Razlika između verzija stranice "Staroruski jezik"

* '''Staroruski jezik''' (ISO 639: orv), historijski [[Istočnoslavenski jezici|istočnoslavenski]] jezik koji se govorio između 10. i 17. stoljeća. Nastao je od raznih istočnoslavenskih plemenskih dijalekata nakon što je princ Oleg u 9. stoljeću ujedinio novgorodsku i kijevsku kneževinu.

Na području današnje [[Ukrajina|Ukrajine]], [[Bjelorusija|Bjelorusije]] i zapadne [[Rusija|Rusije]] iz njega se postupno razvijaju savremeni [[Bjeloruski jezik|bjeloruski]] [bel], [[Ruski jezik|ruski]] [rus] i [[Ukrajinski jezik|ukrajinski]] [ukr] jezici. U Na njemu je u [[Kijev|Kijevu]] je na njemuu između 10. i 13. stoljeća napisana bogata literatura

[[Istočni Slaveni |Istočnim Slavenima]] je u X10. stoljeću zajedno sa pismenosti i knjigama sa slavenskog juga došao i staroslavenski, odnosno [[Crkvenoslavenski jezik|crkvenoslavenski]] jezik. Kao jezik crkve i duhovne literature, a Istočnim Slavenima strukturno dosta blizak jezik, crkvenoslavenski je brzo bio prihvaćen kao književni jezik, da bi zatim tokom stoljeća bio rusifikovan, odnosno u mnogim elementima ugrađen u staroruski književni jezik, a kasnije i u savremeni ruski književni jezik. Posredovanjem crkvenoslovenskog jezika na Rusiju je od X10. stoljeću, kao stoljeće ranije na slovenski jug, počela da zrači izuzetno i oblicima i sadržajima bogata bizantijska kultura, odnosno mediteranska kultura. Zahvaljujući toj činjenici najveći dio slavenskog građanstva, prije svega onaj koji je preko crkvenoslavenskog jezika bio u bliskom dodiru sa [[Bizantijsko carstvo|Bizantijom]], imao je početkom drugog milenija naše ere neposrednu vezu sa kulturnim središtem [[Evropa|EuropeEvrope]] i mogao je da razvija vlastitu kulturu sa jakim osloncem na bogatstvo bizantijskog duhovnog naslijeđa, čak i onda kada bizantijske države više ne bude.

Već u XI11. stoljeću crkvenoslavenski jezik nije više samo crkveni jezik nego ulazi i u druge kulturne sfere. Neka po sadržaju svijetovna dijela bizantijske kulture pojavljuju se u prijevodu sa [[Grčki jezik|grčkog jezika]] na crkvenoslavenski (npr. ''Aleksandrida, Historija judejskog rata Josipa Flavija'' i dr.). U Rusiji su se tako u relativno kratkom vremenu počeli razvijati mnogi žanrovi bizantijske književnosti i nauke: crkveni tekstovi, žitija, apokrifi, hronike, historijska i prirodno-naučna literatura i dr. U [[Kijevska Rusija|Kijevskoj Rusiji]] stvaraju se i originalna književna dijela, čiji jezik pokazuje sintezu crkvenoslavenskih sa istočnoslavenskim elementima, u odnosu koji se menjao od dijela do dijela (npr. ''Slovo o Igorevom pohodu, Slovo o zakonu i blagodati,''dijela djela Vladimira Monomaha i dr.). U literaturi administrativno-pravne prirode (npr. ''Russkaя pravda)'' crkvenoslavenskih elemenata bilo je manje, dok je veoma velika unutrašnja jezička različitost karakteristična za [[Ljetopisi|ljetopise]] (zbog toga što su obuhvatali elemente raznih žanrova).

U cijelinicjelini, formiranje staroruskog književnog jezika odvijalo se u znaku preplitanja i uzajamnog uticaja elemenata narodnog govora, s jedne strane (u administrativnim, pravnim, poslovnim, diplomatskim i sličnim tekstovima), i crkvenoslavenskog jezika, sa druge, kao i činjenice da su spomenici staroruske pismenosti obuhvatali u osnovi (a) crkvenu književnost, (b) svijetskusvjetsku literaturu, (vc) poslovna dokumenta, sa znatnom unutrašnjom žanrovskom razlikom. Odnos crkvenoslavenskih i istočnoslavenskih elemenata u konkretnim tekstovima se, s obzirom na to, mogao znatno razlikovati od dijela do dijela, ili čak unutar istog žanrovski heterogenog dijela, što je u svojoj ukupnosti rezultiralo izrazitom jezičko-stilskom funkcionalnom raslojenošću staroruskog jezika u okviru jedinstvenog književnog jezika. Taj jezik, koji je nastao u Kijevskoj Rusiji, postaće kasnije književni jezik [[Moskovska Rusija|Moskovske Rusije]].