Razlika između izmjena na stranici "Bosna i Hercegovina u Osmanlijskom Carstvu"

m
nema sažetka izmjene
m
{{Nedostaju izvori}}{{Preuređivanje}}
{{Historija BiH}}
''[[Osmanlijsko carstvo|Osmanlijsko]] razdoblje''' [[Bosna i Hercegovina|Bosne i Hercegovine]] traje od [[1463]]. godine i uspostavljanja Bosanskog sandžaka do [[1878]]. i početka austro-ugarske okupacije. Dolazak Osmanlija je vjerovatno najvažniji događaj u [[Historija Bosne i Hercegovine|historiji]] Bosne i Hercegovine, i imao je ogromne vjerske, jezičke, kulturne, političke, i vojne posljedice za područje Bosne i Hercegovine. Za vrijeme osmanlijske vladavine [[islam]] i [[judaizam]] se po prvi put značajno pojavljuju u Bosni dok se [[pravoslavlje]] širi na čitav prostor današnje države. Političari i mislioci bosanskog porijekla imaju uticaj na tok historije daleko van granica njihove domovine, dok u samoj Bosni su utemeljeni gradovi poput [[Sarajevo|Sarajeva]] i [[Mostar|Mostara]], a sa njima i izgrađeni impresivni arhitektski objekti poput [[Stari most|Starog Mosta]] i [[Ferhadija džamija|Ferhadije džamije]]. Savremene granice Bosne i Hercegovine također potiču iz ovog doba.
 
 
Poslije zauzimanja Bosanskog kraljevstva, Osmanlijsko carstvo ne pokazuje veliki respekt prema stanovništvu iu Bosni i ne želi se previše uplitati u svakodnevni život stanovništva, nego se čak tada, a i kasnije dešavaju mnoge stvari u Bosni koje su bile veoma nekarakteristične za ostale zemlje koje ulaze u sastav Osmanlijskog carstva. Već na samom početku, uz obostrani dogovor, godine [[1465]]. se ponovo uspostavlja Bosansko kraljevstvo, na čije čelo se postavlja jedan od potomaka bosanske kraljevske porodice Kotromanić, [[Matija Kotromanić]], koga Turska priznaje izvjesno vrijeme kao legitimnog kralja Bosne. Međutim, poslije zauzimanja nekoliko tvrđava koje su se još uvijek opirale vojnoj okupaciji, Osmanlije preuzimaju postepeno potpunu vojnu kontrolu nad zemljom. Do 1465. godine bosanski plemić Herceg [[Stjepan Vukčić Kosača]] čak uspostavlja apsolutnu dominaciju bosanske vojske na prostoru južne Bosne, ali biva potisnut i povlači se u svoju tvrđavu u bosanskoj luci Novi, osnovanu još od strane kralja Tvrtka, gdje i umire [[1466]]. godine, a Novi se od tada, po njemu, zove Herceg Novi.
 
Čovjek, pod čijom komandom je zauzeta Bosna, [[Mehmed II]]. je bio jedan od najuspješnijih vojskovođa Osmanlijskog carstva u njegovoj historiji. Pod njegovom komandom je [[1453]]. godine osvojen [[Carigrad]], a potom stavlja pod kontrolu cijelu [[Anatolija|Anatoliju]], te daje sebi titulu "Fatih", što znači "Osvajač". Potpuno je uništio mletačku armiju u [[Grčka|Grčkoj]], zauzeo Bosnu, te osvojio [[Moldavija|Moldaviju]] i [[Mađarska|Mađarsku]], a bio je u procesu pripreme velike invazije na [[Italija|Italiju]], kada je umro [[1481]]. godine.
 
Osmanlijsko carstvo je bila u svojoj suštini vojna organizacija, koju su interesirala samo nova osvajanja i ubiranje poreza, te je njen administrativni sistem bio dizajniran za osiguravanje prevashodno dvije stvari: ljudstva za vojsku i novac za njeno plaćanje. Ovaj administrativni sistem je bio vrlo revnosno provođen, prvenstveno kroz porezne registre stanovništva iz kojih se mogu vidjeti, što se Bosne tiče, dvije stvari: proces prelaženja stanovništva na [[Islam]], jer su ovi porezni registri razvrstavali stanovnike po vjeroispovjesti, a također se iz njih može vidjeti i to da u Bosni nije bilo nikakvog masovnog doseljavanja Osmanlija ili bilo koga drugog, koje bi značajno promjenilo konfesionalnu i etničku sliku stanovništva. Prvi porezni registar Osmanlijskog carstva uspostavlja u Bosni već [[1468]]. godine i iz njega se može vidjeti da u prvih pet godina ne baš veliki broj stanovništva prelazi na Islam, da bi već, po poreznom registru iz [[1520]]. godine broj muslimana prešao 45% ukupnog broja stanovnika, dok nam porezni registar iz [[1624]]. godine govori da u Bosni zivi oko 150.000 katolika, oko 75.000 pravoslavaca i čak 450.000 muslimana. Dakle, glavni proces prelaženja na islam je trajao oko 100 godina i nije se dogodio preko noći. Bosna je za cijelo vrijeme Osmanlijskog carstva imala povlašteni status u odnosu na sve druge zemlje koje ulaze u njen sastav. Bošnjačka feudalna gospoda je ne samo zadržavala svoje posjede nego je imala pravo i na nasljeđivanja istih, unutar svojih obitelji, a kako ćemo kasnije vidjeti Bošnjani u Bosni, tokom vremena, potpuno preuzimaju lokalnu vlast u svoje ruke, što apsolutno nije bio slučaj u ostalim zemljama koje ulaze u sastav Osmanlijskog carstva. Iz, već pomenutih, poreznih registara se može vrlo jasno pratiti i jedan drugi proces, a to je širenje pravoslavlja u Bosni. Tokom srednjovjekovne Bosne pravoslavlje je šireno među Bošnjanima bogumilima, s gotovo nikakvim rezultatom, izuzev u Hercegovini gdje je dio Bošnjaka prihvatio pravoslavlje mirnim putem dok je kod Drine šireno nasilno. Međutim, po ulaženju Bosne u sastav Osmanlijskog carstva u Bosnu se doseljavaju Vlasi (pravoslavni stočari) i preko njih je još jedan dio Bošnjaka prihvatio pravoslavlje. Oni kao i Bošnjani koji su ranije prihvatili pravoslavlje su bili Bošnjaci pravoslavci isto tako je i jedan dio Vlaha postao bošnjački. Godine [[1580]]. uspostavlja se '''[[Bosanski ejalet''']]. Unutar Osmanlijskog carstva, ejalet (pašaluk) je bio najveća društveno politička jedinica, koja je bila sadržana iz više sandžaka. Do 1580. godine Bosna je bila u statusu sandžaka, a od 1580. godine stiče status ejaleta. Bosanski ejalet je bio pod upravom paše ili beglerbega, a uključivao je u sebi cijelu današnju Bosnu i Hercegovinu, plus dijelove koji se danas nalaze u sastavu Hrvatske, Crne Gore i Srbije. Vrlo je važno uočiti ovu cjelovitost Bosne i poseban status koji ona uživa do samog kraja njene okupacije od strane strane Osmanlijskog carstva, dok su susjedne zemlje bile rascjepkane na više ejaleta, Bosna ostaje jedinstvena zemlja i zadržava svoj teritorijalni integritet, kroz cijelo vrijeme osmanlijske okupacije. Prvo sjedište Bosanskog ejaleta je bilo u [[Banja Luka|Banjoj Luci]],koje se [[1639]]. godine seli u Sarajevo, zatim u [[Travnik]] [[1697]]. godine i opet u [[Sarajevo]] [[1850]]. godine. Državna politika se sastojala uglavnom u tome da se zemlja drži pod kontrolom i da se porez redovito isplaćuje Osmanlijskom carstvu. U zemljama pod vlašću Osmanlijskog carstva bilo je više vrsta civilnih zakona, a generalno je vođen na lokalnom nivou od strane kadije. Kadija je bio najvažniji administrator na lokalnom nivou i oblast nad kojom je on administrirao se zvala ''kadiluk''. Određeni broj kadiluka je činio sandžak, nad kojim je administracija bila od strane vojske. Više Sandžaka su činili ejalet, odnosno pašaluk. Na vojnom planu u ovome periodu Bošnjaci bivaju regrutirani i učestvuju u mnogim ratovima koje je vodilo Osmanlijsko carstvo; od rata protiv Austrije od [[1593]]. do [[1603]]., rata sa Venecijom (Mlecima ili Bnecima) od [[1640]]. do [[1669]]. godine, te ponovo protiv Austrije [[1663]]. godine, poslije čega dolazi do primirja, koje traje sve do [[1683]]. godine, kada se rat nastavlja. U periodu od [[1684]]. do [[1687]]. godine Austrijanci postepeno osvajaju Mađarsku, koja je uglavnom bila pod vojnom kontrolom bosanskih spahija, što je prouzročilo veliku migraciju Bošnjaka iz Mađarske u Bosnu. Također, Venecija je izvršila veliki napad na Bosnu [[1685]]. godine, koji je bio uspješno odbijen. Potom se, [[1697]]. godine, događa jedna od najtežih invazija na Bosnu od strane Austrijske vojske, pod komandom princa [[Eugen Savojski|Eugena Savojskog]]. Poslije pobjede u južnoj Mađarskoj, oko 6000 austrijskih vojnika dopire čak do Sarajeva i njegove branitelje zatiče potpuno nespremne za borbu, te [[23. oktobar|23. oktobra]] [[1697]]. godine gotovo potpuno spaljuju Sarajevo, koje je tada bilo sjedište Bosanskog ejaleta i poprilično veliki grad sa preko 120 džamija. Austrijska vojska se povlači, a sam rat sa Austrijancima se završava tako što dolazi do sklapanja "Karlovačkog mira", koji je sklopljen u Sremskim Karlovcima [[1699]]. godine. Ovaj rat je bio prvi veliki vojni poraz Osmanlijskog carstva, jer Mađarska i [[Transilvanija]] bivaju prepušteni Austriji, a veliki dio Dalmacije i Grčka prelaze pod nadzor Venecije. Rezultat proteklih ratova sa Venecijom i Austrijom, odnosno gubljenje velikog teritorija, bio je veliki udarac za Osmanlijskom carstvu, koje je "jedva dočekalo" prvu priliku da ponovo započne rat sa Venecijom, što se i dogodi [[1714]]. godine, poslije kršenja određenih odredaba "Karlovačkog mira" od strane Venecije. [[Austrija]] ponovno postaje saveznik Veneciji te bilježe veliku pobjedu kod [[Novog Sad]]a (Petrovaradin) [[1716]]. godine, dok su svi njihovi napadi na Bosnu bili uglavnom uspješno odbijeni. Poslije toga dolazi do sklapanja novog mira u Požarevcu [[1718]]. godine, poslije čega Austrija i Venecija uzimaju neke dijelove Bosne, te se uspostavlja današnja jugozapadna granica Bosne. Sve ovo je rezultiralo da Turska Imperija povisuje poreze prema Bošnjacima, te se događaju velike pobune protiv Osmanlijskog carstva [[1727]]., [[1728]]., [[1729]]. i [[1732]]. godine. Sljedeća veoma bitna godina jeste [[1736]]., kada Austrija krši primirje i napada Bosnu, ali njena vojska biva totalno poražena u bitki kod Banja Luke, te dolazi do novog primirja [[1739]]. godine, kada se uspostavlja današnja sjeverna granica Bosne. Zatim, ponovno dolazi do velikih pobuna Bošnjaka protiv Osmanlijskog carstva, koje se događaju [[1745]]. i [[1747]]. godine, a poslije velike pobune u Mostaru [[1748]]. godine, sultan šalje pismo "upravitelju" Bosne, Mehmed-paši, koje je sadržavalo samo jednu rečenicu: ''Bosna mora biti ponovo osvojena!''
 
Mehmed-paša se brutalno suprotstavlja pobunjenicima, poslije te naredbe, i postepeno uspostavlja mir u zemlji, iako je područje Mostara kasnije ponovno nastavilo biti centrom nezadovoljstva prema Istanbulu, tako da je Mehmed-paša bio prisiljen da šalje veliku vojsku na [[Mostar]] [[1768]]. godine, da suzbije pobunu. Godine [[1788]]. je razvijen plan o osvajanju Balkana od strane ruske carice Katarine Velike i austrijskog cara Josipa II., te ubrzo vrše veliki napad na Bosnu. Na početku rata obećavaju da će poštivati slobodu vjeroispovijesti svim Bošnjacima muslimanima, ukoliko polože oružje i predaju se, a također su se nadali velikoj potpori Bošnjaka katolika i Bošnjaka pravoslavaca u cijelom tom planu. Kada, 1788. godine, ulaze u Bosnu, jedan mali dio Bošnjaka, zaista, i pristupa austrijskoj vojsci, ali velika većina Bošnjaka svih vjera, pruža žestok otpor Austrijancima na samoj granici Bosne, ne dopuštajući njihov daljni prodor. Bošnjacima je išla na ruku činjenica da zbog te agresije i Rusija i Austrija bivaju izloženi velikom diplomatskom pritisku, te, konačno, odustaju od te agresije [[1791]]. godine, a zauzvrat sultan odobrava austrijskom caru zvanični status "zaštitnika kršćana", koji žive unutar Osmanlijskog carstva. Na samome početku ovog perioda događaju se vrlo značajne promjene granica u zemljama susjedima Bosni. Rusija i Austrija ulaze u rat s Napoleonom, koji, poslije niza pobjeda nad Austrijom, uzima Veneciju, Istru i Dalmaciju, uključujući i Dubrovačku republiku 1805. godine. Napoleon postaje saveznik sultanu i pomaže mu u suzbijanju jedne pobune na teritoriji Srbije, a Francuzi su također prisutni i na teritoriji Bosne, u nekim manjim sukobima, kao npr., pomažući suzbijanje jedne manje pobune u jugoistočnoj Bosni, kada pomažu Hadži-begu Rizvanbegoviću, koji je bio pod opsadom u tvrđavi u Hutovu, blizu [[Neum]]a. Sve ove pobune dovele su do značajnih društvenih i političkih promjena unutar Bosne. Najvažnija promjena je, prije svega, bila uspostava [[kapetanija]] u Bosni.
5.165

izmjena