Razlika između verzija stranice "Ija (satelit)"

[pregledana izmjena][pregledana izmjena]
Uklonjeni sadržaj Dodani sadržaj
No edit summary
Red 1:
{{Nedostaju izvori}}
{{Prijevod}}
{{Infokutija nebesko tijelo
| ime = Io
| slika = [[Datoteka:Io highest resolution true color.jpg|240px]]
| boja = #a0ffa0
| Otkrio = [[Galileo Galilei]]
<!-- ** Otkriće ** -->
| Datum otkrića = [[8. januar]] [[1610.]]
| Otkrio = [[Galileo Galilei]]
| mp_naziv =
| Datum otkrića = [[8. januar]] [[1610]]
| drugi_nazivi = Jupiter I
<!-- ** Oznake ** -->
| mp_kategorija =
| mp_naziv =
| pridjevi =
| drugi_nazivi = Jupiter I
| Osobine putanje ref =
| mp_kategorija =
| Epoha =
| pridjevi =
| Afel =
<!-- ** Osobine putanje ** -->
| Perihel =
| Osobine putanje ref =
| Periapsis = 420.000 km <br />(0,002807 AU)
| Epoha =
| Apoapsis = 423.400 km <br />(0,002830 AU)
| Afel =
| Srednji poluprečnik putanje = 421.700 km <br />(0,002819 AU)
| Perihel =
| Ekscentricitet putanje = 0,0041
| Periapsis = 420,000 km <br />(0,002 807 AU)
| Orbitalni period = 1,769137786 [[dan|d]]
| Apoapsis = 423 400 km <br />(0,002 830 AU)
| Sinodni period =
| Srednji poluprečnik putanje = 421 700 km <br />(0,002 819 AU)
| Prosječna orbitalna brzina = 17,334 km/s
| Ekscentricitet putanje = 0,0041
| Srednja anomalija =
| Orbitalni period = 1,769 137 786 [[dan|d]]
| Inklinacija = 2.21°
| Sinodni period =
| Ugaona udaljenost =
| Prosječna orbitalna brzina = 17,334 km/s
| Dužina ulaznog čvora =
| Srednja anomalija =
| Dužina periapsisa =
| Inklinacija = 2.21°
| Vrijeme periapsisa =
| Ugaona udaljenost =
| Argument perihela =
| Dužina ulaznog čvora =
| Poluamplituda =
| Dužina periapsisa =
| Prirodni satelit = [[Jupiter]]
| Vrijeme periapsisa =
| Broj satelita =
| Argument perihela =
| Dimenzije = 3660,0 × 3637,4 × 3630,6 km
| Poluamplituda =
| Poluprečnik = 1821,3 km
| Prirodni satelit = [[Jupiter]]
| Ekvatorijalni poluprečnik =
| Broj satelita =
| Polarni poluprečnik =
<!-- ** Fizikalne osobine ** -->
| Elipticitet =
| Dimenzije = 3 660,0 × 3 637,4 × 3 630,6 km
| Obim =
| Poluprečnik = 1 821,3 km
| Površina = 41.910.000 km<sup>2</sup>
| Ekvatorijalni poluprečnik =
| Zapremina = 2,53×10<sup>10</sup> km<sup>3</sup>
| Polarni poluprečnik =
| Masa = 8,9319×10<supp>22</sup> kg
| Elipticitet =
| Prosječna gustoća = 3,528 g/cm<sup>3</sup>
| Obim =
| Površina Gravitacija na površini = 41 910 0001,796 kmm/s<sup>2</sup>
| Brzina oslobađanja = 2,558 m/s
| Zapremina = 2,53×10<sup>10</sup> km<sup>3</sup>
| Period rotacije = [[Sinhrona rotacija]]
| Masa = 8,9319×10<supp>22</sup> kg
| Siderički period rotacije =
| Prosječna gustoća = 3,528 g/cm<sup>3</sup>
| Brzina rotacije = 271 km/h
| Gravitacija na površini = 1,796 m/s<sup>2</sup>
| Osni nagib =
| Brzina oslobađanja = 2,558 m/s
| Period rotacije = [[Sinhrona rotacija]]
| Siderički period rotacije =
| Brzina rotacije = 271 km/h
| Osni nagib =
| Rektascenzija sjevernog pola=
| Ekliptična geografska širina=
| Ekliptična geografska dužina=
| Deklinacija =
| Albedo = 0,63 ± 0,02
| Temp na površini = '''min''':90 K<br />'''prosj''': 110 K<br />'''maks''': 130 K
| Spektralna klasa =
| Prividna magnituda = 5,02
| Apsolutna magnituda =
| Ugaoni prečnik =
| Pritisak =
| Skalarna visina =
<!-- ** Osobine atmosfere ** -->
| Atmosferski sastav = [[Sumpor dioksid]]: 90%
| Pritisak =
| Skalarna visina =
| Atmosferski sastav = [[Sumpor dioksid]]: 90%
}}
'''Io''' (ili '''Iona''', engl. i [[latinski jezik|lat.]] '''Io''') je satelit [[Jupiter]]a. Kruži oko Jupitera na udaljenosti od 422 .000 [[kilometar|km]]. Io-inIoov poluprečnik iznosi 1815 km (malo veći od [[Mjesec (satelit)|MjesečevaMjesečevog]]), a masa 8.93 × 10<sup>22</sup> [[kilogram|kg]].
 
Ime je dobila po djevojci iz [[grčka mitologija|grčke mitologije]] (vidi [[Ija (mitologija)|Ija]]).
 
== Fizička osobine ==
Io, kao i [[Evropa (mjesec)|Evropa]], za razliku od ostalih planetnih satelita, ima fizičke osobine donekle slične terestričkim planetima ([[Merkur (planeta)|Merkuru]], [[Venera|Veneri]], [[Zemlja (planeta)|Zemlji]], [[Mars]]u), što znači da je građen uglavnom od otopljenih silikata.
 
Podaci s letjelice [[Galileo (letjelica)|Galileo]] upućuju na postojanje [[željezo|željezne]] jezgre (sa primjesama [[željezo sulfid]]a) promjera najmanje 900 km okružene plaštom od djelimično otopljenog stijenja te korom, što ga čini najgušćim od galilejanskih satelita.
Io, kao i [[Evropa (mjesec)|Evropa]], za razliku od ostalih planetnih satelita, ima fizička svojstva donekle slična terestričkim planetima ([[Merkur (planeta)|Merkur]], [[Venera]], [[Zemlja (planeta)|Zemlja]], [[Mars]]), što znači da je građen uglavnom od otopljenih silikata.
 
Za razliku od ostalih galilejanskih satelita na Io gotovo nema vode. Smatra se da je to posljedica visokih temperatura na Jupiteru u ranim stepenima razvoja Sunčevog sistema. Temperatura površine u prosjeku iznosi oko 130 [[Kelvin|K]], dok najtoplije tačke na Iou mogu dostići i 2000 K. Iako mu je promjer manji od trećine Zemljinog, Io generira dvostruko više topline.
Podaci s letjelice [[Galileo (letjelica)|Galileo]] upućuju na postojanje [[željezo|željezne]] jezgre (sa primjesama [[željezni sulfid|željeznog sulfida]]) promjera najmanje 900 km okružene plaštom od djelomično otopljenog stijenja te korom, što ga čini najgušćim od galilejanskih satelita.
 
Za razliku od ostalih galilejanskih satelita na Io gotovo nema vode. Smatra se da je to posljedica velikih temperatura na Jupiteru u ranim stepenima razvoja Sunčeva sistema. Temperatura površine u prosjeku iznosi oko 130 [[Kelvin|K]], dok najtoplije tačke na Iou mogu dostići i 2000 K. Iako mu je promjer manji od trećine Zemljinog, Io generira dvostruko više topline.
 
Io ima slabašnu atmosferu sastavljenu od [[sumpor dioksid]]a i drugih [[plin]]ova. Posjeduje i ionosferu koja znatno varira s promjenama vulkanske aktivnosti.
 
[[Datoteka:PIA01667-Io's Pele Hemisphere After Pillan Changes.jpg|mini|lijevo|260px200px| Vulkan Pele okružen crvenim prstenom lave.]]
 
=== Reljef ===
Pored vulkanskih [[kaldera]] visokih i do 17 km, Io ima vrlo raznovrsnu površinu. Na fotografijama su prepoznati usjeci dubine do nekoliko kilometara, jezera otopljenog [[sumpor]]a, nevulkanske planine, kilometarski tokovi slabo viskoznog materijala te vulkanska grotla. Spojevi sumpora odgovorni su za Iovu raznobojnu površinu na kojoj prevladavaju crvena, narandžasta, žuta, zelena i bijela boja. Planine koje dostižu i do 10 km visine nalaze se uglavnom u polarnim područjima iako ih se može naći i bliže ekvatoru.
 
Pored vulkanskih '''[[kaldera]]''' visokih i do 17 km, Io ima vrlo raznovrsnu površinu. Na fotografijama su prepoznati usjeci dubine do nekoliko kilometara, jezera otopljenog sumpora, ne-vulkanske planine, kilometarski tokovi slabo viskoznog materijala te vulkanska grotla. Spojevi sumpora odgovorni su za Iovu raznobojnu površinu na kojoj prevladavaju crvena, narančasta, žuta, zelena i bijela boja.
Planine koje dostiču i do 10 km visine nalaze se uglavnom u polarnim područjima iako ih se može naći i bliže ekvatoru.
 
Na Iou nije primjećen ni jedan udarni krater, prvenstveno zbog vulkana koji ih neprestano zatrpavaju.
 
=== Vulkanizam ===
Io je geološki najaktivnije tijelo u Sunčevom sistemu i njegova površina je bitno različita od bilo čega viđenog kod ostalih tijela. Letjelica [[Voyager 1]] na Iou nije našla, kako se očekivalo, mnoštvo kratera, već površinu prekrivenu vulkanskim kalderama. Neki vulkani na njemu su još uvijek aktivni, te stalno mijenjaju Iovu površinu, zbog čega je gotovo nemoguće pronaći tragove kratera. Io ima najmlađu površinu u Sunčevom sistemu, a vrijeme potrebno da se cijela površina potpuno promijeni procjenjuje se na milion godina. Promjene površine mogu se uočiti i usporedbom fotografija snimljenih u razmaku od samo nekoliko godina. Između prolazaka Voyagera 1 i 2 (samo 4 mjeseca razlike), neki su vulkani prestali izbacivati lavu, a drugi su postali aktivni.
 
Vulkani izbacuju dim i prašinu u svemir. Čini se da izbačeni materijal po svom sastavu [[sumpor]] ili [[sumpor dioksid]]. Neka novija temperaturna mjerenja izvedena zemaljskim infracrvenim teleskopima daju naslutiti da je lava na Iou zapravo rastopljeno silikatno stijenje, a analiza infracrvenih fotografija [[Svemirski teleskop Hubble|teleskopa Hubble]] upućuje na veliki postotak [[natrij]]a. Na fotografijama koje su poslali "Voyager 1", "Voyager 2" i "Galileo", mogu se vidjeti i do 300 km visoki stubovi dima.
Io je geološki najaktivnije tijelo u Sunčevu sistemu i njegova je površina bitno drukčija od bilo čega viđenog kod ostalih tijela. Letjelica [[Voyager 1]] na Iou nije našla, kako se očekivalo, mnoštvo kratera, već površinu prekrivenu vulkanskim kalderama. Neki su vulkani još uvijek aktivni, te stalno mijenjaju Ioinu površinu, zbog čega je gotovo nemoguće pronaći tragove kratera. Io ima najmlađu površinu u Sunčevu sistemu, a vrijeme potrebno da se cijela površina potpuno promijeni procjenjuje se na milijun godina. Promjene površine mogu se uočiti i usporedbom fotografija snimljenih u razmaku od samo nekoliko godina. Između prolazaka Voyagera 1 i 2 (samo 4 mjeseca razlike), neki su vulkani prestali izbacivati lavu, a drugi su postali aktivni.
 
U julu 1994. letjelica "Galileo" je detektirala tokove prašine koji potječu s Ioa. Pretpostavlja se da su izvor ove prašine Iovi vulkani. Izbačene čestice prašine se naelektriziraju, nakon čega dođu pod utjecaj Jupiterovog magnetskog polja koje ih izbacuje u svemir brzinama od 50 do 100 km/s, dovoljno za odlazak iz Sunčevog sistema.
Vulkani izbacuju dim i prašinu u svemir. Čini se da izbačeni materijal po svom sastavu [[sumpor]] ili [[sumpor dioksid]]. Neka novija temperaturna mjerenja izvedena zemaljskim infracrvenim teleskopima daju naslutiti da je lava na Iou zapravo rastopljeno silikatno stijenje, a analiza infracrvenih fotografija [[Svemirski teleskop Hubble|teleskopa Hubble]] upućuje na veliki postotak [[natrij]]a. Na fotografijama koje su poslali "Voyager 1", "Voyager 2" i "Galileo", mogu se vidjeti i do 300 km visoki stupovi dima.
 
Za vulkanizam na Iou odgovorne su plimne sile Jupitera te susjednih satelita [[Evropa (mjesec)|Evrope]] i (nešto manje) [[Ganimed (mjesec)|Ganimeda]]. Jupiterovo jako gravitacijsko polje rasteže Io stvarajući plimu i oseku. Iako se plimna izbočina (zbog sinhrone rotacije) uvijek nalazi na istom mjestu, Evropa i Ganimed svojim prolaskom pokraj Ioa značajno mijenjaju njegovu putanju koja je zbog toga nepravilno eliptična. Zbog ovih velikih varijacija u udaljenosti Ioa od Jupitera, znatno varira i intenzitet plimnih sila, zbog čega se plimna izbočina smanjuje i povećava. Visina Ioine površine može mjestimično varirati i do 100 m. Trenje uzrokovano stalnim stezanjem i rastezanjem Ioa neprestano topi njegovu unutrašnjost i održava vulkane aktivnima.
U julu 1994. letjelica "Galileo" je detektirala tokove prašine koji potječu s Ioa. Pretpostavlja se da su izvor ove prašine Ioini vulkani. Izbačene čestice prašine se naelektriziraju, nakon čega dođu pod uticaj Jupiterovog magnetskog polja koje ih izbacuje u svemir brzinama od 50 do 100 km/s, dovoljno za odlazak iz Sunčevog sistema.
 
Za vulkanizam na Iou odgovorne su plimne sile Jupitera te susjednih satelita [[Evropa (mjesec)|Evrope]] i (nešto manje) [[Ganimed (mjesec)|Ganimeda]]. Jupiterovo jako gravitacijsko polje rasteže Io stvarajući plimu i oseku. Iako se plimna izbočina (zbog sinhrone rotacije) uvijek nalazi na istom mjestu, Europa i Ganimed svojim prolaskom pokraj Ioa značajno mijenjaju njegovu putanju koja je zbog toga nepravilno eliptična. Zbog ovih velikih varijacija u udaljenosti Ioa od Jupitera, znatno varira i intenzitet plimnih sila, zbog čega se plimna izbočina smanjuje i povećava. Visina Ioine površine može mjestimično varirati i do 100 m. Trenje uzrokovano stalnim stezanjem i rastezanjem Ioa neprestano topi njegovu unutrašnjost i održava vulkane aktivnima.
 
=== Magnetsko polje ===
Iova orbita se nalazi unutar magnetskog polja Jupitera, što uzrokuje induciranje električnih struja unutar Ioa. Inducirana snaga je mala u usporedbi s onom koja se oslobađa uslijed plimnih sila, ali ipak može doseći 1 [[bilion]] (10<sup>12</sup>) [[vat|W]].
 
Magnetsko polje Jupitera podiže materijal s Ioa (uglavnom [[sumpor]] i [[kisik]]), koji tvori torus oko Jupitera. Čestice koje bježe iz Iovog torusa dijelom su odgovorne za neobično veliku Jupiterovu magnetosferu, te pojavu polarne svjetlosti na Jupiteru. Iovo kretanje unutar Jupiterovog magnetskog polja, uzrokuje i jake električne struje između Jupitera i Ioa, što ponekad uzrokuje jake radio-bljeskove koji se mogu detektirati i na Zemlji.
Ioina orbita se nalazi unutar magnetskog polja Jupitera, što uzrokuje induciranje električnih struja unutar Ioa. Inducirana snaga je mala u usporedbi s onom koja se oslobađa uslijed plimnih sila, ali ipak može doseći 1 [[bilion]] (10<sup>12</sup>) [[Watt|W]].
 
Magnetsko polje Jupitera podiže materijal s Ioa (uglavnom [[sumpor]] i [[kisik]]), koji tvori torus oko Jupitera. Čestice koje bježe iz Ioina torusa su dijelom odgovorne za neobično veliku jupiterovu magnetosferu, te pojavu polarne svjetlosti na Jupiteru. Ioino gibanje unutar Jupiterova magnetskog polja, uzrokuje i jake električne struje između Jupitera i Ioa, što ponekad uzrokuje jake radio-bljeskove koji se mogu detektirati i na Zemlji.
 
Noviji podaci s letjelice "Galileo" govore u prilog postojanju IoinaIovog vlastitavlastitog magnetskog polja, kao što ga ima još jedan galilejanski satelit -i [[Ganimed (mjesec)|Ganimed]].
 
== Historija istraživanja ==
[[Datoteka:Celestia jupiter.jpg|desno|minithumb|160 px160px|Io i Jupiter.]]
[[Galileo Galilej]] je 1610. godine prvi uperio teleskop prema Jupiteru te otkrio 4 Jupiterova satelita (Io, Evropa, Ganimed i Kalista), koji se po njemu zovu ''galilejanski''. To je bio dokaz [[Nikola Kopernik|Kopernikove]] heliocentrične teorije jer se dokazalo da se ne vrti sve oko Zemlje.
 
Tri su letjelice poslale su na Zemlju fotografije ovog satelita: [[Voyager 1]] i, [[Voyager 2]], tei [[Galileo (letjelica)|Galileo]]). Otkriće vulkanizma na Iou se smatra najvećim dostignućem misija Voyager, jer seje potvrdilopotvrđeno da i drugi terestrički planeti i sateliti imaju vruću unutrašnjost.
 
{{Jupiterovi prirodni sateliti}}