|
Objavljivanjem [[Deklaracija o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika|Deklaracije o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika]]<ref>[http://hr.wikisource.org/wiki/Deklaracija_o_nazivu_i_polo%C5%BEaju_hrvatskog_knji%C5%BEevnog_jezika Deklaracija o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika]</ref> [[1967]]. Socijalni pokret koji se nakon toga počeo događati bio je poznat pod imenom MASPOK ("masovni pokret"), a nakon što je jedan od vođa Miko Tripalo 1990. objavio o njemu knjigu s naslovom "Hrvatsko proljeće", počeo se umjesto dotadašnjeg koristiti taj, romantičniji naziv. Pokret je nastao na impulsima studentskog pokreta i Praškog proljeća 1968. i, između ostalog, pokrenuo javnu debatu o položaju [[Hrvati|Hrvatskog]] naroda u Drugoj [[Jugoslavija|Jugoslaviji]]. Bio je prihvaćen od naroda, i mnoge studentske grupe podržavale su ga. Jedan od bitnih ciljeva pokreta bio je vratiti Hrvatima ponos pripadnosti hrvatskom narodu, umanjen nakon rata sistemskom negativnom propagandom jugoslavenskog režima, zbog zločina [[NDH]]. Ovo sistemsko potiskivanje nacionalne pripadnosti režim je objašnjavao potrebnim da se očuva mir između dva najbrojnija naroda u Jugoslaviji: Hrvata i [[Srb]]a, no te mjere su išle iznad očuvanja "delikatnog mira". U to vrijeme u Jugoslaviji ekonomija Hrvatske bila je izrabljivana od strane federalne vlade: 50% deviza ulazilo je preko Hrvatske dok je hrvatska zadržavala samo 7%, isto tako od federalne vlade [[SR Hrvatska]] je dobijala samo 16.5% proračuna dok je [[SR Srbija]] dobijala oko 46.6% (1965 do 1970). Mnogo puta SR Hrvatska se "odricala" svoje alokacije "u korist nerazvijenih krajeva". Hrvatsko proljeće nije se zaustavilo samo na rješavanju nacionalnog pitanja, već je išlo i na ekonomiju, novčane tokove, raspodjelu novca iz federalnog proračuna te pripajanje prostora [[Hercegovina|Hercegovine]] Hrvatskoj.
U to vrijeme i u Srbiji je postojala tzv. "liberalistička stuja" koja je zastupala "politiku čistih računa" u ekonomskim pitanjima, a predvodili su je Latinka Perović i Marko Nikezić. Po pitanju odnosa prema politici tadašnjih rukovodilaca, Latinka u Srbiji bila je pandan Savki u Hrvatskoj, ali, za razliku od Savke, u svom djelovanju nije koristila nacionalizam. Milka Planinc za Savkinu knjigu "71: Hrvatski snovi i stvarnost" tvrdi kako "u mnogo čemu nije autentična. Savka ništa ne govori o tome da smo mi isti koji smo na ustavnim promjenama radili prije 1971. nastavili to i kasnije, a da su oni, lideri Maspoka, u međuvremenu u sve to ubacili nešto drugo, mitinge i nacionalističku euforiju, što s ustavnim amandmanima kao takvima nije imalo nikakve veze. Savkina knjiga samo pridonosi stvaranju mita o 1971., a naročito o njima kao 'progresivnom' dijelu rukovodstva u Hrvatskoj" (Globus, Darko Hudelist, intervju s Milkom Planinc, 2007). <ref>[http://www.thephora.net/forum/showthread.php?t=36793 Intervju s Milkom Planinc u Globusu]</ref> Latinka Perović o ciljevima srpskih liberala tvrdi: "Želja nam je bila da se oslobodimo žiga unitarizma i centralizma. Na tome je naročito insistirao Milentije Popović. A mi smo kansije tu ideju razvili. Iz toga je proizašla koncepcija o prepoznavanju sopstvenih intersa. Ideja je bila: uspostavljanje mostova sa svim republikama, uvek razgovor, a ne konfrontacija, ..." <ref>[http://www.helsinki.org.rs/serbian/doc/Hronologija%20dogadjaja%201966-2006.pdf Hronologija događaja 1966-2006]</ref> Tito je u početku podupirao liberalistička strujanja, a zatim ih sve "pomeo". Hrvatsko partijsko rukovodstvo na XXI sjednici CK SKJ održanoj 1-2. decembra 1971. u Karađorđevu smijenjeno je zbog "nacionalističke i separatističke delatnosti hrvatskog rukovodstva". Na sličan način Tito je u jesen 1972. udario na srpske liberale zbog "oportunizma prema neprijateljima samoupravnog socijalizma i nacionalistima." Prema Dobrici Ćosiću, "Tito je vodio politiku hrvatsko-srpske simetrije u borbi protiv neprijatelja poretka. Nije želeo da batinu koju je upotrebio protiv „svojih“, ne upotrebi i protiv Srba. Time je želeo da ostavi utisak objektivnog vođe koji sudi „ni po babu ni po stričevima“."<ref>[http://www.nspm.rs/istina-i-pomirenje-na-ex-yu-prostorima/zasto-se-srbija-stidi-antititoisticke-opozicije.html Zašto se Srbija stidi antititoističke opozicije]</ref> Ipak, iako u privrednom aspektu jednako moderni i zapadni, hrvatski i srpski liberalizam imali su i razlika. Period Hrvatskog proljeća bio je "zlatno doba slobode tiska u Hrvatskoj", a npr. tv-serija "Naše malo misto", voljena i u drugim republikama, ne bi nikad bila ni snimljena da se pokret nije dogodio. <ref>[http://dugirat.com/novosti/arhiva/9352.html In memoriam: Daniel Marušić]</ref> Srpski liberalizam, s druge strane, manje je zadro u civilni domen te se za vrijeme njega, uz cenzuriranje nacionalističkih srpskih disidenata(književnici okupljeni oko Dobrice Ćosića i dr.), cenzuriralo posve moderne, humanistične, društveno svjesne, makar jako kontroverzne filmske umjetnike tzv. "crnog talasa", po kojemu jugoslavenska kinematografija i jest u svijetu najcjenjenija. Ipak, po mišljenju renomiranog povjesničara Ive Banca, nikada "u Srbiji nije bilo evropejskijeg vodstva od onog koje su predstavljali Marko Nikezić i Latinka Perović. I velika je grehota za Srbiju da je takvo jedno vodstvo prošlo onako kako je prošlo. Isto se može reći i za Hrvatsku." <ref>[http://www.slobodnaevropa.org/content/article/1045353.html Omer Karabeg intervjuira svjedoke raspada Jugoslavije za Radio Free Europe]</ref>
== Poznati proljećari ==
Savka Dapčević, Haramija, Pirker, Petar Kriste, Miko Tripalo bili su državno-partijski fukcioneri na vioskim položajima.
== UticajUtjecaj ==
Hrvatsko proljeće nakon svoga gašenja imalo je veliki uticajutjecaj na [[Josip Broz Tito|Tita]]. Jugoslavenski Ustav bio je promijenjen [[1974]]. na taj način da je ispunio pojedine uvjete Hrvatskog proljeća: dopuštena je opcija secesije narodima Jugoslavije (u Uvodnom dijelu Ustava 1974 <ref>[http://sr.wikisource.org/wiki/%D0%A3%D1%81%D1%82%D0%B0%D0%B2_%D0%A1%D0%BE%D1%86%D0%B8%D1%98%D0%B0%D0%BB%D0%B8%D1%81%D1%82%D0%B8%D1%87%D0%BA%D0%B5_%D0%A4%D0%B5%D0%B4%D0%B5%D1%80%D0%B0%D1%82%D0%B8%D0%B2%D0%BD%D0%B5_%D0%A0%D0%B5%D0%BF%D1%83%D0%B1%D0%BB%D0%B8%D0%BA%D0%B5_%D0%88%D1%83%D0%B3%D0%BE%D1%81%D0%BB%D0%B0%D0%B2%D0%B8%D1%98%D0%B5_%281974%29 Ustav Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije (1974)]</ref> u Osnovnom načelu I, rečenicom "Narodi Jugoslavije, polazeći od prava svakog naroda na samoopredjeljenje, uključujući i pravo na otcjepljenje ... ostvaruju i obezbjeđuju ... nacionalnu slobodu i nezavisnost;"), koje je pravo, doduše, cijelim republikama dano tek uz ozbiljno ograničenje (sročeno u Članu 5, stav 3: "Granica Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije ne može se mijenjati bez saglasnosti svih republika i autonomnih pokrajina." i kojemu sliči npr. nešto blaže ograničenje u EU, gdje je za izlazak članice iz Unije potrebno dopuštenje 55 posto zemalja članica koje obuhvaćaju najmanje 65 posto stanovnika EU <ref>[http://www.index.hr/vijesti/clanak/dobrodosli-u-europsku-uniju-jednom-kad-udjete-tesko-cete-van/595208.aspx Dobrodošli u Europsku uniju: Jednom kad uđete, teško ćete van!]</ref>), svaka republika imala je svoju autonomnost. Ovim promjenama u ustavu, te kasnijim egzilom mnogih aktivista Hrvatskog proljeća udarilo je klicu novog hrvatskog pokreta za samostalnost. Dolaskom [[Slobodan Milošević|Slobodana Miloševića]] na vlast u Srbiji, demokratskim promjenama u Jugoslaviji, padom [[Berlinski zid|Berlinskog zida]] mnogi proljećari se aktiviraju i vraćaju iz inostranstva, te stvaraju nove hrvatski orijentirane stranke. Godine [[1991]]., 25. juna, ostvaren je, po uvjerenju nekih no ne svih proljećara <ref>[http://hrsvijet.net/index.php?option=com_content&view=article&id=17515:mesi-hrvatsko-proljee-nije-bio-pokret-za-neovisnost- Mesić: Hrvatsko proljeće nije bio pokret za neovisnost ]</ref>, konačni cilj Hrvatskog proljeća, osamostaljenje Hrvatske, koja je, uz tvrdnju da se ima pravo legalno otcijepiti i postati slobodna, morala braniti svoju slobodu na ratištu u [[Domovinski rat|Domovinskom ratu]].
== Vanjski linkovi ==
|
