Razlika između verzija stranice "Neorganska hemija"
[pregledana izmjena] | [pregledana izmjena] |
Uklonjeni sadržaj Dodani sadržaj
No edit summary |
preuzeto sa de.wiki i prilagođeno ;) ;) ;) |
||
Red 1:
{{HemijaPortal}}▼
[[Datoteka:Sodium chloride crystal.png|mini|desno|Kristalna struktura [[natrij hlorid]]a]]
'''Neorganska hemija''' ili '''anorganska hemija''' je grana [[hemija|hemije]] o svim [[
Historijski, anorganska hemija se bavi supstancama koje nisu nastale kao posljedica organskog [[život]]a odnosno kao proizvod živih bića. Od sinteze [[urea|uree]] 1828. godine koju je izveo [[Friedrich Wöhler]], kada je dobio organsku supstancu ureu iz neorganskog spoja [[amonij cijanat]]a,<ref name="wohler1828" /> nestala je jasna granica između supstanci iz nežive (''neorganski'' spojevi) i žive prirode (''organski'' spojevi). Tako je danas poznato da brojni organizmi proizvode neorganske spojeve, dok se u laboratoriji mogu dobiti gotovo svi organski spojevi. Istovremeno moderno razlikovanje između ove dvije oblasti je i dalje smisleno, jer se mehanizmi reakcija i struktura spojeva u organskoj i neorganskoj hemiji značajno razlikuju.
== Historija ==
Mnogi neorganski spojevi i neke neorganske reakcije su bile poznate još u antici. Dobijanje metala iz ruda ([[zlato]], [[srebro]], [[bakar]], [[kalaj]], [[olovo (element)|olovo]], [[živa]]), proizvodnja [[keramika|keramike]], [[staklo|stakla]] ([[Egipat]]), [[porcelan]]a (Kina), mineralnih boja ([[cinabarit]], olovna bijela, [[bakar acetat|bakar zelena]]), sumpor, kreč (u građevinarstvu), soli (poput kuhinjske), soda (za pravljenje stakla i [[sapun]]a), šalitra i mnogi drugi spojevi također spadaju u neorgansku.
U doba [[alhemija|alhemičara]], u 13. vijeku, bile su poznate metode pravljenja [[sumporna kiselina|sumporne kiseline]], razrijeđene [[hlorovodonična kiselina|hlorovodične kiseline]], [[dušična kiselina|dušične kiseline]], [[Aqua regia|zlatotopke]] (smjese dušične i hlorovodične kiseline za rastvaranje zlata), a mnoge od njih u Evropu donijeli su arapski alhemičari. Kasnije je [[Johann
[[Robert Boyle]] u svom glavnom djelu ''The Sceptical Chemist'' opisao je udaljavanje od [[aristotel]]skih teorija alhemije i uvođenje eksperimentalnog istraživanja i zaključaka koje se izvode na tim eksperimentima. Značajna je njegova pretpostavka da su hemijski elementi sastavljeni iz nerazdvojivih, istih, sićušnih [[atom]]a, dok su hemijski spojevi sastavljeni iz brojnih, malih ali različitih elemenata. [[Georg Ernst Stahl]] i Johann Joachim Becher su početkom 18. vijeka razvili teoriju [[flogiston]]a. Ovom teorijom, koja se 80 godina kasnije ispostavila kao netačna, mogli su se na hemijski način objasniti procesi sagorijevanja, [[redoks reakcija|oksidacije i redukcije]] kao i vrenja. Uzrok zašto se teorija flogistona ispostavila kao netačnom je do tada nepoznata i neotkrivena supstanca u [[zrak]]u, koja je kasnije otkrivena kao [[kisik]].
[[Joseph Priestley]] je intenzivno proučavao [[zrak]] i otkrio da je u sastavu zraka sadržana supstanca koje omogućava [[disanje]] i podržava oksidaciju [[metal (hemija)|metala]] do metalnih oksida. Zagrijavanjem [[živa(II) oksid]]a, Priestley je uspio dobiti supstancu u gasovitom stanju koja omogućava disanje i sagorijevanje, a uspio je i odrediti udio ovog gasa u zraku. Tek [[Antoine Lavoisier]] je izučavajući rezultate do kojih je došao Priestley iz njegovih istraživanja donio zaključak da ova novootkrivena supstanca (kisik) mora biti novi [[hemijski element]]. Na temelju Lavoisierovih zaključaka potvrđena je teorija elemenata koju je Boyle postavio, kao i teoriju da su elementi sastavljeni iz brojnih, identičnih, nedjeljivih atoma. Također potvrđeno je i shvatanje da se hemijski spoj sastoji iz više različitih elemenata.
Kao čisti elementi tada su razvrstani metali zlato, srebro, bakar, kalaj, olovo, [[cink]], kao i nemetalni elementi [[fosfor]], [[sumpor]], [[ugljik]], [[kisik]], [[dušik]] i drugi. Osim toga, Lavoisier je spoznao da se pri svakoj reakciji i hemijskoj promjeni supstanci zbir mâsa ulaznih i izlaznih proizvoda ostaje ista ([[Zakon održanja mase]]). Stari, alhemijski simboli i opisi neorganskih supstanci su zamijenjeni racionalnim oznakama sa pojedinačnim elementarnim jedinicama hemijskih spojeva. Lavoisierova teorija oksidacije predstavljala je revolucionarnu novinu u hemiji, koja je omogućila budućim hemičarima da pronalaze nove elemente.
Gotovo u isto vrijeme desilo se i otkriće električne struje, za šta su zaslužni [[Luigi Galvani]] i [[Alessandro Volta]]. Pomoću tada napravljenog [[Voltin elektrostatički stub|Voltinog stuba]] uspjelo je razlaganjem [[voda|vode]] dobiti gasovite elemente [[kisik]] i [[vodik]] i odrediti tačan sastav vode mjerenjem zapremine i težine oba gasa.
[[Humphry Davy]] je pomoću Voltinog stuba uspio dobiti nove elemente [[natrij]] i [[kalij]]. [[John Dalton]] je sastavio, doduše vrlo nepreciznu, tabelu [[atomska masa|atomskih masa]] za sve do tada poznate elemente, a [[Jacob Berzelius]] je pronašao način za određivanje relativno tačnih atomskih masa metala i drugih elemenata i razvio sistem označavanja elemenata sa jednim ili dva [[latinica|latinična]] slova zasnovan na latinskim imenima elemenata. Također je uveo pojam relativne atomske mase sa kisikom kao osnovnom masom. [[Amedeo Avogadro]] je postavio hipotezu da se u prostoru iste veličine i na istoj temperaturi uvijek mora nalaziti isti broj čestica nekog gasa. U narednom periodu uslijedila je potraga za novim hemijskim elementima, određivanjima njihovih tačnih relativnih atomskih masa i istraživanje njihovih osobina kroz reakcije sa drugim spojevima, što su bili osnovni pravci djelovanja tadašnjih [[hemičar]]a u oblasti neorganske hemije.
[[Joseph Louis Gay-Lussac]] je razvio [[titracija|titraciju]] te je mogao odrediti količinski udio pojedinih elemenata u nekom neorganskom spoju. Kasnije se počelo koristiti i elektrogravimetrijsko taloženje za određivanje udjela mineralnih uzoraka. [[Robert Wilhelm Bunsen|Robert Bunsen]] je poboljšao metodu dobijanja struje izumom [[Baterija (elektricitet)|baterije]] na bazi cinka i ugljika. U njegovoj laboratoriji došlo je do otkrića novih elemenata [[magnezij]]a, [[hrom]]a i [[stroncij]]a. [[Spektroskopija|Spektralna analiza]] koju je Bunsen usavršio dovela je kasnije i do otkrića elemenata [[cezij]]a i [[rubidij]]a, a kasnije je i [[William Ramsay]] došao do otkrića [[helij]]a.
[[Lothar Meyer]] i [[Dmitrij Ivanovič Mendeljejev|Dmitrij Mendeljejev]] su sortirali hemijske elemente po atomskim masama i osobinama spajanja sa drugim u [[periodni sistem elemenata]]. Na taj način moglo je lakše predvidjeti hemijsko ponašanje elemenata kao i traženje još nepoznatih elemenata u sistemu.
[[Svante August Arrhenius]], [[Jacobus Henricus van 't Hoff]] i [[Wilhelm Ostwald]] su došli do zaključka da su molekule kiselina, baza i soli u vodenim rastvorima zapravo u obliku [[ion]]a. Ovo otkriće [[disocijacija|disocijacije]] soli i kiselina bilo je osnova za nove važne spoznaje (npr. mehanizme reakcije i hemijsku kinetiku) kao i za nove metode mjerenja u hemiji (npr. mjerenje [[pH|pH vrijednosti]], konduktometrije i sl.).
== Spojevi ==
{{Glavni|Spisak neorganskih spojeva}}
Među neorganske spojeve se tradicionalno ubrajaju [[hemijski element|elementi]] i svi hemijski spojevi koji ne sadrže ugljik. Njima se dodaju i neki izuzeci spojeva ugljika, koji su izgrađeni kao i tipični neorganski spojevi ili se historijski ubrajaju u neorganske. To su halkogenidi ugljika bez prisustva [[vodik]]a ([[ugljik dioksid]], [[Ugljik (II) oksid|ugljik monoksid]], [[ugljik disulfid]], [[ugljična kiselina]] i [[karbonat]]i, karbidi kao i ionski cijanidi, cijanati i tiocijanati.
== Reference ==
{{refspisak|1|refs=
<ref name="wohler1828">[http://www.chemheritage.org/discover/online-resources/chemistry-in-history/themes/molecular-synthesis-structure-and-bonding/liebig-and-wohler.aspx Justus von Liebig and Friedrich Wöhler] Chemical Heritage Foundation</ref>
}}
{{Granehemije}}
▲{{HemijaPortal}}
{{Commonscat|Inorganic chemistry}}
[[Kategorija:Hemija]]
|