Razlika između verzija stranice "Plutarh"

'''Lucius Mestrius Plutarhos''' ([[Grčki jezik|grčki]]: Μέστριος Πλούταρχος), poznatiji kao Plutarh, rođen je oko 46. godine u malom [[Grčka|grčkom]] gradu [[Heroneja]] u [[Boetija|Boetiji]] (sjeverno od [[Atina|Atine]]). Bio je historičar, esejista i biograf. Najpozantiji radovi su mu ''Paralelne biografije'' (ili Uporedni životopisi, grčki: Βίοι παράλληλοι) i [[Rasprave o moralu (Plutarh)|Rasprave o moralu]] (još i: Moralia, O moralu, Etički spisi, Etika, grčki: Ἠθικὰ). Putovao je po mediteranskim zemljama a najveći dio života ipak je proveo u rodnom gradu. Umro je oko 120. godine u [[Delfi]]ma.

Plutarh je rođen u Heroneji, malom gradu u grčkoj pokrajini Beotiji. Pretpostavlja se da mu je porodica bila imućna što mu je omogućilo da stekne visoko obrazovanje u mladosti i da finansira kasnija putovanja. Ime njegovog oca nije tačno poznato ali se smatra da se zvao Nikarhus, pošto je u Grčkim porodicama postojao običaj ponavljanja imena u svakoj drugoj generaciji. Kako sam Plutarh navodi u svom djelu ''Rasprave o moralu'', ime njegovog djeda bilo je Lamprias. Prema ocu i djedu je pokazivao izrazito poštovanje. U svojim esejima i dijalozima Plutarh često pominje i dvojicu svoje braće; Timona i Lampriasa. Prema Timonu je Plutarh osjećao posebnu privrženost. U jednom sačuvanom Plutarhovom pismu navodi se ime njegove žene, Timoksena. Naime, u tom pismo koje je napisao svojoj ženi, on je moli da se ne predaje žalosti zbog gubitka njihove dvogodišnje kćeri. Interesantno, u istom pismu utjehe, Plutarh pominje i [[reinkarnacija|reinkarnaciju]]. Nije poznat precizan broj njegovih sinova, ali Plutarh često spominje dvojicu: Autobulusa i Plutarha. Jedan svoj [[traktat]] posvetio je upravo njima dvojici.

Plutarh je učio [[matematika|matematiku]], [[retorika|retoriku]] i [[filozofija|filozofiju]] na [[Akademija|Aademiji]] u Atini od 66 do 67. godine. Učitelj mu je bio Amonijus. Imao je nekoliko uticajnihutjecajnijih prijatelja od kojih su neki bili na visokim pozicijama u Rimu. Plutarh je posjetio grčke gradove [[Sparta|Spartu]], [[Korint]], [[Patras]], zatim [[Sardis]] (današnja [[Turska]]), [[Aleksandrija|Aleksandriju]] (Egipat) a dva puta je bio i u [[Rim]]u.

Dakle, proveo je veći dio života u rodnoj Heroneji i bio je iniciran u ''misterije'' grčkog boga [[Apolon]]a. (''misterije'' - [[religija|religiozni]] [[kult]] u staroj Grčkoj i Rimu kome su pristup imali samo odabrani koji su prošli tajne rituale inicijacije). Kao viši od dva svećenika, Plutarh je imao dužnost interpretirati proročanstva [[Pitija|Pitije]], proročice u [[Apolon]]ovom hramu u Delfima. Delfi su bili udaljeni tridesetak kilometara od njegovog doma i tamo je proveo mnogo godina u svećenićkoj službi. Ipak, čini se da njegove svećeničke dužnosti nisu okupirale značajan dio njegovog vremena tako da je mogao voditi aktivan društveni život i uz to napisati veliki broj radova i razmijenjivati korespondenciju. Dobar dio onoga što je napisao sačuvano je do danas.

Pored svojih svećeničkih dužnosti u Delfima, Plutarh je bio i predstavnik svog zavičaja u brojnim stranim zemljama. Njegov prijatelj, Lucius Mestrius Florus, rimski [[konzul]], sponzorirao je Plutarha kao rimskog građanina i njegovo zvanično rimsko ime postalo je Mestrius Plutarchus. Pored toga, imperator [[Hadrijan]] proglasio je Plutarha pri kraju njegovog života za počasnog prokuratora rimske provincije Aheje. Iako nije imao prave ovlasti, Plutarh je imao pravo nositi odjeću i simbole jednog konzula: zlatni prsten i bijelu togu sa purpurnim obrubom.

U grčkoj srednjovjekovnoj [[enciklopedija|enciklopediji]] (Suda) navedeno je da je [[Trajan]], Hadrijanov prethodnik, imenovao Plutarha prokuratorom [[Ilirija|Ilirije]]. Historičari smatraju taj podatak malo vjerovatnim pošto Ilirija nije bila prokuratorska provincija a ni Plutarh nije poznavao ilirske jezike. Na kraju svoje prokurature, oko 120. godine, Plutarh je preminuo. Zahvalni građani Heroneje i Delfa su dali izraditi statue u liku Plutarha u čast i znak zahvalnosti svom velikom sugrađaninu.

Najpoznatiji Plutarhov rad su [[Paralelne biografije]] koji se sastoji od 23 para biografija i četiri ''neuparene'' biografije. Ovim radom Plutarh je pokušao pokazati sličnosti između života pojedinih Rimljana i Grka, tako što je uporedo postavio biografije jednog Rimljanina i jednog Grka za čije je živote i djelovanje smatrao da imaju određene sličnosti sa stanovišta njihovih mana, vrlina i događaja iz njihovih života.

Kao što i sam navodi u uvodnom paragrafu biografije o Aleksandru Velikom, Plutarha sama historija nije toliko zanimala koliko uticajutjecaj čovjekovog karaktera, bio on relativno dobar ili loš, na život i sudbine ljudi, kako njih samih tako i ljudi oko njih. (Plutarhova zaokupljenost sudbinom svakako ima blisku vezu sa njegovom dugogodišnjom ulogom svećenika u Delfima gdje je tumačio Pitijina proročanstva.) Dalje, ponekad je tek kratko pomenuo značajne događaje a često posvećivao mnogo prostora simpatičnim anegdotama i drugim manje važnim stvarima, tvrdeći da upravo takvim načinom opisivanja postiže više i bolje približava temu ili ličnost. Ulagao je velike napore u stvaranje zaokruženih portreta i insistirao na poređenju fizičkog izgleda ličnosti i njhovog karaktera.

Rimljanima su se veoma dopale Plutarhove biografije poznatih ličnosti pa su tokom vijekova napravljene i brojne kopije i zahvaljujući tome većina biografija je ostala sačuvana. Međutim pojedini istraživači tvrde se radi samo o trećini ili polovini svih biografija koje je Plutarh napisao. Svoje tvrdnje oni zasnivaju na referencama pronađem u drugim Plutarhovim radovima i radovima drugih autora koji su Plutarha koristili kao izvor u svojim djelima. Postoje indicije da je još barem 12 biografija izgubljeno.

== UticajUtjecaj ==

Plutarhovo pisanje imalo je ogroman uticajutjecaj na [[William Shakespeare|Šekspira]] jer ga je često citirao ili parafrazirao. [[Ralph Waldo Emerson]] i transcendentalisti (pokret ponikao u Novoj Engleskoj u XIX stoljeću koji je zagovarao nove ideje u [[literatura|literaturi]], [[religija|religiji]], [[kultura|kulturi]] i filozofiji kao protest na stanje u tadašnjem društvu i kulturi) su crpili mnoge ideje iz Rasprava o moralu, Emerson je čak nazvao Paralelne biografije "Biblijom heroja".

[[Michel de Montaigne|Montaigne]] se također opširno poslužio Plutarhovim Raspravama o moralu u svome djelu Eseji i pažljivo inkorporirao grčku ležernost i diskursna razmatranja o [[nauka|nauci]], običajima i vjerovanjima. U Esejima je izbrojano je čak 400 refenci na Plutarha i njegove radove.