je ugarski kralj Andrija, kao da ne postoji ban Ninoslav, poklonio
Bosnu hercegu Kolomanu (1234.). Time je dovedena samostalnost Bosne u
pitanje, ali i vlast bana Ninoslava. Istovremeno, to je ohrabrilo i
kneza Sibislava (sina umrlog bana Stefana) da počne da navaljuje na one
delove Bosne kojima je vladao Ninoslav, pokušavajući time da uzme za
sebe bansku čast. Da se stvar još više zaplete pobrinula se crkva koja
se neprestano nosila sa bogumilima, ali uz veoma slabe rezultate. Želeći
<nowiki> </nowiki>da nekako slomi tu jeres papa je svrgnuo dotadašnjeg bosanskog biskupa
(bogumila po svemu sudeći), a na njegovo mesto je imenovao pripadnika
Dominikanskog reda, nemca Johana. U Bosni je buknulo otvoreno
nezadovoljstvo jer niko nije hteo nemca za biskupa. To je bilo sasvim
dovoljno da i papa Grgur IX izgubi strpljenje i da naredi da 1234.
godine započne krstaški rat. Kako je papa smatrao bana Ninoslava za
glavnog krivca svih ovih događaja, jer se ban nije dovoljno trudio da
iskoreni jeres, a da bi mu još više napakostio, potvrdi darovnicu
ugarskog kralja Andrije po kojoj Bosna pripada hercegu Kolomanu (1235.).
<nowiki> </nowiki>Rat je trajao skoro pet godina i krstaši su uskoro preplavili Bosnu. U
samome početku Bosanci su se uspešno branili, a da je rat bio
iscrpljujući vidi se iz toga što je novom biskupu Johanu bilo svega
dosta u tolikoj meri da je tražio od pape da ga razreši nove dužnosti.
Papa ga je pokušao ubediti pišući mu: ''"Ako te teškoće ratne pritišću,
<nowiki> </nowiki>ljubav prema Bogu, prema tvojoj duši i poverenoj ti crkvi traže od
tebe, da do smrti ne bežiš od tvoje teške službe. Stoga te savetujemo,
da odustaneš od molbe za ostavku i ne ostaviš upravu tvoje crkve, nego
da na jeretike i ostale protivnike katoličke vere muški i jakom rukom
udariš".'' Izgledalo je kao da je cela Bosna protiv pape. Od bosanskih
<nowiki> </nowiki>velikaša jedino je Usorski knez Sibislav bio uz krstaše i zbog toga ga
papa naziva ljiljanom među trnjem. U svakom slučaju knez Sibislav nije
protiv bana Ninoslava ratovao zbog verskog uverenja (pošto je i tada, a i
<nowiki> </nowiki>kasnije Ninoslav bio katolik, a nikada bogumil) već isključivo zbog
toga što je želeo za sebe bansku čast.
 
Ban Ninoslav je pružao od samoga početka otpor, ali pred brojnijim
krstašima nije se mogao održati pa se sklonio negde u blizini Dubrovnika
<nowiki> </nowiki>gde se sa jednog dela teritorije i dalje branio. U to vreme (1240.)
imao je kontakata sa Dubrovnikom i sa njima je sklapao ugovore, što može
<nowiki> </nowiki>da znači da je još uvek bio dovoljno moćan da bi ga Dubrovnik uvažavao.
<nowiki> </nowiki>Uporan otpor mu se isplatio kada da su tokom 1241. godine Tatari
provalili u Ugarsku i na reci Šaj strašno potukli Ugarsku vojsku. Između
<nowiki> </nowiki>ostalih tu je poginuo i bosanski dušman, herceg Koloman. Kako je
ugarski kralj Bela IV bežao ispred Tatara, Koloman je bio mrtav, to je
ban Ninoslav iskoristio povoljnu priliku i povratio celokupnu Bosnu. To
mu nije bilo dovoljno pa se počeo strašno svetiti svima onima koji su u
proteklom ratu pružali ugarima pomoć. Misleći da ni to nije dovoljno
pakosti prema ugarskom kralju Beli IV, ban Ninoslav se umešao i u sukob
Splita i Trogira, a na strani Splita koji se pobunio protiv kralja Bele
IV. Ovaj rat je, uglavnom zahvaljujući Ninoslavljevoj vojsci, završen
uspešno za Split, ali ugarski kralj Bela IV je sve to smatrao
veleizdajom. Stoga je 1244. godine pokrenuo dve armije, jednu na Split, a
<nowiki> </nowiki>drugu na Ninoslava. Koliko je ratnih dejstava bilo, ne zna se, ali
ostaje činjenica da su i Split i ban Ninoslav odmah klonuli te sklopili
mir sa Ugarskom.
 
I pored svega bogumilstvo se nikako nije moglo iskoreniti iz Bosne,
što je navelo ugarskog kralja Belu IV i kaločkog nadbiskupa da ponovo
zatraže od pape Inoćentija IV dozvolu za pokretanje novog krstaškog
rata. Ovaj put situacija je bilo ozbiljna kao nikada do tada. To je
osetio i ban Ninoslav pa se stoga pismima počeo direktno obraćati papi
ubeđujući ga da je i dalje revni katolik i da nikada nije bio bogumil.
Po svemu sudeći to je bila i istina, a što su papi potvrdile i komisije
koje je slao u Bosnu. ''"Kako smo doznali, nije plemeniti gospodin
Ninoslav, ban bosanski, odstupio od prave vere, nego živi kao katolik i
opslužuje hrišćanske propise, iako je nekada u nevolji dobio pomoć i
naklonost jeretika protiv svojih neprijatelja. Pošto smo po nekim
verodostojnim pismima, iako starim, dobili pohvalne potvrde o čistoći
njegove vere, naređujemo ti, da dobro upamtiš, da se nadasve mora imati
pred očima i postići spas duše, da ne ustaneš protiv spomenutog bana i
njegove'' ''zemlje'', ''posebno sada ..."'', piše papa kaločkom nadbiskupu (1248.). Time je za Bosnu skinuta opasnost od novog ugarskog pohoda.
 
Sve to moglo bi se uslovno nazvati pobedom bana Ninoslava budući da
više nije uznemiravan. Ostatak svoga života on je proveo baveći se
uglavnom unutrašnjim stvarima u Bosni. Sa susednom Raškom nikada nije
bio u dobrim odnosima, a što se posebno vidi iz ugovora koje je sklapao u
<nowiki> </nowiki>dva navrata sa Dubrovnikom (1240. i 1249.). U njima se on obavezuje da
će pomoći Dubrovnik ''"ako se razratite s kraljem raškim, da vas ne dam ni vaš dobitek,.."''.
<nowiki> </nowiki>U vreme sklapanja ovih ugovora u Raškoj je vladao kralj Stefan
Vladislav I (ugovor iz 1240.) i kralj Stefan Uroš I (ugovor iz 1249.).
Nedugo nakon sklapanja ovoga drugog ugovora (1249.) umro je i ban
Ninoslav.
 
Prvi poznati član dinastije, ban [[Prijezda I]], bio je rođak i nasljednik bosanskog bana [[Matej Ninoslav|Mateja Ninoslava]]. Prijezdu su naslijedili sinovi [[Prijezda II]] i [[Stjepan I Kotromanić|Stjepan I]], zvan Kotroman, po kojem je dinastija dobila ime. Banovali su zajedno približno do [[1290]]. godine, a potom je čast bosanskog bana obnašao sam Stjepan. Oko [[1302]]. potisnuo ga je [[Mladen I Bribirski (Šubić)]], koji je zavladao kao "ban bosanski". Pri kraju njegove vladavine bansku čast u Bosni preuzeo je sin Stjepana I, [[Stjepan II Kotromanić|Stjepan II]], najprije kao vazal [[Mladen II Bribirski (Šubić)|Mladena II Bribirskoga]], a zatim kao samostalan vladar ([[1322]]-[[1353]]).
Line 116 ⟶ 336:
 
== Vanjski linkovi ==
* http://www.rastko.rs/istorija/zfajfric-kotromanici.html
* [http://fmg.ac/Projects/MedLands/BOSNIA.htm#_Toc190684821 Kotromanići]
 
== Reference ==