Razlika između verzija stranice "Fjodor Dostojevski"

[pregledana izmjena][pregledana izmjena]
Uklonjeni sadržaj Dodani sadržaj
m Bot: de:Fjodor Michailowitsch Dostojewski je dobar članak.; kozmetičke promjene
m čišćenje, replaced: uticaj → utjecaj (5)
Red 20:
}}
 
'''Fjodor Mihailovič Dostojevski''' ([[Moskva]], [[11. novembar]] [[1821]]. - [[9. februar]] [[Petrograd]], [[1881]].), ruski književnik, romanopisac, novelist i publicist.
 
 
== Mladost i književni počeci ==
Dostojevski je bio sin liječnika, pripadnika nižeg plemstva kojeg su ubili vlastiti kmetovi zbog okrutnosti i ponižavanja, dok mu je majka umrla u djetinjstvu. Budući pisac pohađa i završava vojno-inženjerijsko obrazovanje u [[Petrograd]]u, no rano odlučuje da će se posvetiti [[Književnost|književničkom]] pozivu. Među ranim uticajimautjecajima najvažniji je njemački dramatičar i pjesnik [[Friedrich Schiller]], za Dostojevskog utjelovljenje idealizma i humanosti - upliv koji je kasnije žestoko ismijavao i karikirao, no, kojeg se nije oslobodio do kraja života. Prevodi Balzacovu "Eugeniju Grandet" i pod uticajemutjecajem Gogolja piše svoje prvo djelo, kratki epistolarni roman "Bijedni ljudi" (1846.), koji je prikazom trpnji i zanosa tzv. "malih ljudi" oduševio najznačajnijeg ruskog kritičara Visariona Bjelinskog i lansirala Dostojevskog u sferu eminentnih ruskih književnih krugova. Autor se kreće u društvu literata i dobrostojećih mecena i plemstva, ali izgleda da su njegova sramežljivost, počeci manifestacije živčanih poremećaja koji su kasnije dijagnosticirani kao [[epilepsija]], kao i sklonost kršćanskom misticizmu doprinijeli da nije bio u potpunosti prihvaćen u liberalno-sekularnim krugovima. Pisac se također približava i ulazi u krug utopijskih socijalista koje je predvodio intelektualac poljskog porijekla Butaševič-Petraševski, čija se "revolucionarna" djelatnost sastojala uglavnom od privatnih rasprava o budućnosti [[Rusija|Rusije]], reformi društvenog sistema, demokratizaciji i oslobođenju zemlje od kmetstva. Na književnom planu, slijedilo je prvo pravo "dostojevskijansko" ostvarenje, kratki roman "Dvojnik" ([[1846]].) u kojem je prikazan raskol ličnosti činovnika Goljatkina koji tone u šizofreniju u nizu halucinacija u kojima se miješaju stvarnost i mentalne projekcije, utjelovljene u njegovom dvojniku. To originalno djelo, bogato psihološkim uvidima, nije naišlo na zadovoljavajući prijem, što je možda i razumljivo, jer po usmjerenju i profilu pripada zapravo [[20. vijek]]u. Kao i često puta kasnije, Dostojevski je bio daleko ispred svog vremena.
 
== Prijelom: U Sibiru ==
Line 37 ⟶ 36:
== Razdoblje velikih ostvarenja ==
 
Godine [[1864]]. Dostojevski objelodanjuje briljantne "Zapise iz podzemlja" - jedan od najintenzivnijih kratkih romana uopšte, preteču ispovjednih narativnih djela [[Albert Camus|Camusa]], Krleže, Rilkea, Hamsuna i Sartrea. U njemu je autor primijenio niz postupaka u kojima je obnovio prozne tehnike i postavio obrazac svojih budućih velikih romana: ideološki obračun s utopijskim i opštenito "humanističkim" liberalnim stereotipima, obilje [[esej]]ističkih elemenata koji su esencijalno dramatizirani sokratovski dijalozi vođeni u atmosferi nabijenoj strastima i skandalima; novinarski stil kojemu je jedina svrha funkcionalnost u saopštavanju piščeve vizije, a ne [[Estetika|estetski]] doživljaj kao takav; psihološku tipologiju koja obuhvaća, kao najčešće tipove likova, krotke i ponizne kršćane (Sonja Marmeladova, Aljoša Karamazov, knez Miškin), nihilističke cinike (Svidrigajlov, Nikolaj Stavrogin), radikalne intelektualce u borbi protiv svih općeprihvaćenih vrijednosti (Rodion Raskoljnikov, Ivan Karamazov, Ivan Kirilov), djecu iz "slučajnih obitelji" i ljude kojima je povrijeđeno dostojanstvo (junak romana "Mladić", "Zapisi iz podzemlja"). Dostojevski je razvio tehniku struje svijesti davno prije no što je postala popularna u anglo-američkom romanu 20. vijeka (primjer je duža pripovijest "Krotka", kao i dijelovi velikih romana, npr "[[Zločin i kazna]]"), sažeo je radnju u svega nekoliko dana ("Idiot", "Zločin i kazna") ili sati, dajući vremenski presjek u svijesti pripovjedača ("Krotka"), te stvorio istinski "polifoni roman" (kako ga je nazvao istaknuti ruski književni i jezični teoretičar Mihail Bahtin) u kojemu mnogoglasje ideološke i vjerskofilozofske borbe koja razdire protagoniste nalazi izraza kako u interioriziranim svijestima, tako u dramski nabijenim dijalozima. Većina njegovih romana je smještena u tmurnu atmosferu velegradskog "podzemlja", središtena oko uzbudljivih događaja baštinjenih iz trivijalnog romana i crnih hronika (ubistvo, očeubistvo, zločin, krađa, skandali razne vrste) i vrti se oko za čovječanstvo "prokletih pitanja": naravi zla, ljudske patnje, smrtnosti i besmrtnosti, postojanja i nepostojanja Boga, slobode i odgovornosti, sudbine Rusije i Zapada. Kako su primijetili neki kritičari, Dostojevski je bitno spiritualni autor, te je njegova karakterizacija čovjeka kao "srca u kojem se bore Bog i Sotona, a zalog je ljudski život" vjerovatno i adekvatan opis njegovog vlastitog stvaralaštva. Iako se nerijetko ističe piščev uticajutjecaj na književnost psihoanalitičke inspiracije (što je ispravna tvrdnja), ne može se poreći da su glavna djela Dostojevskog utjelovljene metafizičke drame: tu je činjenicu sažeo francuski pisac Albares u tezi da je za Dostojevskog, u opreci prema golemoj većini ostalih romanopisaca, čovjek primarno ne biološko, socijalno, [[Ekonomija|ekonomsko]], psihološko, nego metafizičko biće.
 
U velike romane Dostojevskog obično se broje sljedeća djela: "Zločin i kazna" ([[1866]].), njegovo tehnički najsavršenije djelo, o ideološki motiviranom ubistvu s glavnim likom Rodionom Raskoljnikovim, prototipom Nietzscheovog nadčovjeka, slomljenim u [[Nihilizam|nihilizmu]] i spašenom ljubavlju prostitutke, svetice Sonje Marmeladove; "Idiot" ([[1868]].), u kojem je Dostojevski dao lik "fatalne žene" Nastasje Filipovne (oblikovan prema sjećanju na prvu suprugu), te kristoliki lik kneza Miškina, pokušaj portreta neuvjetovanog dobra; "Bjesovi"/"Demoni"/»Zli dusi" ([[1872]].), "najdostojevskijevski" roman o grupi nihilističkih revolucionara, djelo metafizičke aure u ruhu prvog modernog političkog romana; "Mladić"/»Žutokljunac» ([[1875]].), rusku verziju njemačkog odgojnog romana, koji karakteristično vrije skandaloznim i nevezanim događajima i ne vodi, poput klasičnih "Bildungsromana» [[Goethe]]a ili Kellera, ni u kakvu sređenu građansku egzistenciju, nego završava vrlogom kaosa kojim je i počeo; te posljednje, najopsežnije i najveće djelo, "Braća Karamazovi» ([[1881]].), formalno o patricidu u obitelji s ocem (Fjodorom) i četvoro braće (Dimitrijem, Ivanom, Aljošom, Smerdjakovim), no romanom u kojem je pisac sumirao sve svoje opsesivne teme, i za koji se može reći da mu je glavni "junak» Zlo, oličeno u Satanu, no pobijeđeno porukom nade u uskrsnuće i vječni život.
 
== Smrt i uticajutjecaj ==
 
Dostojevski je umro 1881., iznenada, nakon krvarenja uzrokovanog epileptičnim napadom. Život mu je u posljednjim godinama bio sređen, i može se reći da se oslobodio materijalne oskudice i nevolja koje su ga pratile veći dio života. Najveću predsmrtnu slavu je postigao znamenitim govorom na otkrivanju spomenika Puškinu, u kojem je veličao ruski nacionalni genij. Namjeravao je napisati ostatak "Braće Karamazova" (koji su zamišljeni kao dio trilogije ili čak tetralogije), no sudbina ga je omela u naumu. Priređen mu je veličanstveni pogreb u kojem je, po procjenama policije, učestvovalo od 60.000 do 100.000 ljudi, studentske omladine, običnih građana i svih slojeva društva, a sam se sprovod pretvorio u demonstracije protiv carizma, uprkos piščevom dvosmislenom stavu prema cijelom pitanju, kao i poluslužbene "kanonizacije" Dostojevskog od strane carističkog režima. Sahranjen je, protiv svoje želje, kraj dvorskog pjesnika Žukovskog, a ne uz grob prijatelja Njekrasova, pjesnika "tuge i osvete".
 
Fjodor Dostojevski pripada najužem krugu svjetskih vrhunskih pisaca, poput [[Dante Alighieri|Dantea]], [[William Shakespeare|Shakespearea]], Tolstoja, Cervantesa, Prousta i još nekolicine autora. Njegov je uticajutjecaj na svjetsku književnost ogroman, od Leonida Leonova do Hermana Hessea, od Williama Faulknera do [[Franz Kafka|Franza Kafke]], od Marcela Prousta do Gabriela Garcie Marqueza. Rijetko je koji moderni pisac izbjegao njegovoj sjeni, a puno mu duguju pokreti ekpresionizma i [[Egzistencijalizam|egzistencijalizma]].
 
== Bibliografija ==
Line 72 ⟶ 71:
 
== Vanjski linkovi ==
* [http://www.rvb.ru/dostoevski/01text/vol1/01.htm?start=0&length=all Bijedni ljudi (1846) cijeli roman na ruskom] <br />
* [http://www.gutenberg.org/catalog/world/readfile?fk_files=887&offset=12141 Bijedni ljudi (1846) cijeli roman na engleskom] (na Internet stranicama [[Projekt Gutenberg|Projekta Gutenberg]])
* [http://www.magister.msk.ru/library/dostoevs/dostoevs.htm Dostojevski:sabrana djela na ruskom i engleskom jeziku]
 
{{Wikicitat|Fjodor Dostojevski}}
 
 
 
 
{{Commonscat|Fyodor Dostoyevsky}}