Razlika između verzija stranice "Stjepan Tomašević, kralj Bosne"

[nepregledana izmjena][pregledana izmjena]
Uklonjeni sadržaj Dodani sadržaj
No edit summary
m Vraćena izmjena 2540455 korisnika Emir2312 (razgovor)
Red 22:
|}}
 
'''Stjepan Tomašević''' (umro [[25. maj]]a [[1463]]) je bio posljednji [[Spisak bosanskih vladara|kralj Bosne]] iz [[Kotromanić dinastija|dinastije Kotromanić]]. Njegov otac,i kraljposljednji [[Stjepanspisak Tomaš,srpskih kralj Bosnevladara|Stjepan Tomaš]], ga je oženio srpskom princezom [[Marija, kraljica Bosne|Marijom]] i postaje despot Srbije u aprilu 1459. godine. Ovaj brak je trebao da ujedini [[Kraljevina Bosna|Bosnu]]. iNjegovu [[despotovina Srbija|Srbiju]]vladavinu u borbiobje protivzemlje širenjaprekinuta [[Osmanskoje carstvo|Osmanskogosmanskim carstva]]osvajanjem, alia nijenjegovo uspiopogubljenje use tomsmatra pogledu.trenutkom Nakonpada samo dva mjeseca vladanja Srbijom, Stjepan Tomašević je predao Osmanlijama, i pobjegaoBosne nazadpod svomeosmansku ocuvlast.
 
Nakon očeve smrti 1461. godine, Stjepan Tomašević je postao kralj Bosne, u trenutku kada je prijetila opasnost od Osmanlija. On je očajnički pokušavao da osigura pomoć od [[papa Pio II|pape Pija II]], kralja Mađarske [[Matija Korvin|Matije Korvina]] i drugih susjednih zemalja. Uvjeren da će doći pomoć, Stjepan Tomašević je odbio da se pokori sultanu [[Mehmed II|Mehmedu II]] i time izazvao invaziju koja ga je koštala života. 1463. godine Mehmed je umarširao u Bosnu, uništavajući bosansku vojsku i zarobljavajući Stjepana Tomaševića, kojem je tada odgrubljena glava. Pogubljenje označava [[Osmansko osvajanje Bosne|pad]] Kraljevine Bosne od Osmanskog carstva.
 
== Porijeklo i djetinjstvo ==
 
Stjepan TomaševićBio je rođen u domu Kotromanića, kao jedan od dva sinasin kralja [[Stjepan Tomaš|Stjepana Tomaša]] i krstjanke [[Vojača|Vojače]]. Drugi je sin umro kao adolescent. Otac Stjepana Tomaševića je bio vanbračni sin kralja [[Stjepan Ostoja, kralj Bosne|Stjepana Ostoje]] i zbog toga je njegov mlađi brat Radivoj sporio vladavinu njihovog rođaka kralja [[Tvrtko II, kralj Bosne|Tvrtka II]]. Stjepan Tomaš je bio politički aktivan i nije sudjelovao u borbi između svoga brata i rođaka, omogućavajući svojoj porodici da vodi miran život u periodu kada je [[Osmansko carstvo]] pokušavalo da oslabi Bosnu podpirijući unutrašnje podjele. Ovo se sve promijenilo kada je posrnuli i bez djece kralj Tvrtko II odredio da će ga Stjepan Tomaš naslijediti. Kralj je umro ubrzo nakon toga, a otac Stjepana Tomaševića se popeo na tron. Nakon što je Stjepan Tomaš proglašen kraljem Bosne, Vojača nije bila smatrana podobnom za titulu bosanske kraljice, pa je Stjepan Tomaš stoga tražio ženu izvišeg plemenite porodiceroda. Kako je Vojači već bio obećao brak, što se u [[Katolička crkva|Katoličkoj crkvi]], kojoj je Stjepan Tomaš pripadao, smatralo predbračnim ugovorom, papa Eugen IV je morao razriješiti to obećanje. PoništenjeStjepan brakaTomaš je odobrenozatim odoženio strane[[Katarina papeKosača-Kotromanić|Katarinu Kosaču]], kćer herceg [[papaStjepan EugenVukčić IVKosača|EugenaStjepana IVKosače]], 29koja je tim brakom postala bosanska kraljica i maćeha Stjepana Tomaševića.<ref majaname=Mandić> 1445Dominik Mandić, ''Sabrana djela Dr. godineO. Dominika Mandića : Bosna i Hercegovina : Sv. 1. Državna i vjerska pripadnost sredovječne Bosne i Hercegovine'', Ziral, 1978, 323. strana</ref>
 
== Despot Srbije ==
Stjepan Tomaš, odrastao kao član Crkve bosanske, prešao je 1445. godine na katoličanstvo. Stjepan Tomašević je kasnije izjavio da je bio kršten u Rimokatoličkoj crkvi kao dijete, i da su ga učili pisati latinicom. Stjepan Tomaš je 1446. godine, oženio [[Katarina Kosača|Katarinu Kosaču]], kćerku [[Stjepan Vukčić Kosača|Stjepana Kosače]], sa kojom je imao sina [[Ishak-beg Kraljević|Sigismunda]] i kćerku Katarinu.
 
Dana [[1. april]]a [[1459]]. oženio je [[Mara Jelena Branković|Jelenu Branković]] <ref name=MTCAHT> Franz Babinger, William C. Hickman, Ralph Manheim, ''Mehmed the Conqueror and His Time'', Princeton University Press, 1992. godine, stranica 383. </ref>, dvanaestogodišnju kćerkom srpskog despota [[Lazar Branković|Lazara]] i bizantijske princeze [[Jelena Paleolog|Jelene]] koja je nakon muževe smrti ostala ''de facto'' vladar Srbije. Brak je sklopljen kako bi Stjepan Tomašević preko nje dobio [[iure uxoris|pravo]] na srpsku despotovinu, a bračne pregovore vodili su Marina majka, tada već udovica, i kralj Stjepan Tomaš.
== Brak ==
 
Bio je zaručen za vanbračnu kćerku milanskog vojvode [[Francesco Sforza|Francesca Sforze]], najvjerovatnije [[Drusiana Sforza|Drusijanu]], ali su ove zaruke prekinute. O tom njegov otac obavještava njegovog nesuđenog punca pismom 1. maja:
Osmanlije su 1453. godine osvojile Carigrad i pripojili ostatak [[Bizantijsko carstvo|Bizantijskog carstva]]. Pobijedivši sve protivnike, Osmanlije su sada bile u mogućnosti da krenu u kampanju protiv europskih država, uključujući [[Kraljevina Bosna|Kraljevinu Bosnu]] i susjednu [[depotovina Srbija|depotovinu Srbiju]]. Stjepan Tomaš je nakon toga očajnički pokušavao da osigura kršćansku pomoć u slučaju osmanske invazije, i ušao je u pregovore sa [[Francesco Sforza|Francescom Sforzom]], [[vojvoda Milana|vojvodom Milana]], preko kojeg je ugovoren brak Stjepana Tomaševića sa njegovom vanbračnom kćerkom.
 
<blockquote>Sada obznanjujem vašu jasnost, da je moj preljubljeni sin, svijetli Stjepan, na osmicu iza Uskrsa uzeo za ženu kćer nekadanjega despota Lazara, te je preuzeo čitavo njegovo vladanje u Ugarskoj i Raškoj, u koliko je Turci nisu još osvojili; uz to je po prejasnom kralju ugarskom Matijašu učinjen despotom na mjesto svoga pokojnoga tasta Lazara, i to složnom voljom svih Rašana.<ref name="Klaić"> Klaić, Vjekoslav: ''Povijest Hrvata od najstarijih vremena do svršetka XIX stoljeća'', Nakladni zavod Matic hrvatske, 1972.</ref></blockquote>
Despot Srbije, [[Lazar Branković]], umro je 1458. godine, i uslijedio je vakuum vlasti. Nakon što su vlast odbila njegova tri sina, bilo je nominalno da ga naslijedi njegov stariji brat [[Stefan Branković|Stefan]], ali je Stefanov autoritet osporen jer je bio slijep i zbog toga nije bio sposoban da vlada. Stjepan Tomaš je iskoristio slabost Srbije osvajajući gradove na istočnoj granici Bosne. Ubrzo nakon toga, on je ušao u mirovne pregovore sa Lazarovom udovicom, [[Helen Palaiologina|Helenom Palaiologinom]]. Odustajući od ugovorenog braka svog sina sa kćerkom vojvode Milana, Stjepan Tomaš je došao do dogovora sa Helenom. Stjepan Tomašević je oženio najstariju od tri kćerke nje i Lazara, 11-godišnju Jelenu, i preuzeo vlast u Srbiji. Mađarski kralj [[Matija Korvin]] pristao je na ovaj dogovor - bilo je u njegovom interesu da se stvori jaka tampon zona između njegovog kraljevstva i Osmanskog carstva ujedinjavanjem kraljevine Bosne i despotovine Srbije, koju je smatrao Mađarskom vazalnom državom, na čelu sa Stjepanom Tomaševićem. Mađarska je priznala vlast Stjepana Tomaševića u Srbiji u januaru 1459. godine.
 
Međutim, iste godine je Osmansko carstvo osvojilo ostatak srpske države, te su se Stjepan Tomašević i Mara sklonili na dvor njegovog oca.
Stjepan Tomašević je krenuo u Srbiju, ali je za dlaku izbjegao zatvor za vrijeme osmanskog upada na kraljevsku rezidenciju u [[Bobovac|Bobovcu]]. On je stigao u [[Smederevo]], glavni grad despotovine, tokom [[Sveta nedjelja|Svete nedjelje]] 1459. godine i popeo se na srpski tron 21. marta. [[Michael Szilagyi]], regent maloljetnog kralja Matije, stigao je na čelu vojske, kako bi osigurao komandu iznad [[Smederevska tvrđava|gradske tvrđave]], kako bi je Stjepan Tomašević bez ikakvih poteškoća preuzeo.
 
== Despot Srbije ==
Vjenčanje Stjepana Tomaševića i Jelene održano je 1. aprila, prve sedmice nakon Uskrsa. Nakon katoličke ceremonije, mlada je promijenila ime u Marija. On je preuzeo titulu despota, uprkos činjenici da titula nije bila nasljedna niti usko vezana za određenu teritoriju. Moguće je da je njena majka, bila član posljednje bizantske carske porodice, i vjeruje se da je ona imala pravo da odobri naslov u odsustvu cara. Sedam dana nakon vjenčanja, Stjepan Tomašević je prognao strica svoje supruge iz Srbije. Kralj Stjepan Tomaš je prepričao taj događaj u pismu upućenom vojvodi Milana, tvrdeći da je titulu despota dobio njegov sin uz saglasnog kralja Mađarske.
 
Bilo je jasno od samog početka da će vladavina Stjepana Tomaševića u Srbiji biti kratkog daha. Osmanski sultan [[Mehmed II]] smatrao je ustoličenje Stjepana Tomaševića neopravdanom povredom svojih prava, jer su Osmanlije smatrale Srbiju svojom vazalnom državom. Mehmed je odmah pokrenuo napad na Smederevo u junu, jer je znao da nema velike vojske da ga brani. Svjestan da ne može zaustaviti napad, Stjepan Tomašević je predao tvrđavu 20. juna. Osmanlije su nastavile da pripajaju ostatak srpske države u roku od godinu dana.
 
Nakon pada Smedereva kojeg papa [[papa Pio II|Pio II]] žalosno naziva "kapijom Raške", Stjepan Tomašević je pobjegao u Bosnu sa suprugom, tražeći utočište na dvoru svoga oca. Kralj Mađarske je optužio Stjepana Tomaševića i bosance da su prodali Smederevsku tvrđavu Osmanlijama, ali mu papa nije povjerovao. Vlastitom istragom papa je došao do zaključka da Stjepan Tomašević nije prodao tvrđavu. Osmanski, bosanski i srpski izvori ne govore ništa o izdaji, tako da se sve zasniva na tvrdnji. [[Janjičari|Janjičar]] [[Konstantin Mihailović]] i bizantijski naučnik [[Laonikos Chalkokondyles]] bili su uvjereni u Stjepanovu nevinost i ukazivali su na snagu osmanske vojske. Obojica se slažu da su srbi u Smederevu bili nezadovoljni sa bosanskim pravilima, i bili su uvjereni da će preovladati osmanska pravila (davali su više [[vjerska tolerancija|vjerske tolerancije]] od Mađara). Oni su izašli su pred sultana Mehmeda i predali mu ključeve grada.
 
== Kralj Bosne ==
 
Stjepan Tomašević je došao na vlast u Bosni nakon očeve smrti [[10. juli|10. jula]] [[1461]]. godine. Svjestan opasnosti koja mu je prijetila Tomašević je već [[1461]]. godine u poslanici [[Papa|papi]] predvidio tursku najezdu velikih razmjera i zamolio ga za pomoć.
=== Krunisanje ===
Stjepan Tomašević je došao na vlast u Bosni nakon očeve smrti [[10. juli|10. jula]] [[1461]]. godine. On je došao na prijestolje bez poteškoća, pošto je već imenovan nasljednikom svoga oca. Kako ne bi osporavao njegovo krunisanje, svome stricu je dao mnoga imanja. Novi monarh je preuzeo pompeznu titulu koju je naslijedio od [[Tvrtko I, kralj Bosne|Tvrtka I]], prvog bosanskog kralja, predstavljajući sebe kao "milošću Božjom, kralj Bosne, Srbije, [[Pomorje|pomorskih zemalja]], [[Zahumlje|Zahumlja]], [[Dalmacija|Dalmacije]], Hrvatske i zapadnih zemalja" - bez obzira na činjenicu da je Srbija do tada postala [[Beogradski pašaluk|osmanski pašaluk]] i da je Hrvatsku zauzela Mađarska 1390. godine.
 
Odmah po pristupanju, Stjepan Tomašević je krenuo u rješavanje svih nesuglasica unutar kraljevske porodice u cilju jačanja svoje pozicije. Njegov odnos sa maćehom, 37-godišnjom kraljicom Katarinom, je bio zategnut tokom života njegovog oca, ali joj je sada zagarantovao da će zadržati svoju titulu i privilegije. Njen otac, [[Stjepan Vukčić Kosača]], pisao je venecijanskim zvaničnicima da je kralj "voli kao svoju majku". Kosača je bio najmoćniji plemić kraljevstva, i bio je uključen u beskrajni sukob sa ocem Stjepana Tomaševića. Čini se da se ipak uzdržao od davanja bosanske krune svome unuku Sigismundu, Katarininom sinu i polubratu Stjepana Tomaševića, jer je vjerovatno bio svjestan da je Bosni potreban jaki, zreli monarh više nego ikad. Stjepan Tomašević se zatim fokusirao na poboljšanje ekonomije, koja je postala jača nego ikad za vrijeme njegove vladavine, i osigurao je da država prikupi više profita od procvata trgovine metala.
 
Papa Pio je proglasio [[sveti Grgur|sv. Grgura]] "čuvarem Bosne" na zahtjev Stjepana Tomaševića 7. novembra i poslao mu krunu koju će koristiti za [[krunisanje]]. Na blagdan svetog Grgura deset dana kasnije, novoimenovani biskup [[Nikola Modruš]], izaslanik pape Pija, krunisao je Stjepana Tomaševića u [[crkva svete Marije, Jajce|crkvi svete Marije]] u Jajcu. To je bilo prvi i zadnji put da se Bosanski monarh kruniše krunom iz Rima. To je primjer, kako je aktivnom korespondencijom sa papom, kraljevina Bosna stekla karakter prave katoličke države tek na samom kraju.
 
=== Osmansko osvajanje ===
1462. godine izbio je sukob između Stjepana Tomaševića i njegovog strica [[Vladislav Hercegović Kosača|Vladislava Hercegovića]], koji je tražio osmansku pomoć u pobuni. Kralj Bosne i Stjepan Vukčić Kosača, sa papinim izaslanikom Lukom de Tolentisom pripremili su se za neposredni napad Osmanskog carstva. Kralj nije mogao računati na mađarsku pomoć; pošto je papa Pio priznao Stjepana Tomaševića za nezavisnog i suverenog kralja, i što je Stjepan Tomašević predao Smederevo.
 
Ohrabren posvećenošću biskupa Modruša, Stjepan Tomašević je neodmjereno donio fatalnu odluku u junu 1462. godine. Papa Pio je u svom dnevniku napisao "da se oslanja na nadu". Kralj je odbio da plaća danak Osmanlijama i upao je u grad koji je neprijatelj izgradio na ušću [[Sava|Save]] i Drine. Prema Chalkokondylesu, Stjepan Tomašević je pozvao osmanskog ambasadora na svoj dvorac i pokazao mu novac, govoreći da će ga prije izdvojiti za rat protiv njih, i obavijestio ga je da će se radije sam boriti protiv osmanskog carstva nego da živi u egzilu. Mehmeda Osvajača je razbjesnila Stjepanova neposlušnost i drskost. Papa prepričava kako je sultan Mehmed obećao da će osvojiti kraljevstvo i uništiti ga. Stjepan Tomašević je pozvao biskupa Modruša i okrivio ga što je razbjesnio sultana.
 
U proljeće 1463. godine, sultan Mehmed je okupio vojsku od 150.000 ljudi u Adrianopolu ([[Edirne|Edirnu]]) i spremio se na marš prema Bosni. U očaju, Stjepan Tomašević se obratio sultanu i pokušao u zadnji trenutak da uspostavi 15-godišnje primirje s njim. Konstantinović je tvrdio da je bio prisutan kada su Osmanlije prevarile bosanske izaslanike misleći da je sultan odobrio zahtjev za primirje, te da ih je pokušao upozoriti na prevaru. Tvrđava je pala brzo, a Stjepan Tomašević je pobjegao sa svojom porodicom iz Bobovca u Jajce. Osmanska vojska pod komandom [[Mahmud paša Angelović|Mahmud paše Angelovića]] izvršila opsadu Bobovca 19. maja, a sultan im se pridružio sutradan. Vjerujući da Bobovac može da izdrži opsadu dvije godine, Stjepan Tomašević je planirao da okupi vojsku u Jajcu, ali i dalje je računao na stranu pomoć. On je poslao svoju ženu u Dalmaciju, dok je svoju maćehu poslao u Dubrovnik.[[Datoteka:Bobovac.jpg|mini|200px|desno|Kraljevska utvrda Bobovac]]
 
=== Zarobljavanje i smrt ===
 
Budući da su Osmanlije sve više nadirali, novi se kralj pomirio s hercegom Stjepanom i pismeno molio evropske vladare da mu pomognu u odbrani Bosne. Kao znak podrške [[papa Pio II]] poslao mu je krunu kojom je u Crkvi svete Marije u [[Jajce|Jajcu]] u novembru [[1461]]. godine okrunjen za bosanskog kralja od strane papinog delegata. <ref name=Velikonja/>
Suprotno očekivanju Stjepana Tomaševića, Bobovac je pao u roku od nekoliko dana. Kralj je već shvatio da nema izbora nego da uzme utočište u susjednoj Hrvatskoj ili Dalmaciji. Angelović ga je naporno slijedio i uhvatio u [[Ključ (stari grad)|Ključu]]. Osmanska vojska je navodno prošla gradsku tvrđavu, ne sluteći da se kralj krije u tvrđavi. Lokalni je čovjek otkrio gdje se on nalazi u zamjenu za novac. Tada je uslijedila četverodnevna opsada. Željan da ga uhvati, Angelović šalje svoje glasnike i obećava kralju da mu neće učiniti ništa loše, ako se preda, šaljući mu dokument koji mu garantuje slobodu. Pošto mu je nedostajalo hrane i municije, Stjepan Tomašević je odlučio da se preda Angeloviću. Angelović je, s druge strane, prije toga doveo njegovog strica Radivoja i 13-godišnjeg rođaka Tvrtka sultanu Mehmedu u Jajce.
 
Stjepan Tomašević je priznavao prevlast ugarsko-hrvatskog kralja [[Matija Korvin|Matije Korvina]], nadajući se obećanoj pomoći. Stoga je [[3. jun]]a [[1462]]. otkazao sultanu plaćanje danka. Na početku [[1463]]. godine obratio se opet [[Mleci]]ma upozoravajući ih da Osmanlije smjeraju tog ljeta zauzeti svu Bosnu, a da će nakon toga zaprijetiti i mletačkim posjedima u [[Dalmacija|Dalmaciji]].
Zarobljeni kralj je nastojao da se dodvori sultanu, i poslao je naređenje da se svi zapovjednici i vojska predaju, davajući sultanu Mehmedu komandu nad više od sedamdeset gradova. Sultan Mehmed, međutim, nije imao namjeru da poštedi život kralju Stjepanu Tomaševiću i pozvao ga je 25. maja. Kralj je donio dokument koji mu je dao Angelović, ali je sultan izdao [[fetva|fetvu]] izjavljujući da sultan nije vezan za obećanje koje je dao sluga bez njegovog znanja. Kako bi se pokazala valjanost fetve, mula je izvadio mač i odgrubio glavu kralju Stjepanu Tomaševiću. Odgrubljivanje glave kralju, njegovom stricu, rođaku i dvojici plemića održano je u polju pored Jajca, koje je od tada poznato kao [[Carevo polje]].
[[Datoteka:Bobovac.jpg|mini|200px|desno|Kraljevska utvrda Bobovac]]
 
=== SahranaPad i naslijeđeBosne ===
Stjepan Tomašević je sahranjen na brdu iznad Jajca. Europa je bila zaprepaštena kad je vidjela da je kraljevina Bosna pala gotovo u potpunosti u roku od sedmicu dana nakon njegove smrti. Brza predaja zemlje govori da je to posljedica loše saradnje između kralja Stjepana Tomaševića i njegovih plemića, ili se može pripisati niskom moralu naroda i opštim uvjerenjem da je osvajanje neizbježno. Pored toga, [[Religija u Bosni i Hercegovini|vjerski raznovrsni Bosanci]] su bili svjesni, baš kao susjedni srbi, da ako zemlju ne zauzmu Osmanlije, da će je zauzeti Mađari, i da će imati daleko manju slobodu vjere i daleko veći porez u tom slučaju. Dakle, zbog toga otpor nije bio jak kao što je mogao biti. Papina tvrdnja da su sljedbenici [[Crkva bosanska|Crkve bosanske]] izdali kraljevstvo je neosnovana.
 
Velika osmanlijska vojska pod vodstvom [[Mehmed II|Mehmeda II]] okupila se u proljeće [[1463]]. u Adrianopolu ([[Edirne|Edirnu]]) i krenula na Bosnu. Kralj je pobjegao iz kraljevskoga grada [[Bobovac|Bobovca]], koji je bez otpora predao zapovjednik Radak [[20. maj]]a [[1463]]. Stjepan se najprije sklonio u Jajce, a onda u utvrđeni grad Ključ na [[Sana|Sani]]. Tu se Mehmet-paša Anđelković pismeno i pod zakletvom obvezao da će mu poštedjeti život i pustiti da slobodno ide kamo hoće ako preda grad. Kad se nakon pregovora predao, zarobio ga je i odveo sultanu Mehmedu u Jajce, koji ga je natjerao da potpiše naredbu svim zapovjednicima da predaju gradove Turcima. Ujedno je sultan Mehmedovu zakletvu proglasio nevaljanom i u svom taboru pred Jajcem [[25. maj]]a dao pogubiti kralja, njegovog strica [[Radivoj Ostojić|Radivoja]] i mnogo bosanske [[Vlastela|vlastele]]. Tako je smrću posljednjega bosanskog kralja Bosna izgubila svoju samostalnost i postala turski [[Bosanski sandžak]].
Polubraća i sestre Stjepana Tomaševića su odvedeni u Carigrad i prešli na islam. Kraljica Katarina, maćeha kralja Stjepana Tomaševića, napustila je papu i vodila bezuspješnu kampanju za obnovu kraljevstva. Bosna je prestala biti dio Osmanskog carstva 1908. godine, 445 godina nakon smrti kralja Stjepana Tomaševića. Njegova udovica, kraljica Marija, provela je ostatak života u Osmanskom carstvu.
 
Hrvatski arheolog [[Ćiro Truhelka]] je 1888. godine iskopao kosti u naselju u blizini Jajca poznat kao Kraljev grob i pronašao kostur odraslog muškarca sa kraljevskom odorom. Posmrtni ostaci kralja Stjepana pohranjeni su u [[Franjevci|Franjevačkom]] samostanu u [[Jajce|Jajcu]], a uspomena na njega i danas je u narodu živa i mnogi hodočaste na Kraljev grob na brdu iznad Jajca.
 
== Reference ==