Razlika između verzija stranice "Ija (satelit)"
[pregledana izmjena] | [pregledana izmjena] |
Uklonjeni sadržaj Dodani sadržaj
No edit summary |
|||
Red 1:
{{Nedostaju izvori}}
{{Infokutija nebesko tijelo
| ime
| slika
| boja
| Otkrio = [[Galileo Galilei]]
| Datum otkrića = [[8. januar]] [[1610.]]
| mp_naziv =
| drugi_nazivi = Jupiter I
| mp_kategorija =
| pridjevi =
| Osobine putanje ref =
| Epoha =
| Afel =
| Perihel =
| Periapsis = 420.000 km <br />(0,002807 AU)
| Apoapsis = 423.400 km <br />(0,002830 AU)
| Srednji poluprečnik putanje = 421.700 km <br />(0,002819 AU)
| Ekscentricitet putanje = 0,0041
| Orbitalni period = 1,769137786 [[dan|d]]
| Sinodni period =
| Prosječna orbitalna brzina = 17,334 km/s
| Srednja anomalija =
| Inklinacija = 2.21°
| Ugaona udaljenost =
| Dužina ulaznog čvora =
| Dužina periapsisa =
| Vrijeme periapsisa =
| Argument perihela =
| Poluamplituda =
| Prirodni satelit = [[Jupiter]]
| Broj satelita =
| Dimenzije = 3660,0 × 3637,4 × 3630,6 km
| Poluprečnik = 1821,3 km
| Ekvatorijalni poluprečnik =
| Polarni poluprečnik =
| Elipticitet =
| Obim =
| Površina = 41.910.000 km<sup>2</sup>
| Zapremina = 2,53×10<sup>10</sup> km<sup>3</sup>
| Masa = 8,9319×10<supp>22</sup> kg
| Prosječna gustoća = 3,528 g/cm<sup>3</sup>
|
| Brzina oslobađanja = 2,558 m/s
| Period rotacije = [[Sinhrona rotacija]]
| Siderički period rotacije =
| Brzina rotacije = 271 km/h
| Osni nagib =
| Rektascenzija sjevernog pola=
| Ekliptična geografska širina=
| Ekliptična geografska dužina=
| Deklinacija
| Albedo
| Temp na površini
| Spektralna klasa
| Prividna magnituda
| Apsolutna magnituda
| Ugaoni prečnik =
| | Skalarna visina =
| Atmosferski sastav = [[Sumpor dioksid]]: 90%
}}
'''Io''' (ili '''Iona''', engl. i [[latinski jezik|lat.]] '''Io''') je
Ime je dobila po djevojci iz [[grčka mitologija|grčke mitologije]] (vidi [[Ija (mitologija)|Ija]]).
== Fizička osobine ==
Io, kao i [[Evropa (mjesec)|Evropa]], za razliku od ostalih planetnih satelita, ima fizičke osobine donekle slične terestričkim planetima ([[Merkur (planeta)|Merkuru]], [[Venera|Veneri]], [[Zemlja (planeta)|Zemlji]], [[Mars]]u), što znači da je građen uglavnom od otopljenih silikata.
Podaci s letjelice [[Galileo (letjelica)|Galileo]] upućuju na postojanje [[željezo|željezne]] jezgre (sa primjesama [[željezo sulfid]]a) promjera najmanje 900 km okružene plaštom od djelimično otopljenog stijenja te korom, što ga čini najgušćim od galilejanskih satelita.
Za razliku od ostalih galilejanskih satelita na Io gotovo nema vode. Smatra se da je to posljedica visokih temperatura na Jupiteru u ranim stepenima razvoja Sunčevog sistema. Temperatura površine u prosjeku iznosi oko 130 [[Kelvin|K]], dok najtoplije tačke na Iou mogu dostići i 2000 K. Iako mu je promjer manji od trećine Zemljinog, Io generira dvostruko više topline.
Io ima slabašnu atmosferu sastavljenu od [[sumpor dioksid]]a i drugih [[plin]]ova. Posjeduje i ionosferu koja znatno varira s promjenama vulkanske aktivnosti.
[[Datoteka:PIA01667-Io's Pele Hemisphere After Pillan Changes.jpg|mini|lijevo|
=== Reljef ===
Pored vulkanskih [[kaldera]] visokih i do 17 km, Io ima vrlo raznovrsnu površinu. Na fotografijama su prepoznati usjeci dubine do nekoliko kilometara, jezera otopljenog [[sumpor]]a, nevulkanske planine, kilometarski tokovi slabo viskoznog materijala te vulkanska grotla. Spojevi sumpora odgovorni su za Iovu raznobojnu površinu na kojoj prevladavaju crvena, narandžasta, žuta, zelena i bijela boja. Planine koje dostižu i do 10 km visine nalaze se uglavnom u polarnim područjima iako ih se može naći i bliže ekvatoru.
Na Iou nije primjećen ni jedan udarni krater, prvenstveno zbog vulkana koji ih neprestano zatrpavaju.
=== Vulkanizam ===
Io je geološki najaktivnije tijelo u Sunčevom sistemu i njegova površina je bitno različita od bilo čega viđenog kod ostalih tijela. Letjelica [[Voyager 1]] na Iou nije našla, kako se očekivalo, mnoštvo kratera, već površinu prekrivenu vulkanskim kalderama. Neki vulkani na njemu su još uvijek aktivni, te stalno mijenjaju Iovu površinu, zbog čega je gotovo nemoguće pronaći tragove kratera. Io ima najmlađu površinu u Sunčevom sistemu, a vrijeme potrebno da se cijela površina potpuno promijeni procjenjuje se na milion godina. Promjene površine mogu se uočiti i usporedbom fotografija snimljenih u razmaku od samo nekoliko godina. Između prolazaka Voyagera 1 i 2 (samo 4 mjeseca razlike), neki su vulkani prestali izbacivati lavu, a drugi su postali aktivni.
Vulkani izbacuju dim i prašinu u svemir. Čini se da izbačeni materijal po svom sastavu [[sumpor]] ili [[sumpor dioksid]]. Neka novija temperaturna mjerenja izvedena zemaljskim infracrvenim teleskopima daju naslutiti da je lava na Iou zapravo rastopljeno silikatno stijenje, a analiza infracrvenih fotografija [[Svemirski teleskop Hubble|teleskopa Hubble]] upućuje na veliki postotak [[natrij]]a. Na fotografijama koje su poslali "Voyager 1", "Voyager 2" i "Galileo", mogu se vidjeti i do 300 km visoki stubovi dima.
U julu 1994. letjelica "Galileo" je detektirala tokove prašine koji potječu s Ioa. Pretpostavlja se da su izvor ove prašine Iovi vulkani. Izbačene čestice prašine se naelektriziraju, nakon čega dođu pod utjecaj Jupiterovog magnetskog polja koje ih izbacuje u svemir brzinama od 50 do 100 km/s, dovoljno za odlazak iz Sunčevog sistema.
Za vulkanizam na Iou odgovorne su plimne sile Jupitera te susjednih satelita [[Evropa (mjesec)|Evrope]] i (nešto manje) [[Ganimed (mjesec)|Ganimeda]]. Jupiterovo jako gravitacijsko polje rasteže Io stvarajući plimu i oseku. Iako se plimna izbočina (zbog sinhrone rotacije) uvijek nalazi na istom mjestu, Evropa i Ganimed svojim prolaskom pokraj Ioa značajno mijenjaju njegovu putanju koja je zbog toga nepravilno eliptična. Zbog ovih velikih varijacija u udaljenosti Ioa od Jupitera, znatno varira i intenzitet plimnih sila, zbog čega se plimna izbočina smanjuje i povećava. Visina Ioine površine može mjestimično varirati i do 100 m. Trenje uzrokovano stalnim stezanjem i rastezanjem Ioa neprestano topi njegovu unutrašnjost i održava vulkane aktivnima.
=== Magnetsko polje ===
Iova orbita se nalazi unutar magnetskog polja Jupitera, što uzrokuje induciranje električnih struja unutar Ioa. Inducirana snaga je mala u usporedbi s onom koja se oslobađa uslijed plimnih sila, ali ipak može doseći 1 [[bilion]] (10<sup>12</sup>) [[vat|W]].
Magnetsko polje Jupitera podiže materijal s Ioa (uglavnom [[sumpor]] i [[kisik]]), koji tvori torus oko Jupitera. Čestice koje bježe iz Iovog torusa dijelom su odgovorne za neobično veliku Jupiterovu magnetosferu, te pojavu polarne svjetlosti na Jupiteru. Iovo kretanje unutar Jupiterovog magnetskog polja, uzrokuje i jake električne struje između Jupitera i Ioa, što ponekad uzrokuje jake radio-bljeskove koji se mogu detektirati i na Zemlji.
Noviji podaci s letjelice "Galileo" govore u prilog postojanju
== Historija istraživanja ==
[[Datoteka:Celestia jupiter.jpg|desno|
[[Galileo Galilej]] je 1610. godine prvi uperio teleskop prema Jupiteru te otkrio 4 Jupiterova satelita (Io, Evropa, Ganimed i Kalista), koji se po njemu zovu ''galilejanski''. To je bio dokaz [[Nikola Kopernik|Kopernikove]] heliocentrične teorije jer se dokazalo da se ne vrti sve oko Zemlje.
Tri
{{Jupiterovi prirodni sateliti}}
|