Razlika između verzija stranice "Razgovor:Diktator"
Uklonjeni sadržaj Dodani sadržaj
wikipedija nije forum oznaka: uklanjanje sadržaja na stranici za razgovor |
Reverted 1 edit by 37.203.120.151 (talk). (TW) |
||
Red 1:
{{Stranica_za_razgovor}}
== Zahtjev za izmjenu, 18. juni 2014 ==
Jugoslavenski vođa Josip Broz Tito svakako zavređuje da se o njemu piše, raspravlja, iznose novi arhivski materijali, činjenice, novi pogledi, stavovi… To zavređuje svaka povijesna ličnost, a posebice Tito koji je obilježio hrvatsku i svjetsku povijest 20. stoljeća, i koji i danas izaziva žučne rasprave i trvenja. Stoga je svako novo djelo dobrodošlo, domaće ili strano, pa tako i upravo objavljeni hrvatski prijevod knjige koju je napisao slovenski povjesničar Jože Pirjevec pod naslovom “Tito i drugovi” u izdanju Mozaik knjige. Već sam njezin naslov upućuje čitatelja da knjiga nije samo novi pokušaj cjelovite Titove biografije, nego da je u njoj očito riječ i o Titovim najbližim suradnicima. Tako i jest. Jer dobar dio knjige zauzimaju tekstovi o Milovanu Đilasu, Edvardu Kardelju i Aleksandru Rankoviću, od kojih je samo Kardelj, bez obzira na njihova razmimoilaženja, do smrti ostao uz Tita, a preostalu dvojicu Tito je puno ranije eliminirao iz svoje blizine i političkog života. To je svakako dodatna vrijednost Titove biografije, jer Tito nije mogao sam vladati i provesti sve što je naumio, bez podrške najbližih ljudi, posebice tijekom Drugog svjetskog rata i u prvim poratnim godinama koje su bile ključne u krvavom zauzimanju vlasti.
Ova je knjiga inače pompozno najavljena kao rezultat autorovih dugogodišnjih arhivskih istraživanja, ali kad se pogleda struktura bilješki ispod teksta, u kojima se navode izvori podataka, ipak je vidljivo da u najvećem dijelu preteže već objavljena literatura o Titu i njegovu vremenu, pa tako i dosad već objavljene Titove biografije drugih autora. Najmanje je prostora u knjizi posvetio Titovoj biografiji pred Drugi svjetski rat, pri čemu su najvažnije njegove moskovske godine, kao i način na koji je došao na čelo Komunističke partije Jugoslavije. Pirjevec je zacijelo procijenio da tu nema što puno novoga reći jer su taj dio Titove biografije u detalje istražili Pero Simić i Silvin Eiletz. On se više zadržava na Drugom svjetskom ratu, a posebice na postratovskom, jugoslavenskom razdoblju, na procesima koji su se događali u bivšoj državi i u kojima je Tito dakako imao odlučujuću ulogu. Iako ozbiljan povjesničar, Pirjavec se ne usteže i u seciranju Titovog intimnog lika, njega kao čovjeka opsjednuta ženama, njegovim ženama i ljubavnicama, a posebice ženama koje su odigrale, svaka za sebe, određenu ulogu u njegovu životu, posebice Jovanka. Pa je tako napisao: “Tito je bio čovjek jakih strasti, što se tiče osobnih želja i apetita, u hrani i piću, u ljubavi i mržnji, u donošenju značajnih odluka te u odnosima u obitelji, sa suradnicima i osobljem”. A nije prešutio ni epizodu sa Zinkom Kunc.
Pirjevec ni malo ne bježi ni od Titovih negativnih strana njegove biografije, posebice kad je riječ o eliminaciji svih protivnika, a koliko je tome bio sklon dovoljno je samo prisjetiti se njegove zapovijedi Radi Končaru da ubije jednu Zagrepčanku, jer je samo posumnjao da bi mogla policiji odati što se događa u jednoj kući u zagrebačkoj u listopadu Dubravi 1940., gdje je organizirana V. konferencija KPJ, kada je Tito zapravo konačno i službeno zasjeo na partijski vrh. Tito ništa nije htio prepustiti slučaju, pa jedna Zagrepčanka manje nije bila važna.
Ipak, Pirjevec zaključuje: “Usprkos tomu što je na savjesti ima na tisuće života te da nije imao visoka moralna, odnosno humana, načela, Tito po prirodi nije bio krvoločan ili neosjetljiv na ljudsku patnju, kao što je to, primjerice, bio Staljin. Znakovito je što na vlastiti zahtjev nije htio potpisivati smrtne presude te se pobrinuo da se ta dužnost zakonom stavi u ovlasti drugih. Navodno u Rankovićevu. Radilo se, naravno, o licemjerju, koje je ipak upućivalo na činjenicu da nije želio biti sudionik u tragediji svoga bližnjeg, a kamoli da bi u njoj uživao.”
Dakako, ponajmanje je važno je li on po naravi bio krvolok ili nije, važne su činjenice, što je on iza sebe ostavio. I u tome Pirjavec pokazuje određenu površnost. Jer on poslijeratne masovne likvidacije svodi na obračun s kolaboracionistima, ne radeći distinkciju između poražene vojske, koja je opet imala neka svoja prava, i tisuća civila, žena, djece, staraca… Niti je obračun bio samo s njima, obračun je bio sa svima neistomislećima, kao i onima imućnijima. I trajao je dok je bilo Jugoslavije, samo ne onoliko brutalno kao nakon rata.
Pirjevec pokazuje površnost a i tendencioznost i kad govori o borbi hrvatske emigracije protiv jugoslavenskog režima, jer sve njezine akcije i sve organizacije svodi pod “ustašku emigraciju”, upravo onako kako ju je nazivao i jugoslavenski režim. Iako se hvali da je knjigu napisao na temelju najnovijih publikacija, ipak mu ostaje previše rupa koje nije uspio popuniti, pa je ostao na uopćavanju. Baš kao o terorističkim akcijama “ustaške emigracije”, gdje ne radi nikakvu razliku između pojedinih organizacija, a još manje uzima u obzir dokaze da je pojedine akcija organizirala sama jugoslavenska tajna policija. Ta se autorova površnost očituje i u tumačenju Titova sukoba s Katoličkom crkvom i Alojzijem Stepincem, gdje zaključuje da je tvrdi crkveni antikomunistički stav bio rezultat oduzimanja velikih crkvenih imanja i nekretnina. Ne očekuje se od povjesničara kad piše takvu jednu biografiju kao što je Titova da sve u detalje elaborira, ali netko s titulom akademika ne može si opet dozvoliti takve površnosti, ili je riječ o posvemašnjem nerazumijevanju problema.
Površnost je više očekivana u autorima stranih autora koji teže shvaćaju povijest južnoslavenskih naroda, a Pirjavec kao Slovenac trebao je pokazati dublje poznavanje stvarnosti. Jer to su samo neki od primjera, koji su nama u Hrvatskoj važni, a koji pokazuju slabost ove knjige, odnosno slabost autorovog stava. Zapravo je jedina novost s tom knjigom novi pogled na Tita i njegovo doba iz pera slovenskog akademika, a da zapravo u knjizi nema baš ništa novoga što bi bacilo neko drugačije svjetlo na jugoslavenskog diktatora. Dakako, valja se složiti s autorom da Tita treba prikazivati bez ikakvog idealiziranja, onakvog kakav je baš bio. Pirjavec je u tom smjeru i išao. Unatoč slabostima, knjiga je svakako vrijedna za pročitati. No ima veliki propust, nema kazala imena. Knjiga je na taj način gotovo neupotrebljiva istraživačima. Iako obimna, preko 700 stranica, kazalo je trebalo napraviti.
A “izgledom i veličinom knjige” fasciniran je autor predgovora Tvrtko Jakovina. On kao povjesničar nije bio fasciniran sadržajem, nego njezinom debljinom?! Zato i ne čudi da je njegov predgovor knjizi zapravo najslabiji dio cijelog hrvatskog izdanja. Jakovina na početku nepovezano lamentira o Titovoj smrti i sprovodu, opetovano fasciniran zanimanjem svijeta za taj događaj. I priznaje da hrvatska historiografija kaska u istraživanju Tita. Ali zato dijeli lekcije novinskim edicijama koje su nešto ipak napravile oko Tita, ali kako bi se “prije svega zaradilo”, očito misleći na izdanja o Titu Večernjeg lista. A Jakovina, čini se, sve knjige i članke piše u svrhu društveno-korisnog rada, bez naknade, kao nekadašnji nadobudni jugoomladinci. Na njegovu žalost, i takve knjige Jože Pirjavec kao ozbiljne izvore citira na mnogim mjestima. I sigurno je na svojoj knjizi dobro zaradio. Kao i njegov izdavač.
| |||