Razlika između verzija stranice "Boja kože"

[pregledana izmjena][pregledana izmjena]
Uklonjeni sadržaj Dodani sadržaj
mNo edit summary
(review)
Red 1:
'''Boja kože''', neposredno i primarno, zavisi od količine i kvaliteta pigmenta u [[epiderma|epidermi]]. Glavni kožni pigment je (tamno)smeđi ''melanin'', a dodatni su ''melanoid'' (supstanca slična melaninu) i žutocrveni ''karoteni'' i ''karotenoidi''.
 
Najviše pigmenta je skoncentrirano u germinativnom sloju, a prema površini [[koža|kože]] njegova količina postepeno opada; kod negroida ga obilno ima sve do rožnog sloja. Na boju kože također utiču i [[krv]]ni [[pigment]]i njenog [[krvotok]]a, njena struktura i debljina, količina potkožnog masnog tkiva, površinska hrapavost, vlažnost i druga svojstva i činioci. Uopćeno gledajući, najmanje pigmenta je u [[dlan]]ovima i [[stopalo|stopalima]], a [[grudi]] i [[trbuh]] su svjetliji od leđne strane [[tijelo|tijela]]. U svjetloputim [[populacija]]ma [[sluznica]] nije pigmentirana pa zid [[usta|usne]] duplje ima crvenkastu boju ([[meso|mesa]]). Kod pripadnika [[negroid]]nih skupina, pigment je prisutan i u usnoj sluznici, što joj daje plavkastu boju.<ref>Cavalli-Sforza L. L., Bodmer W. F. (1999): The genetics of human populations. Dover Publications, Mineola, New York.</ref><ref>Hiernaux J. (1969): Égalité ou inégalité des races. Edition Hachete, Paris.</ref>
 
Osnovni kožni pigment – melanin – prisutan je u tri forme epidermskih stanica: osnovne (bazalne – ''melanoblasti''), granate (dendritske – ''melanociti'') i lutajuće hromatofore (''melanofori''). Producira se samo u melanoblastima i melanocitima, odakle ga primaju i zadržavaju i melanofori. Dosadašnja znanstvena opažanja pokazuju da od staničnih struktura, ključnu funkciju u sintezi ovog pigmenta vjerovatno imaju [[jedro]] ([[DNK]]), [[mitohondrija|mitohondrije]] i [[Golđijev aparat]]. U tom procesu (''melanogenezi'') najprije se stvara amorfna supstanca, od koje se zatim formi¬raju [[pigment]]na zrnca ljuspaste strukture.
 
Temeljni činioci normalne međundividualne i međugrupne [[Bioraznolikost|raznolikosti]] po boji kože u najvećoj mjeri su [[genetika|genetičke]] prirode, ali pigmentaciju mogu nijansirati i određeni okolinski uticaji. Među njima su posebno djelotvorni izloženost [[Sunce|sunčevom]] zračenju (insolacija), zdravstveno stanje, proces [[starenje|starenja]] itd.<ref>Hadžiselimović R. (2005): Bioantropologija – Biodiverzitet recentnog čovjeka. Institut za genetičko inženjerstvo i biotehnologiju (INGEB), Sarajevo, ISBN 9958-9344-2-6.</ref>.<ref> Adams M. et al (2013): Readings for diversity and social justice, 3rd Edition. Routhledge, Taylor & Francis Group, New York, ISBN-13: 978-0415892940, ISBN-10: 0415892945</ref><ref>Boaz N. T., Almquist A. J. (1999): Essentials of biological anthropology. Prentice Hall, Upper Saddle River, New Yersey, ISBN 0-13-080793-1.</ref>
<ref>Cavalli-Sforza L. L., Menozzi P., Piazza A. (1994): The history and geography of human genes. Princeton University Press, Princeton, ISBN 0-691-02905-9.</ref>
 
Nasljedni dio ove promjenljivosti kontroliran je [[poligensko nasljeđivanje|poligenski]] , a funkcionalnost pojedinih [[lokus]]a i kompletne serije [[gen]]a ispoljava se u količini proizvedenog melanina i melanoida. Relativna količina, način kombinovanja i distribucija ovih pigmenata presudno određuju sve nijanse boje kože, od najsvjetlije do najtamnije. U tom kontekstu treba imati na umu da su genske varijante za produkciju određenih količina [[pigment]]a strukturno identične u svim ljudskim populacijama, koje se u tom pogledu razlikuju po učestalosti “odgovornih” alela svakog genskog lokusa odgovarajućeg poligenskog niza. Najtamniji ljudi današnjice na svim tim lokusima imaju najfunkcionalnije genske varijante, a najsvjetliji – one koje određuju proizvodnju minimalnih količina pigmenta. Kao sasvim pojednostavljena ilustracija ovog fenomena, mogu poslužiti odgovarajući odnosi koji počivaju na hipotezi da boju kože određuje “mini” serija od tri genska lokusa, iako su u opticaju i one pretpostavke prema kojima je ovo svojstvo pod kontrolom 4–6, a nešto rjeđe i 10, 12 do 16 lokusa. Ovakve teorije [[adicija|aditivnog]] nasljeđivanja kvantitativnih svojstava podrazumijevaju da su sve niskoproduktivne varijante tih [[gen]]a podjednako slabo produktivne, a visokodjelatne – podjednako funkcionalne, pri čemu svaki [[alel]] svoj parcijalni efekat u cjelosti dodaje ukupnom [[fenotip]]u. Ipak, na osnovu dosadašnjih opažajnih podataka, smatra se da glavninu raspona variranja količine pigmenta u koži kontrolira 3–6 genskih lokusa, dok je relativni doprinos ostalih gena tog seta – modificirajući i praktično zanemarljiv. Posebni geni za produkciju karotena doprinose pojavi žućkaste boje mongoloidnih “rasnih oblika” i bronzane boje kod njihovih sekundarnih potomačkih skupina, npr. [[Sjeverna Amerika|sjevernoameričkih]] [[Indijanac]]a. Ovdje, međutim, treba posebno naglasiti visok stepen nepreciznosti i nepouzdanosti stereotipnog shvatanja boje kože u “velikim rasnim grupama”, jer među [[kavkazoid]]ima („bijelci“) susrećemo i tamnije oblike od nekih [[negroid]]a („crnci“) ili sa više primjesa žućkastog pigmenta nego kod [[mongoloid]]a („žuti“).<ref>Cavalli-Sforza L. L., Menozzi P., Piazza A. (1994): The history and geography of human genes. Princeton University Press, Princeton, ISBN 0-691-02905-9.</ref><ref>Cavalli-Sforza L. L., Bodmer W. F. (1999): The genetics of human populations. Dover Publications, Mineola, New York.</ref><ref>Hiernaux J. (1969): Égalité ou inégalité des races. Edition Hachete, Paris.</ref><ref>Coon C. S., Garn S. M., Birdsell J. B. (1950): Races. Thomas, Sprigfild.</ref>
 
Dužina i intenzitet insolacije su najefikasniji modificirajući faktori genetički određenog dijapazona varijacije boje kože. Pod vrelim suncem, aktiviraju se svi procesi pigmentacije kao prilagodbeni “odgovor” organizma u zaštiti od ultravioletnog (UV) zračenja. Kao ilustracija njihovih nasljednih okvira mogu poslužiti primjeri života [[genetika|genetički]] srodnijih i udaljenijih [[jedinka|osoba]] u jednakim i različitim uvjetima insolacije. Ako svijetloputi ljudi dugo žive u tropima, njihova [[koža]] će dobiti tamnu boju, ali nikada takvu kao kod domorodaca (funkcionalnijeg [[genotip]]a). Njihova novorođenčad u tim uvjetima neće biti nimalo manje svijetloputa nego da su rođena u [[Skandinavija|Skandinaviji]] (npr.). [[Amerika|Američki]] i [[Afrika|afrički]] crnci su mnogo sličnije tamni kada žive u istom životnom okruženju, a u svakoj široj skupini ovih “rasnih oblika” može se razlikovati cijela skala nijansi tamne [[pigment]]acije.
 
Line 25 ⟶ 26:
Relativno veća adaptivna vrijednost svjetlijih nijansi kože u podnebljima sa malo [[Sunce|sunčanih]] [[dan]]a također nije pouzdano potvrđena. Pretpostavlja se da bi mogla biti u vezi sa stimulacijom sinteze antirahitičnog [[vitamin]]a ''D'' (na taj način što upija ''UV '' zrake). Tamna put odbija manje (10–20%) vidljivog dijela [[spektar|spektra]] nego svijetla (40–50%), što povećava toplotno opterećenje. Taj porast podložnosti opasnostima od toplotnog udara, u podnošljivim granicama, može se kompenzirati [[znoj]]enjem i na relativno nižim spoljnim temperaturama od normalne. Također se vjeruje da je svijetla put, a naročito njena kombinacija sa plavom kosom i plavim očima, mogla imati selektivne prednosti tokom posljednje interglacijacije i završne [[glacijacija|glacijacije]].
 
Postoje argumenti koji podržavaju i pretpostavku da je povećana pigmentiranost također bila favorizirana i u vezi sa [[rak]]om kože. On je češći među svijetloputim, a u istoj kategoriji pigmentiranosti, čak i kod istih osoba, učestaliji je na dijelovima kože koji su trajno i neposredno izloženi suncu. S druge strane, smanjena osjetljivost osoba svjetlije puti na nazebe i upale [[zglob]]ova mogla je biti faktor povećanja adaptivne vrijednosti ovog [[fenotip]]a u hladnijim podnebljima.<ref>Cavalli-Sforza L. L., Bodmer W. F. (1999): The genetics of human populations. Dover Publications, Mineola, New York.</ref><ref>Hiernaux J. (1969): Égalité ou inégalité des races. Edition Hachete, Paris.</ref><ref>Coon C. S., Garn S. M., Birdsell J. B. (1950): Races. Thomas, Sprigfild.</ref>
 
Relativno često pominjana hipoteza o “zaštitnoj obojenosti”, kao adaptaciji tamnoputih [[lov]]ačkih [[pleme]]na na uvjete sjenovitih obitavališta, objektivno znanstveno gledajući, najvjerovatnije ima razinu pukog nagađanja.
==Kategorizacija==
“Klasični” metodi određivanja nijansi boje kože počivaju na subjektivnim procjenama stupnja pigmentiranosti. Razlikovanje je vizuelno (odoka), na dnevnoj svjetlosti, a prema dogovorenim kriterijima i skalama. Najjednostavniji sistem su predložili Martin i Bunak. Tako se, prema Bunaku, pigmentiranost kože svake osobe (i ljudske grupe) svrstava u jednu od tri nijanse:
*svijetla,
*srednja i
*tamna.
 
U istoj skupini metoda, Lušan (također odoka) razlikuje intenzitete pigmentacije na skali od 0-36 (međusobno teško razlučivih stupnjeva u kontinuiranom nizu). Ekstreme ove skale on smatra hipotetičnim, a sve ostale nijanse boje kože svrstava u pet glavnih kategorija:
*veoma svijetla (1–9),
*svijetla (10 14),
*srednje svijetla (15–18),
*tamna (19–23),
*veoma tamna” (24-35).
 
Prema ovom autoru, opće svojstvo populacije izražava prosjek pojedinačnih procjena za obuhvaćene ispitanike.
==Reference==
{{reference}}
Line 37 ⟶ 52:
[[Kategorija:Biologija]]
[[Kategorija:Antropologija]]
[[Kategorija:Rasa]]
[[Kategorija:Medicina]]