Demokratija: razlika između verzija

Dodano 16 bajtova ,  prije 8 godina
m
LEKTORISATI!!
[pregledana izmjena][pregledana izmjena]
m (Vraćene izmjene korisnika 109.175.6.162 (razgovor) na posljednju izmjenu koju je načinio EdinBot)
m (LEKTORISATI!!)
{{Nedostaju izvori}}
{{Čišćenje}}
Pojam '''demokratija''' označava oblik vlasti u kojem sve odluke neke države donosi izravno ili neizravno većina njezinih građana kroz poštene izbore. Kad su ti uvjeti ispunjeni, vlast se može opisati kao demokratska. To vrijedi za razne sisteme upravljanja, jer se ti pojmovi mogu kombinirati i s drugim vrstama vlasti.
 
== Razvitak demokratije ==
 
Pojam 'demokratija' nastao je u staroj Atini u 5. vijeku p. n. e. Demokratija – grčki demos – narod i kratia – vladati. Drevni [[Grci]] su koristili riječ demokratija za vlast mnogih u odnosu na vlast nekoliko osoba. Atenska se država općenito smatra prvim primjerom sistema koji odgovara nekim današnjim predodžbama o demokratskoj vlasti. Ipak, mnogi ne smatraju staru Atenu demokratijom, s obzirom da je samo mali dio građanstva smio glasovatiglasati, dok žene, robovi i stranci nisu imali to pravo. Samo je oko 16% ukupnog stanovništva imao pravo glasa. Glasanjem su se u staroj Ateni donosile odluke izravno, umjesto da se biraju predstavnici kao u današnjoj demokraciji. Mnogi uobičavaju reći da je u staroj Grčkoj vladao oligarhijski sistem kojeg ćemo spomenuti kasnije.
S vremenom se značenje 'demokratije' promijenilo, a savremena se definicija jako mijenjala od 18. vijeka, otkad su se uvodili razni "demokratski" sistemi u mnogim državama. Modernu demokratiju mogli bismo definisati kao sistem vlasti u kojem konačna politička moć, ili suverenitet, pripada narodu bilo direktno ili putem izabranih predstavnika.
 
U principu, to asimiliramo sa sistemom ''"jedna osoba jednako jedan glas"''. Taj princip je općenito smatran kao fundamentalan za demokratiju. Ipak iako je u teoriji ovaj sistem priznat i prihvaćen u stvarnosti situacija je drugačija, rijetko se primjenjuje jer njegova upotreba za jedne je veoma neefikasna, na primjer tehnički i ekonomski je izvodivo da se čitava populacija jedne zemlje konsultuje (recimo referendumom) oko gradnje bazena u jednom gradu te zemlje ali su male šanse da to bude za opće dobro populacije. Isto tako ovaj sistem predstavlja opasnost za manje etničke ili nacionalne grupe.
 
Jednakost se može također mjeriti važnošću koju objekt političke odluke realno ima za glasače. Da bi se riješili problemi a zadržao se sistem "jedna osoba jednako jedan glas" solucijarješenje uobičajeno korištenakorišteno jeste njegova implikacija na geografski podijeljenim dijelovima.
Teoretski gledano postoji još jedna loša strana sistema "jedna osoba jednako jedan glas", a to je da prakticirajući isti sistem dolazimo do (po definiciji) konačne odluke koja za sobom povlači konstataciju da oni koji su bili protiv te odluke ustvari su dio sistema "jedna osoba jednako nula glasova" jer je naprimjer njihov prijedlog odbačen a usvojen drugi. Slobodni izbori su isto jedan od uvijeta demokratije.
 
== Demokratski izbori ==
 
Natjecateljski izbori su osnovno sredstvo kojim su funkcioneri odgovorni i podvrgnuti volji naroda. Oni čine arenu za obezbjeđivanje političke jednakosti među građanima, kako u pristupu kandidaturi tako i vrijednosti svih glasova. Kriterij ''"slobodnih i fer"'' izbora obuhvata, u prvom redu, izborni sistem tj. zakone koji odeđuju za koje se funkcije glasa, ko se može kandidovati, kad se izbori mogu održati, ko može da glasa, kako će se definisati izborni okruzi, kako odrediti pobjednike itd. Drugi je izborni proces tj. kako pojedinačne izbore sprovesti u praksi, od registracije birača, preko kampanje, brojanja listića, do obezbjeđivanja, je da se zakon striktno i nepristano primjenjeujeprimjenjuje i da nema zloupotreba koje bi ugrozile rezultat. Izbori sami po sebi nisu dovoljan uvjet za postojanje demokratije.
 
Izbore su često zlorabilizloupotebljavali autoritativni režimi ili diktature da ostave lažan dojam demokratije.
:Zato postoji više metoda:
 
* ograničenje profila kandidata
* ograničenje stvarne vlasti koju smiju imati izabrani predstavnici ili politike koju smiju voditi dok su na vlasti
* glasanje koje zapravo nije slobodno ni pošteno (npr. kroz zastrašivanje onih koji žele glasovatiglasati za određene kandidate)
* ili, najizravnije, krivotvorenje rezultata izbora
 
Neki historijski primjeri iz svijeta su [[SSSR]] pod komunističkom partijom prije njegova raspada 1991, [[Irak]] pod [[Sadamom Huseinom]] i [[Filipini]] pod [[Marcosom]].
 
Kako se obično koristi, riječ demokratija često znači isto što i liberalna demokratija. Dok je sama demokratija sistem vladavine koji definiraju i legitimiraju izbori, liberalna demokratija može uključivati ustavni liberalizam, gdje se određena kulturno subjektivna prava pojedinaca štite od pukog glasa većine; s druge strane, u neliberalnim demokratijama takva ograničenja ne postoje. Ovo su neke osobine mnogih liberalnih demokratija:
* Ustav koji ograničava moć vlade i štiti mnoga građanska prava
* Opće pravo glasa, koje svim građanima jamčigarantira pravo glasa bez obzira na rasu, spol ili imovinsko stanje
* Sloboda govora
* Sloboda medija i pristup nedržavnim izvorima informacija
* Jednakost pred zakonom i pravo na suđenje prema zakonu
* Pravo na privatno vlasništvo i privatnost
* Obrazovanje koje građane upućuje u njihova prava i građanske obvezeobaveze
* Široko i duboko utemeljeno građansko društvo
* Neovisno sudstvo
* Sistem međusobnog nadzora među granama vlasti
 
Ova definicija obično ima neke ograde. Odluke koje se donose putem izbora ne donose svi građani nego samo oni koji žele učestvovati glasanjem. Osim toga, pravo glasa obično nemaju svi građani. Većina demokratskih zemalja daje pravo glasa onima koji su stariji od određene dobi, obično iznad 18. godine. Neke zemlje imaju i druge kategorije ljudi koji ne smiju glasovatiglasati (npr. zatvorenici ili bivši zatvorenici).
Ponekad je sistem vlasti liberalna demokratija, ali formalno se zove drugačije: na primjer, Kanada je kraljevstvo, ali zapravo zemljom vlada demokratski izabran parlament.
 
U zemljama koje nemaju jaku tradiciju demokratske vladavine većine, uvođenje slobodnih izbora rijetko je dovoljno da se ostvari prijelaz s diktature u demokratiju, sve dok se ne ostvari i šira promjena političke kulture i postupna izgradnja ustanova demokratske vlasti. Ima raznih primjera, kao što su Francuska u doba revolucije ili današnja Uganda i Iran, gdje zemlje mogu održati demokratiju samo u ograničenom obliku dok se ne dogode šire kulturne promjene koje omogućuju stvarnu vladavinu većine.
Jedan od ključnih vidova kulture demokratije jest saradnja opozicije. Taj je kulturni prijelaz posebno teško ostvariti u zemljama gdje je uobičajeno da se vlast mijenja nasilnim putem. U biti, saradnja opozicije znači da se u demokraciji različite strane zalažu za iste osnovne demokratske vrijednosti. Iako se politički protivnici ne slažu, trebaju prihvatati jedan drugogadrugog i biti svjesni legitimne i važne uloge koju igraju protivnici. Temeljna pravila društva moraju poticati snošljivost i uljudnost u javnim raspravama. U takvom društvu gubitnici prihvaćajuprihvataju odluku glasača na izborima i mirno prenose vlast. Gubitnici su sigurni da neće izgubiti život ni slobodu, nego da će i dalje učestvovati u javnom životu. Opozicija ne mora odobravati politiku vlade, ali mora poštivati temeljnu legitimnost države i samog demokratskog procesa.
 
Da bi se neki sistem mogao zvati demokratskim, u nekoj državi, svaki građanin mora imati ista prava i slobode (sve dok tuđa prava i slobode ne prekrši). Te slobode podrazumijevaju slobodu vjeroispovijesti, nacionalnog i etničkog oprjedjeljenja, upotrebe jezika, slobodu medija i štampe, slobodu građana da se okupljaju i razmijenjuju mišljenja ili ispoljavaju svoj ai drugo.. Svaki građanin (punoljetni) mora imati pravo na glas da bira svoga predstavnika u parlamentu ili vladi. On to radi na izborima koji moraju biti redovni (svakih četiri ili šest godina), tajni (mogućnost da glasa u tajnosti) i korektni. Takođe, takvo društvo mora podržavati svaki oblik pluralizma. To znači da država mora imati više političkih stranaka ([[političke stranke]]) i intersnihinteresnih grupa ([[grupe za pritisak]]) i da građani slobodno mogu pristupati njima ili osnovati svoje.
 
== Tiranija većine ==
Bez obzira da li u nekoj državi građani imaju dosta široko pravo glasa, vladavina većine može dovesti i do tzv. ''tiranije većine''. Ovo znači da postoji mogućnost da, u demokratskom sistemu, većina građana da autoritet zastupnicima, koji bi zastupali mišljenje te većine građana, i možda radili protiv manjine. Ovo, naravno, potkopava mišljenje da demokratija predstavlja sve ljude. Na primjer, teorijski je moguće da u liberalnoj demokraciji većina građana izabere zastupnike koji bi odlučili da neku manjinu (religijsku, etničku i druge) kriminaliziraju (direktno ili indirektno).
 
Predlagači demokratije, na nekoliko načina, pokušavaju da ovu tvrdnju opovrgnu. Oni tvrde da u mogim demokratskim zemljama postoji [[ustav]] koji štiti građane od tiranije većine. [[Ustav]] (nebitno da li je pisani ili ne) može prepoznati da li je neka mjera, koja je provedena kroz [[zakonodavna vlast|zakonodavstvo]] i [[izvršna vlast|izvršnu vlast]], ustavna ili protiv ustavna , i ako je protiv ustavna ona prvo mora proći kroz nezavisno [[sudska vlast|sudstvo]] da bi bila prihvaćena (dok sudstvo , kao ne zavisno, može vidjeti da je ta mjera ne ustavna i poništiti je). Još jedan argument je taj da je, i pored rizika, većinska vlast najpoželjniji sistem, i da je ''tiranija većine'', ako postoji, ipak poboljšanje od ''tiranije manjine''. U praksi, historija je puna primjera gdje je vladajuća manjina tlačila većinu (koja '''nije imala''' pravo glasa), ali također, i primjere gdje je društvo tlačilo manjinu (koja je '''imala''' pravo glasa). Jedan od zaključaka koji možemo vidjeti iz hisitrije je taj da pravo glasa ne mora značiti odbranu od ugnjetavanja ili tlačenja, ali da je ipak bolje imati pravo glasa nego ga nemati nikako.
Ovdje su neki primjeri gdje je većina radila protiv želja manjine u vezi nekih pitanja:
** Grupe koje se bore protiv [[pobačaj]]a su okarakterisale nerođenu dijecu kao ugnjetavanu, nemoćnu manjinu bez prava glasa.
* Većina često stavlja veće poreze bogatoj manjini
* KonzumateljiKonzumenti droga se često vide kao manjina koja je tlačena od većine. Često pobornici legalizacije droge nemaju pravo glasa.
* Društveno tretiranje homoseksualaca je također u ovom kontekstu. Tokom većine 19-tog. i 20-tog. vijeka vlasti u [[Velika Britanija|Britaniji]] su procesuirali homoseksualce, i ovo je postalo poznato kada su procesuirani [[Oscar Wilde]] i [[Alan Turing]].
* U Sjevernoj Irskoj katolici se predstavljaju kao manjina koja je terorizirana od protestantske većine.
* Poznati [[filozofija|filozof]] [[Sokrat]], je osuđen na smrt zato što je bio bezbožan i što se protivio vladajučoj demokraciji.
Neki teoretičari se protive korištenju pojma ''tiranija većine'' za društva 19-tog. vijeka i ranije. Oni tvrde da je malo zemalja u to vrijeme, uključujući demokratije, imalo u svojoj osnovi pravo glasa za sve. Međutim, drugi debatuju da je termin pogodan, jer opisuje stanje koje se može dogoditi u društvu sa pravom glasa, čak i ako to društvo ne čini čitavu populaciju države.
 
== Za i protiv ==
Stvarajući sistem gdje građani mog smjenjivati vladajuću grupu, bez promijene legalnog temelja vladavine, demokratija smanjuje političku nesigurnost i nestabilnost, i uvjerava građane da koliko se god oni ne slagali sa postoječim mjerama, imat će šansu da promijene one na vlasti, ili mjere sa kojima se ne slažu. Demokratija je, također, vezana za ideju ustavne vladavine, stavljajući granicu koju vladajuća većina u vladi ne može priječi.
 
Ipak, neki vjeruju da ne postoji sistem koji može idealno upravljati društvom i da demokratija nije moralno idealna. Zastupnici ove tvrdnje govore da je u srcu demokratije vjerovanje da , ako se većina slaže, da je legitimno povrijediti manjinu. Oni koji se ne slažu sa ovom tvrdnjom vjeruju da u liberalnim demokratijama gdje su manjinske grupe zaštičenezaštićene, manjine i većine se , ustvari, stvaraju gotovo sa svakim različitim pitanjem.
 
Moć većinskog glasa je još uvijek najveći problem. Historijski primjer je [[Hitler]] u eri koja je predhodila nacističkoj [[Njemačka|Njemačkoj]], koji je bio ''izabran'' [[1933]]. od strane manjine njemačkog naroda sa največimnajvećim glasombrojem glasova. Iz tog razloga, neke države su države stvorile [[ustav]]e - zakone koji brane neka pitanja od većinskog odlučivanja (u njemačkom ustavu je donešena stavka koja govori da se demokratski sistem u toj državi ne može više mijenjati). Generalno, da bi se ustav promijenio potrebna je '''''jako''''' velika većina izabranih zastupnika, ili zahtjeva da sudija i porota odluče da su proceduralni standardi ispunjeni od strane države, ili, jako rijetko, referendum određuje promijenu.
Pored zaštita koje garantuje ustav za ljudska prava, neki izborni sistemi uvode proporcionalno zastupništvo da bi svi bili ''fer'' zastupljeni.
73.705

izmjena